Poslužite se, donijela sam malo tajlandskih čokoladica - rekla je Maja kolegama prošlog ponedjeljka. Upravo se vratila s godišnjeg odmora. Maja je 30-godišnja inženjerka u zagrebačkoj podružnici jedne velike međunarodne IT kompanije. Kolege su polako prilazile njezinu stolu, pomalo zbunjeni, uzimali čokoladice, i nespretno je ispitivali kako je bilo na dalekom Tajlandu.
Visoka, vitka brineta, decentno našminkana, s elegantnim okvirima za naočale u skladu s naušnicama, mirno im je odgovarala. S mrvicom nervoze.
Prije mjesec i pol iz tvrtke je, na dulji godišnji, otišao Tomislav. S Tajlanda se vratila Maja. - Mislila sam da će mi to biti najgori dan u životu, dan kad moram reći kolegama da ću promijeniti spol - priča Maja. - Dan kad ću prvi put, nakon operacija, doći na posao kao žena.
Jeftinije u Beogradu, ali...
Operaciju je Maja obavila na Tajlandu. Tamo je, objašnjava, jedna od najpoznatijih klinika za promjenu muškog spola u ženski. U Zagrebu se takva operacija ne može obaviti. U Beogradu postoji klinika, i mnogo je jeftinija od tajlandske. Ali beogradski su liječnici obavili oko 200 operacija promjene spola, a liječnik koji je operirao Maju odradio je više od 1500. Uz to, kaže Maja, ima najbolje rezultate, jer sve potrebne rekonstrukcije obavi tijekom jedne operacije. Takva tehnika je invazivnija i oporavak traje nešto dulje, ali su i rezultati bolji od klasičih, postupnih metoda koje koristi većina kirurga. Operacija na Tajlandu košta oko 12.500 eura. Pribroje li se svi drugi troškovi, Maja je ukupno potrošila oko 20.000 eura.
Rodila se u Zagrebu prije 30 godina, kao zdravi dječačić, kojem su roditelji nadjenuli ime Tomislav. Bila je, kaže, tipični, gotovo stereotipni dječak. Voljela je autiće i bagere. Nije se igrala lutkicama, ni obožavala ružičastu boju. Ali oduvijek je znala da nešto nije u redu.
- Znala sam da sam djevojčica. Prvo konkretno sjećanje seže u moju osmu godinu. Sjećam se da sam bila potpuno zbunjena. Osjećala sam da sam ja zapravo curica, teško je to objasniti. Znam da sam svaku večer molila Boga da se probudim kao djevojčica - priča Maja.
To se, kaže uz smiješak, nije dogodilo, a Maja, tada još Tomislav, nikome nije ni pomislila otkriti o čemu mašta, iako je željela biti curica u svakom pogledu - nositi žensku odjeću, misliti i osjećati poput žena.
U pubertetu je bilo najteže. Tijelo se počelo mijenjati, postajala je muško. Poskrivećki je počela odijevati maminu odjeću i šminkati se.
Mrzila je ‘ženskasto’
- Rano sam ušla u pubertet, već negdje s deset godina. Osjećala sam užasan strah od moje svjesnosti da sam zapravo žena. I užasan sram. Do 28. godine nikome nisam ništa rekla, nisam im dala ni naslutiti. Čak štoviše, bila sam izrazito muškobanjasta, i izgledom i hinjenim ponašanjem. Znala sam burno reagirati na neke ‘ženskaste’ poteze prijatelja ili poznanika - priča Maja. - Ekstremno sam se, recimo, zgražala nad muškarcima koji depiliraju prsa, iako sam po skrivećki i sama to znala raditi.
U početku je vjerovala da će proći, neka je to neka faza u odrastanju, da će se izliječiti, proći kad se zaljubi. A onda je došao internet. Maji je sve postalo dostupno. Počela je intenzivno čitati i istraživati osobe rođene u “krivom” spolu. Što je više čitala i saznavala o transrodnim osobama, shvaćala je da je to - to.
U srednjim 20-ima počela je, u tajnosti i na svoju ruku, eksperimentirati s hormonskim pripravcima koje koriste transrodne osobe i osobe “u tranziciji”, odnosno u pripremi za promjenu spola.
