RIMOVANJE

100. rođendan negdašnje KP Italije: nekad moćna, a sada, pod Renzijem, na 19 posto

PCI je 1991. godine postala postkomunistička Demokratska stranka, a na evroizborima 2014. dobila je 40 posto glasova u Italiji
Matteo Renzi
 Alberto Pizzoli/POOL/AFP
Objavljeno: 22. siječanj 2021. 14:53

Talijanska vladina Demokratska stranka jučer je šutke prešla preko svoga stotog rođendana, otprilike onako kako se u familiji prešućuje ujak alkoholičar sklon ekshibicionizmu. A nije posrijedi ni ujak ni djed, nego jedna te ista partija, nakon fisija i fuzija, nakon nekoliko ne uvijek pravodobnih liftinga, iako joj je na čelu Nicola Zingaretti, izravni idejni potomak osnivača, dakako onoliko drukčiji koliko je drukčiji talijanski i evropski politički kontekst.

Naime, na kongresu Talijanske socijalističke stranke u Livornu se 21 siječnja 1921 izdvojilo njezino revolucionarno krilo, koje su predvodili Antonio Gramsci, Amedeo Bordiga i Umberto Terracini, te se proglasilo sekcijom Treće internacionale pod nazivom: Komunistička partija Italije.

Nakon križnog puta pod fašizmom u kojemu je Gramsci indirektno otjeran u smrt i u kojemu je vodstvo postupno preuzeo Palmiro Togliatti, te nakon snažnog angažmana komunista u partizanskom ratu, pokrenutome 1943 i pod jugoslavenskim utjecajem (ali s podjelom na "bijele" demokršćanske i "crvene" komunističko-socijalističke partizane), a i nakon formalnog raspuštanja Kominterne 1943, na "zaokretu u Salernu" 1944 je Komunistička partija Italije (PCdI) postala Talijanska komunistička partija (PCI), dakle nacionalna stranka, s nacionalnom trobojkom pod crvenom zastavom u Guttusovu amblemu.

Pod Togliattijem ona je prvo prihvatila čvrsto Stalinovu liniju: zastupala je slovensko pravo na Trst 1945, okomila se na Tita 1948, podržala je obje sovjetske intervencije u Madžarskoj (za razliku od Jugoslavije, kojoj su sovjetski tenkovi rešetali ambasadu u Pešti i ubili diplomata).

Stanovit šok izazvao je Hruščëvljev tajni referat na XX kongresu KPSS 1956, s osudom staljinizma kao kulta ličnosti (ali ne i kao sustava, što je istočni grijeh). Togliatti je otišao korak dalje. Kao što se 1944 pragmatično opredijelio za višestranački sustav i udio PCI u njemu, kao što je 1946 kao ministar pravde u duhu nacionalne pomirbe pomilovao fašističke ratne zločince i spasio ih od izručenja Etiopiji, Grčkoj, Jugoslaviji, odnosno Albaniji, tako je svoje opredjeljenje za demokratski put u socijalizam i žestoku kritiku sovjetskog sistema - i ekonomskoga i političkoga - zapisao u podsjetnik koji je sastavio 1964 u Jalti. Odatle se u Italiju nije vratio živ.

Taj demokratski put u socijalizam (tako sličan idejama Bernsteina i Kautskoga koga je Lenin nazvao "renegatom") Frane Barbieri je nazvao "evrokomunizmom" (za razliku od "azijskog načina proizvodnje" komunizma kako je, parafrazirajući Engelsa, okarakterizirao socijalističke revolucije u zaostalim zemljama, izvan perimetra Marxovih prognoza). "Evrokomunizam" je kao denominaciju prihvatio i Santiago Carrillo za Komunističku partiju Španjolske, nevoljko i Georges Marchais za Komunističku partiju Francuske, a bogme i Edvard Kardelj (u drugom izdanju korporativističkih Pravaca razvoja socijalističkog samoupravljanja), ali ne i Tito.

Na tragu "evrokomunizma", a smrtno uplašen likvidacijom ustavnog režima u Čileu 1973, koji je pokazao da USA ni po koju cijenu neće dopustiti demokratski dolazak komunista na vlast izvan sovjetske interesne sfere, "evrokomunist" Enrico Berlinguer je proglasio kraj pokretačkog impulsa Oktobarske revolucije i prihvatio Atlantski savez, pa je na toj bazi promovirao "povijesni kompromis" s demokršćanima. Kad je dogovorena zajednička demokršćansko-komunistička vlada protiv razmahanoga političkog terorizma ("olovne godine" 1969-1984), "Crvene brigade" su to minirale otevši i ubivši 1978 za američki račun demokršćanskog vođu Alda Mora.

Partija je počivala na ravnoteži frakcija, ravnomjerno zastupljenih u Direkciji. Prosovjetsku je vodio Armando Cossutta, ljevicu Pietro Ingrao, "poboljšivače" na desnici Giorgio Amendola pa Giorgio Napolitano. Glavni tajnici bili su na centru.

Achille Occhetto je proces socijaldemokratiziranja Partije poveo znatno prije pada Berlinskog zida, ali je završen poslije i stoga prekasno. PCI je 1991 postala postkomunistička Demokratska stranka ljevice (od 1998 Lijevi demokrati), koja se 2007 pod Pietrom Fassinom fuzirala s postdemokršćanskom Ivančicom pod Dariom Franceschinijem u Demokratsku stranku (prvi tajnik Walter Veltroni).

S parolom demontiranja starih a neuspješnih Matteo Renzi je uspio otjerati postkomuniste (D'Alemu, pa Bersanija itd.) i odvesti stranku u liberalne vode, pretvorivši je, prvi put u njenoj povijesti, u stranku vođe. Na evroizborima 2014 Demokratska stranka je dobila 40 posto glasova u Italiji i najviše pojedinačnih glasova od svih stranaka u Uniji. Nadmašen je tako rekord Komunističke partije od 34 posto na evroizborima 1984 (pod emotivnim učinkom Berlinguerove smrti). Ali pod Renzijevim egocentričnim vodstvom je stranka počela propadati, spavši na 19 posto na parlamentarnim izborima 2018. Od nekadašnjih prvaka PCI Massimo D'Alema je bio premijer, a Giorgio Napolitano predsjednik Republike.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
11. studeni 2024 04:14