Od početka godine ukupno je u Europsku uniju, prema podacima Međunarodne organizacije za migracije (IOM), ušlo oko 65.900 migranata, od čega ih je najviše iz Sirije.
Velike tragedije
Zadnje velike tragedije na Sredozemnom moru natjerale su konačno Europsku uniju na zajedničko djelovanje pa je tako Europska komisija izašla s planom da se uvedu kvote za raspodjelu izbjeglica po zemljama članicama.
Dvije su mjere: jedna po kojoj će se raspoređivati izbjeglice koje su već na teritoriju EU i druga za prihvat 20.000 izbjeglica koje su izvan EU. Sve zemlje Europske unije bit će uključene. Hrvatska bi . prema prijedlogu Europske komisije, trebala primiti 747 izbjeglica iz Sirije i Eritreje od ukupno 40 tisuća osoba koje su od sredine travnja došli u italiju i Grčku. Do sada je u Hrvatskoj 4847 osoba zatražilo zaštitu, a dobilo ih je 150, prema podacima UNHCR-a. No, od te je brojke gotovo trećina njih već napustila Hrvatsku. Loši uvjeti za azilante, teško zapošljavanje, nepostojanje njihove zajednice u Hrvatskoj neki su od razloga zbog kojih mnogi ne vide svoju budućnost ovdje.
No, iako u Hrvatskoj ima malo azilanata, ali i onih koji tek traže azil (trenutačno ih je tek oko 90), mišljenje o njima je negativno. Istraživanje “Zastupljenost i indikatori diskriminacijskih i ksenofobičnih stavova u Republici Hrvatskoj” Centra za mirovne studije pokazalo je da ispitanici najnegativnije stavove izražavaju prema Romima, a potom azilantima, mada ih je rijetko tko zapravo mogao upoznati i mada se radi o ljudima koji su dobili zaštitu zbog toga što je utvrđeno da im je u njihovoj zemlji ugrožen život.
Došli su jer nisu imali izbora, upravo kao što su za rata prije dva desetljeća hrvatski građani tražili zaštitu u drugim zemljama.
Tražili su sigurnost
Budući da možemo očekivati da će doći još ljudi kojima je potrebna zaštita, odlučili smo upoznati neke od izbjeglica koji su već u Hrvatskoj. Izrazito su neskloni medijima, jer ih se zna prikazivati kao kriminalce, kao one koji otimaju poslove, a njihov je udio i u kriminalu u Hrvatskoj i u zaposlenosti praktički nepostojeći. Uostalom, svi bi radije da su mogli ostati u svojim domovinama. Nisu birali Hrvatsku, tražili su sigurnost.
Bongo: Glazba mi je sve. I ovdje bih želio biti glazbenik
Bongo za sebe kaže da je muzičar. Došao je iz Konga, ali kaže da je previše i privatno i riskantno da bi rekao zašto je otišao. Tako je mnogima koji po svijetu traže zaštitu od užasa u njihovim zemljama. Sreli smo se kada je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu ovog svibnja držao predavanje o svojoj zemlji, kolonijalizmu, diktaturi, ratovima, ali i kulturi, prirodnim bogatstvima, gastronomiji. Kada smo ga pitali koju glazbu voli iz globaliziranog muzičkog svijeta, visoko je dignuo bariton i zapjevao “I will always love you” Whitney Huston. Ali, zapravo, voli razne žanrove; ritmički kongoanski soukous, pop, rumbu, belgijskog mladog pjevača ruandskog porijekla Stromaea, američkog repera Kanyea Westa, francuskog pjevača Johnnyja Hallydaya... Bongo je u domovini sedam godina radio u glazbenom studiju. Bio je producent, aranžirao je zvuk, bio ton majstor, umiksavao što je trebalo. Radio je sve kako bi naučio posao. U Hrvatskoj je šest i pol mjeseci, nada se da će dobiti azil. Pitamo ga kako mu je. “Dobro, ali nemam perspektivu dok mi se ne riješi status. Glazba je moj život i bez profesionalne karijere se osjećam ništavno, kao da ne postojim. No, rekli su mi da čekam i ja čekam.” A dok čeka, s mobitela sluša kongoansku glazbu i na TV-u gleda glazbene emisije. Kaže da mu domaća, hrvatska glazba ne zvuči strano. Bongo bi se volio i ovdje baviti glazbom, pokušao bi i pjevati. “Možda već iduće godine”, kaže.