- Jako su mi se sviđali efekti koje su hormoni imali na mene. Peckanja u grudima, senzibilne bradavice, izljevi emocija... No, nakon nekog vremena postalo me strah. Jako mi se sviđalo, ali hormoni nisu bomboni da ih možeš uzimati bez stručnog nadzora bez posljedica. Počela sam se bojati da ću se unakaziti, da na kraju neću biti ni muško ni žensko. Postajala sam sve svjesnija da imam samo dva izbora: ili krenuti u promjenu spola ili sve skupa zaboraviti - objašnjava Maja.
Pomoć s interneta
No, priznaje, druga opcija zapravo nikad nije bila moguća. To se ne može potisnuti. Godinu dana se sve kuhalo. Što će biti, kako će reagirati obitelj, prijatelji, hoće li ostati bez posla, hoće li je svi odbaciti...
Na netu je doznala da u Zagrebu postoji dr. Nataša Jokić-Begić, psihologinja koja se bavi problematikom transrodnih osoba. Kontaktirala ju je.
- Sve mi je objasnila, a upoznala sam i nekoliko osoba u tranziciji. Tada sam dobila konkretne informacije o operaciji - kaže Maja. - U vrlo kratkom roku odlučila sam da ću to učiniti, da nisam osoba koja može živjeti na pola, da moram ići do kraja.
Počela se družiti s osobama koje su mučili isti problemi. Nakon što je obavila niz razgovora sa psihologinjom - i nakon što joj je dijagnosticiran poremećaj spolnog identiteta - prelomila je u sebi.
Sljedeći je korak bio endokrinolog. Otišla je u jednu zagrebačku bolnicu, no iskustva su vrlo loša.
Hormoni pokrenuli suze
- Liječnik mi je, bez ikakvih obavljenih pretraga, nakon 10-minutnog razgovora, propisao hormone i poslao me kući. To mi je bilo neprihvatljivo, krajnje neprofesionalno. Stoga sam odlučila kontaktirati jednu poznatu beogradsku endokrinologinju koja je specijalizirana za transrodnost. Ona mi je detaljno objasnila koje pretrage moram obaviti, otišla sam svojem liječniku opće prakse po uputnice, obavila pretrage, sjela na vlak i odnijela nalaze u Beograd - priča Maja.
Tamo je ponovno obavila razgovor sa psihijatrom koji ima bogato iskustvo u tom području. Nakon što je postavio istu dijagnozu - poremećaj spolnog identiteta - Maja je dobila hormonsku terapiju, koju će morati koristiti do kraja života.
- Učinak sam počela osjećati jako brzo. Počela sam se fizički mijenjati, masno tkivo se počelo preraspodjeljivati, počele su mi rasti grudi. No, emotivne promjene bile su mnogo jače. Prvo, strelovito mi je pao libido (smijeh). Nisam više svake tri minute razmišljala o seksu niti sam imala spontane erekcije. Postala sam mnogo emotivnija, sve me puno više diralo, često bih se rasplakala, s razlogom ili bez njega - priča Maja.
Brkovi uklonjeni laserom
Uz uzimanje hormona, počela je i s ostalim, za tranziciju nužnim, fizičkim pripremama, poput redovitih, iznimno bolnih i skupih tretmana laserske depilacije lica, kako bi se riješila brade i brkova. Počela je polako pripremati i teren na poslu. - Nisam radila ništa ekstremno, sve je išlo jako postupno. Prvo sam pustila kosu i stavila naušnice na oba uha. Onda sam se, malo po malo, počela oblačiti feminiziranije - kaže Maja. - Na primjer, kupovala bih majice na muškom odjelu, ali one koje vjerojatno niti jedan ‘frajer’ nikada ne bi kupio - majice s ružičastim uzorcima i slično.
Prvi je put odlučila otkriti svoj tajni život i nekome iz svojeg bliskog kruga. Bila je to mama. - Prihvatila je to jako teško. Nije joj bilo jasno otkud sad to, kako sam došla na to. Stalno to ponavlja - kako? Nikada nisi bio ženskast, uvijek si bio pravi dečko. Na dan moje operacije bila je potpuno shrvana. Tek se sada miri s tim, kad je sve nepovratno, konačno. Mislim da je zapravo vjerovala da nikada neću otići do kraja - priča Maja. Tata je to prihvatio mnogo bolje. Nije Maji baš potpora, ali se mnogo prije pomirio s Majinim novim životom. Brat je, pak, prekinuo svaki kontakt s njom. Dio obitelji još ne zna za operaciju.
