Agresija zelene agende i kako će gašenje više tisuća farmi utjecati na opskrbu hranom i cijene

Održali su se novi prosvjedi nizozemskih farmera zbog odluke nizozemskih vlasti stare nekoliko godina da zatvore oko 2500-3000 farmi jer jer emitiraju previše stakleničkih plinova. U kojoj mjeri možemo govoriti o agresiji zelene agende u svaki segment života, bez prethodne analize cjelokupnih učinaka?

U odnosu na zatvaranje farmi u Nizozemskoj puno više pažnje europske javnosti privukao je dekret izglasan u Europskom parlamentu prema kojem će od 2035. godine biti zabranjena prodaja vozila pogonjena motorom s unutrašnjim izgaranjem, što je do sada najveća pobjeda klimatskog aktivizma. No, otvara se pitanje u kojoj mjeri klimatska agenda treba predodređivati praktično sve aspekte ekonomskog života, a da ne uzrokuje više štete nego koristi, pogotovo na srednji rok.

Postoje, naime, (diskutabilne) analize klimatskih učinaka, ali ne i sveobuhatne analize ekonomskih odnosno socijalnih učinaka nove klimatske agende. Njemačka je, primjerice, donijela plan zatvaranja svih svojih nuklearnih elektrana nakon havarije u Fukushimi, ali se nakon invazije Putinovog režima na Ukrajinu pokazalo kako je to bila vrlo suspektna odluka ako se razmotri pitanje njemačke energetske sigurnosti. U međuvremenu su mnogi zeleni aktivisti promijenili stav prema nuklearnoj energiji, koju su prije 15-20 godina tretirali kao javnog neprijatelja broj 1.

U osnovi u Nizozemskoj u provođenju zelene agende čak nisu toliko agresivne demokratski izabrane izvršne vlasti nego su nizozemski sudovi donijeli niz odluka koje govore kako vlasti ne čine dovoljno na sprečavanju štetnih emsija pa de facto sudska, a ne izvršna vlast, forsira realizaciju kontroverzne javne politike u zemlji koja ima jedan od najvećih i najučikovitijih agrarnih sektora u Europi. Drugim riječima, nakon što se bilo koji pojedinac u Nizozemskoj obrati sudu sa željom zaštite okoliša, nizozemski sudovi donose odluke koje imaju reprekusije za cjelokupnu europsku poljoprivrednu proizvodnju. Nizozemska je jedan od najznačajnijih europskih izvoznika mliječnih proizvoda i govedine.

Kad se govori o odluci nizozemskih vlasti da tretira oko 2500-3000 farmera kao velike zagađivače bez obzira na to što se ipak radi o proizvođačima hrane, treba pojasniti kako se radi o mjeri eksproprijacije uz pravičnu naknadu. Nizozemski dužnosnici za pitanja zaštite okoliša obećavali su farmerima da će za svoje farme dobiti nadoknade u 100 posto vrijednosti, ali se u osnovi radi o prisilnoj eksproprijaciji. Problem je s eksproprijacijama u tome što se one vode zbog viših i širih dugoročnih interesa države, iako nema jamstava da je upravo izvlaštenje pravi put za dostizanje višeg cilja. Komunisti su, primjerice, provodili eksproprijacije jer su vjerovali u bolje i pravednije društvo budućnosti u kojem će svi dobivati prema potrebama. To se vrlo brzo pokazalo kao utopija. Komunistički režimi opstali desetljećima zahvaljujući tvrdoj diktaturi iako je relativno brzo postalo jasno da umjesto obilja nude državni teror. Ostaje i pitanje kako procijeniti fer vrijednost farme. Nije baš vjerojatno da će se u ‘100 posto vrijednosti‘ ukalkulirati sve potencijalne zarade kroz duže vremenske periode.

Nizozemskim farmerima prije nekoliko godina ponuđena je opcija da a) drastično reduciraju štetne emisije, b) krenu u tranziciju prema novim biznisima, c) presele poljoprivrednu proizvodnju ili d) "dobrovoljno zaustave" proizvodnju. Sve četiri opcije za većinu farmera, realno gledajući, nisu izbor.

Intrigantno je i da Nizozemci tretiraju velike proizvođače hrane kao top industrijske zagađivače. Veliki uzgajivači svinja ili krava u istoj su kategoriji kao Tata Steel, velike zrarčne luke, Shell, BP, Dow Chemicals... Još prije nekoliko godina nizozemske vlasti odlučile su smanjiti proizvodnju stoke 30 posto do 2030. godine. S obzirom na značaj nizozemske u eurospkom agraru, ta odluka imat će visok utjecaj na opskrbu tržišta i cijene.

Do prije tri godine zapadni mediji (npr. Guardian), koji su pisali o problemima nizozemskih farmera, naglašavali su kako je agraru dana "zadnja šansa", jer je upravo on taj koji emitira 45 posto stakleničkih plinova. Problem je sljedeći: ako se značajno smanji emisija stakleničkih plinova agrara, otvara se pitanje koliko će se smanjiti proizvodnja hrane tj. Što znači politički termin "zadnja šansa"?

Prije tri godine nizozemski dužnosnici bili su vrlo gorljivi kad je u bila u pitanju zaštita okoliša. Glasnogovornik za poljoprivredu nizozemske D66 stranke (Demokrati), Tjeerd de Groot, izjavljivao je kako zemlja mora smanjiti broj svinja i pilića za 50 posto, dok praktično u potpunosti mora promijeniti način uzgoja krava. Naglasio je da je sretan (!) kako smanjenja više nisu dobrovoljna nego obavezna. Farmeri to glasnogovornikovo oduševljenje nisu dočekali aplauzom. U međuvremenu ideja 50-postotnog smanjenja je ublažena te se sada govori o 25 postotnom reduciranju. Razlika između 50-postotnog smanjenja i 25-postotnog je ogromna, pa je nejasno jesu li mjere bazirane na znanstvenim procjenama ili razini trenutačnog političkog zanosa glasnogovornika.

U znak prosvjeda nizozemski farmeri već su organizirali cijeli niz prosvjeda u zadnje tri godine. U svakom od tih prosvjeda formirali su višekilometarske kolone traktora, blokirali su pristup distribucijskim centrima trgovačkih lanaca, palili su u znak prosvjeda hrpe vreća za silažu... Nizozemski sudovi osaju neumoljivi. Može li sudska vlast, umjesto izvršne, predodređivati ključne javne politike koje će imati ogromni utjecaj na nacionalnoj razini, i puno šire.