Amir: U Puli sam konačno sretan
Amir je bio maloljetan kad je 2012. godine došao u Hrvatsku. Bez roditelja. Sa 14 godina izbjegao je iz rodnog Teherana, gdje je živio s roditeljima i išao u informatičku školu. Kada su mu majka Iranka i otac Afganistanac nastradali kao politički zatvorenici u Teheranu, nije mu bilo druge nego spašavati život. U Turskoj je dvije godine radio na crno i onda je otišao u Grčku. U Hrvatskoj se našao sa 16 godina i odlučio je zatražiti azil. Policajac kojeg je sreo na Glavnom kolodvoru mislio je da ga zeza i da je turist. Bio je uredan, pristojno odjeven. Takav je Amir i danas. U Puli danas pohađa treći razred Tehničke škole. Dobio je azil. Amir je prvi razred prošao s odličnim. Našao je prijatelje, zavolio more. Plan mu je da završi školu i upiše informatički fakultet. Najveći praznik u njegovoj domovini, Iranu, Nova je godina - Novruz. Ove godine, 20. ožujka, slavio je drugu pulsko-iransku Novu godinu zajedno s cimerom, Irancem Patrikom. Okupilo se mnogo ljudi. Amir je skuhao tradicionalna iranska jela, Puležanke su pjevale iranske pjesme. Amir je nazdravio i rekao: “Ja sam baš sretno.”
Nader: Izbaviti majku iz pakla Sirije
Iako mu je mama iz Hrvatske, Nader ne bi vjerojatno nikada upoznao hrvatsku birokraciju ni zdravstvo, ne bi pecao u Jarunu, ne bi dobro naučio hrvatski da nije bilo rata u Siriji. Uspio je izaći iz zemlje u ratu zahvaljujući hrvatskim dokumentima. Tata mu je upoznao mamu dok je sedamdesetih studirao medicinu u Zagrebu i onda su se, nakon desetak godina , preselili u očevu rodnu Siriju gdje je otvorio ordinaciju opće medicine. Nader se sjeća mirnog Damaska kojim se moglo sigurno šetati , dobrog standarda i ugodnog života . A onda je odjednom nasilje eksplodiralo. Bombardiranja, ubojstva na ulici, izgubio je petoricu prijatelja. Većina njegova društva otišla je iz zemlje, ilegalno. On je izvadio hrvatsku putovnicu i došao u Zagreb prije 10 mjeseci. Do tada je samo jednom, kada je imao 12 godina, bio u Hrvatskoj.Uspio se smjestiti u studentskom domu i namjerava od jeseni podučavati arapski jezik u Arapskom centru. U Damasku je završio fakultet marketinga i radio je u struci. Otac mu je umro prije rata, a mama mu je ostala u Siriji. Nada se da će uskoro moći dovoljno zarađivati da mu se i ona pridruži.
Sadou: Senegal je moja velika bol
Sadou je 25. travnja napunio 25 godina. Tu je večer izašao van sa svojim novim prijateljima u Zagrebu, tražiteljima azila iz Hotela Porin, gdje su smješteni, i volonterima koji rade s njima. Iznenadili su ga tortom sa svjećicama. Kaže da se osjećao kao da se nanovo rodio, jer su mu prethodna tri rođendana loše prošla. A ovaj, zagrebački, kaže da će prepričavati svojoj djeci i za 20 godina. “Nije lako ostaviti svoju zemlju i znati da se više ne možete vratiti. To je velika bol. Kao da živiš, a mrtav si. Zbog toga mi je toliko značio taj rođendan.” Došao je u Hrvatsku prošlo ljeto. Prije tri mjeseca je dobio azil. Bio je to sretan dan. “To je šansa za novi život”, kaže. Sadou je iz Senegala. Kaže da nikada ne bi napustio svoju zemlju da nije morao. U Senegalu se bavio poljoprivredom na ujakovoj farmi. Od malena mu je bio san da profesionalno igra košarku, ali nije imao prilike stići dalje od igre na ulici. Jedina mu je želja, za sada, da nađe posao od kojeg će moći živjeti. U Zagrebu dvaput tjedno igra nogomet, nema ekipu za košarku. Kada vidi da netko igra košarku, neugodno mu je pitati može li se pridružiti, nije na to naučio.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....