Kolege i ženska odjeća
Prema strogim protokolima za operaciju promjene spola, kojih se, tvrdi Maja, kod nas doista rijetko tko drži, postoje dvije obavezne faze prije same operacije. Prvo osoba godinu dana treba posjećivati psihologa i živjeti u novoj rodnoj ulozi te nakon toga minimalno godinu dana uzimati hormonske pripravke.
- Ja to nisam u potpunosti prošla. Pila sam redovito hormone godinu i pol prije operacije, ali nisam živjela novu rodnu ulogu.
Kad je Maja predala zahtjev za godišnji odmor, sazvala je sastanak sa svojim suradnicima i šefovima. Rekla im je kamo ide i što planira. Neki su bili iznenađeni, a neki su znali. Uz to, u vrijeme prije operacije već se malo osnažila i počela eksperimentirati. Nekoliko puta odjenula se kao žena i otišla u grad. Za vrijeme jednog “ženskog” odlaska u grad, srela je u dućanu kolegu. On ju je prepoznao i priče su se počele širiti.
Primijetila je da su se svi s kojima surađuje pripremili na njezin dolazak, trude se da je oslovljavaju u ženskom rodu i da ne kažu ili naprave nešto neprimjereno.
- Ma i meni se još dogodi da pričam u muškom rodu, osobito na poslu, odnosno na mjestima gdje sam osobito pazila da se ne otkrijem - kaže Maja.
Bez seksualnog užitka
Svoju tranziciju Maja je prolazila s još jednom djevojkom koja se spremala na operaciju. Zajedno su bistrile svoju budućnost, razmišljale što će biti, kako će ih ljudi prihvatiti, kako će ih prihvatiti prijatelji, okolina. Igrom slučaja je baš u vrijeme priprema ostvarila preko Facebooka kontakt s mnogim prijateljima iz djetinjstva, za koje godinama nije čula. Nakon što je objavila što je učinila, svi su je kontaktirali, javili se, bili iznenađeni, ali pružali podršku.
Na Tajlandu je ostala mjesec dana, na bolovanju, koje je otvorila u Zagrebu kod svoje liječnice opće prakse. Postoperativni oporavak bio je kratak, a rezultati odlični.
- I estetski i funkcionalno. Operacija promjene muškog u ženski spol i inače je mnogo jednostavnija nego obrnuto, a rezultati daleko bolji. Kod žena koje mijenjaju spol penis je često nefunkcionalan, rezultati često nisu zadovoljavajući. To je jedan od razloga što se mnogo više muškaraca odlučuje za posljednji korak nego žena. Prema iskustvima mojih prijateljica koje su obavile operaciju, većina njih doživljava i seksualni užitak. Ja još nisam, ali kod mene je još prerano - kaže Maja.
I dalje voli djevojke
Prije tranzicije, Maja je bila u jednoj duljoj vezi s djevojkom. Djevojka je bila iznenađena njezinom odlukom, ali, kaže Maja, prihvatila je to bez osobitih trauma. Maju i dalje privlače žene.
- Vidjet ćemo što će biti, za sada su mi djevojke još atraktivne - kaže Maja.
Maja nikada neće moći roditi dijete. No, prije operacije pohranila je spermu u banku sperme. Odmah nakon povratka s Tajlanda Maja je, zajedno s medicinskom dokumentacijom, predala zahtjev za promjenu imena i za promjenu spola, kako bi mogla napraviti sve nove dokumente. Tu, kaže, ne bi trebalo biti problema.
- No, nije sve sjajno. Na primjer, ne postoji mogućnost da se u rodnom listu, dokumentu koji je potreban za najrazličitije stvari, trajno promijeni ime ili spol. To se upisuje tek kao napomena, što znači da u dokumentu stoji moje originalno ime i spol, a dolje piše da su te stvari promijenjene. To stvarno nije u redu, jer ne mora svatko znati da sam promijenila spol. No, postoje ozbiljne inicijative da se promijene zakonske odredbe koje to propisuju - kaže Maja.
Veći bi problem, kaže, moglo biti mijenjanje imena na školskim svjedodžbama i diplomi. Iskustvo njezine prijateljice koja je promijenila spol prošle jeseni nije ohrabrujuće.
