‘Adenauerov Watergate‘: Raskrinkane nečasne radnje čovjeka koji je doveo Njemačku na put demokracije

Zapadnonjemački katolički demokršćanski kancelar Konrad Adenauer, danas poznat najviše kao akter povijesne pomirbe s Francuskom i tvorbe današnje Europske unije, koristio je državnu saveznu obavještajnu službu za špijuniranje političkih suparnika, počev od (danas vladajućih) socijaldemokrata.

Posrijedi je praksa policijskih država, poznata na primjer iz habsburške Austrije, koja je izbila na osobito zao glas u Sovjetskom Savezu i njemačkome Trećem Reichu (a i u Titovoj Jugoslaviji, s refleksima i u nasljedničkim državama). Upravo je takvo špijuniranje ureda Demokratske stranke u washingtonskom kompleksu Watergate izazvalo istoimenu aferu i koštalo tadašnjega američkog predsjednika Richarda M. Nixona ostavke. Za Adenauerov Watergate se doznalo tek nedavno, o čemu je u subotu pisao njemački dnevnik Süddeutsche Zeitung.

Taj münchenski list temelji svoj članak na neovisnom istraživanju povijesti Savezne obavještajne službe (BND) koje vodi povjesničar Klaus-Dietmar Henke.

Adenauer je bio istaknuti član katoličkog Zentruma u prvoj trećini XX. stoljeća, strastan antikomunist, suparnik nacista, pobornik pomirbe s Francuskom još dvadesetih godina prošlog stoljeća. Bio je gradonačelnik Kölna i predsjednik Pruskoga državnog vijeća do dolaska na vlast nacista, s kojima je prethodno legalistički surađivao s obzirom na njihov izborni legitimitet. Smatrao ih je bezopasnima u usporedbi s komunistima, bio je neprijatelj socijaldemokratima (koji su se tek 1959. odrekli svog utemeljitelja Karla Marxa), a nije trpio ni liberale (odbio je biti kancelar 1926. jer bi morao imati nobelovca Gustava Stresemanna kao šefa diplomacije).

Nacisti su Adenauera, došavši na vlast, financijski upropastili do te mjere da se morao skloniti u samostan, zatvarali, a 1944. bio je na popisu za deportaciju, pa mu je život spasio komunist Eugen Zander. Ipak je 1956. dao zabraniti Komunističku partiju Njemačke, iako već beznačajnu (s oko 2 posto glasača u Zapadnoj Njemačkoj, daleko ispod praga za ulazak u Bundestag). A 1953. je uoči izbora optužio SPD da prima novac iz Istočne Njemačke. Priznao je da to nije bila istina tek pošto su izbori prošli.

Postavši 1949. prvi kancelar Savezne Republike Njemačke, oslanjao se na svog šefa kabineta Hansa Globkea (koji je 1936. odobrio Rasne zakone i omogućio legalnu podlogu za holokaust) i na general-lajtnanta Reinharda Gehlena, koji je svoju špijunsku mrežu na istoku i jugoistoku Evrope (i u Jugoslaviji) prenio 1945. u službu Sjedinjenih Država, a one su ga 1956. predale Adenauerovoj Zapadnoj Njemačkoj.

I dosad je bilo poznato, piše Süddeutsche Zeitung, da je Adenauer volio imati dosjee s kompromitirajućim podacima o drugim političarima, osobito Willyju Brandtu, te da su mu u tome Globke i Gehlen bili dragocjeni, ali novost je da je dao sistematski špijunirati Socijaldemokratsku stranku Njemačke (SPD). Agenti u njoj su bili član njezine Nacionalne uprave Siegfried Ortloff te Siegfried Ziegler, partijski funkcionar u Gornjoj Bavarskoj. Preko Gehlena su podaci stizali Adenaueru, koji je na marginama pisao zabilješke. Sve to je završilo u Zakladi Konrada Adenauera (Konrad-Adenauer-Stiftung).

Ziegler je preko Ortloffa doznavao i javljao sve važnije odluke i prije nego bi izbile u javnost, pa je tako Adenauer unaprijed znao, na primjer, da socijaldemokrati neće za kancelara 1961. kandidirati svog predsjednika Ericha Ollenhauera, a i kako su analizirali svoj izborni poraz 1957.

Ironična je činjenica da je baš Ortloff bio zadužen za obavještajnu sigurnost SPD - pa su ipak unutra upadali i eksnacistički, a i staljinistički špijuni, od kojih je najveću štetu nanio Günter Guillaume. On je od kraja pedesetih napravio karijeru u stranci postavši 1972. osobni tajnik tadašnjeg predsjednika SPD i zapadnonjemačkog kancelara Brandta. Kad se otkrilo da mu je tajnik Stasijev agent Brandt je morao odstupiti s kancelarske dužnosti pa ga je naslijedio Helmut Schmidt.

Adenauer je, s jedne strane, doveo Njemačku nazad na put demokracije i pravne države, omogućivši politički okvir za "njemačko privredno čudo" (Wirtschaftswunder) kojim je politički ravnao njegov vicekancelar Ludwig Erhard - ali je, s druge strane, svoju poziciju i poziciju svoje CDU branio autoritarno, pa i kršeći zakon. No to je bila manira vladajućih katoličkih demokršćana i kojegdje drugdje: u Italiji, donedavna i u Španjolskoj.