- Fakultet moje prijateljice ne želi joj izdati diplomu s novim imenom. Navodno su poslali upit Ministarstvu državne uprave, koje već mjesecima ne odgovara. Ja se spremam predati zahtjev na svoj fakultet, pa ću vidjeti - objašnjava Maja.
Ona zna da joj u životu neće sve biti idealno i da će nailaziti na niz ovakvih propusta. Ali sretna je. Još se privikava na svoje tijelo, na svoju novu ulogu, na mekanu kožu, grudi, glatku bradu. Još se ponekad, kad prolazi cestom, nervozno osvrće i očekuje da će netko uprijeti prstom u nju. Da će joj se smijati, govoriti o njoj kao o muškarcu koji se odijeva u ženu.
Želi, kaže, poraditi na svojem dubokom glasu, jer kad priča na telefon, sugovornici najčešće misle da je muško. No, uz smiješak dodaje kako su vježbe za glas vrlo naporne i traže stalan trud, a ona je po tom pitanju jako lijena.
- Ja sam konačno ono što jesam - zaključuje Maja.
U Hrvatskoj trenutno 10-ak osoba mijenja spol, a još ih stotinjak živi u ‘krivom tijelu’
- Majino iskustvo je sjajno i, srećom, nije izolirano. Naša sredina ipak postaje sve tolerantnija i u proteklih desetak godina situacija se znatno promijenila na bolje. No, nemaju svi tako podržavajuću okolinu - ističe prof. Nataša Jokić Begić, psihologinja Centra za kliničku psihologiju i izvanredna profesorica zagrebačkog Filozofskog fakulteta. Prema njezinoj procjeni, najmanje stotinjak osoba u Hrvatskoj “živi u krivom tijelu”, a desetak ih je u različitim fazama tranzicije. Jokić Begić središnja je osoba kod koje transseksualci traže pomoć i informacije, a stručni tim, koji podrazumijeva još barem endokrinologa i kirurga, u Hrvatskoj ne postoji.
- Transseksualnost je trajni osjećaj nepripadanja spolu u kojem je osoba rođena uz težnju da se živi i bude prihvaćen kao osoba suprotnog spola. Na 30.000 odraslih muškaraca dolazi najmanje jedan transseksualni muškarac i jedna transseksualna žena na 100.000 odraslih žena - objašnjava. Znanost još ne zna što je uzrok.
- Osjećaj nepripadanja spolu najčešće se javlja rano u djetinjstvu. Samo četvrtina ih odraste u transseksualne odrasle. Ostali odrastu u osobe koje sretno žive u vlastitom spolu, ali su češće biseksualne ili homoseksualne orijentacije - kaže psihologinja.
- Strana istraživanja pokazuju, a naši podaci potvrđuju da je riječ o visoko inteligentnim ljudima. Transseksualne osobe koji su mi se obratile za pomoć su uglavnom visoko obrazovane ili su na studiju i izvrsno funkcioniraju u svojoj profesiji.
No, u Hrvatskoj se problem transseksualnosti i dalje shvaća kao isključivo psihijatrijski.
- Liječnici često nisu upoznati sa svjetskim standardima, negativnog su stava prema transseksualnosti i tretiraju ove osobe kao psihijatrijske slučajeve - kaže prof. Jokić Begić. No, internet je, dodaje, omogućio izvrsnu informiranost i povezanost te su osobe s ovim poremećajem često većeg znanja i boljeg uvida u načine liječenja nego što su to liječnici i ostali stručnjaci. Kako u susjednim zemljama - Srbiji i Sloveniji - postoje centri s dugogodišnjom tradicijom u tretmanu transseksualnosti, vrlo često se direktno obraćaju njima. U Hrvatskoj, primjerice, ne postoji stručnjak koji bi djevojkama koje prelaze u muško odstranio dojke ili maternicu. Pozivaju se na Hipokratovu zakletvu i tvrde da neće “zdravoj ženi odrezati grudi”.
Transseksualne osobe također žive u strahu da će otkrivanjem izgubiti ljubav bližnjih, da će biti stavljene na stup srama, a jednako ranjiva skupina su i obitelji transseksualnih osoba.
- Članovi obitelji se također osjećaju stigmatizirano. I njima je potrebna psihosocijalna pomoć.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....