Što se to događa na Balkanu? Balkan ponovno postaje pozornica na kojoj se prelamaju interesi velikih svjetskih sila. Na Balkanu su stvari dosta komplicirane, a prema nekim najavama, mogli bi postati poligon za političko sukobljavanje Zapada i Rusije.
Istočni dijelovi nekadašnje jugoslavenske države jedini su “slobodni” teritorij Europe na koji još može reflektirati Rusija (koja je praktički istisnuta iz Europe), jer su izvan domašaja i EU i NATO-a. Svelo se doduše samo na Srbiju i BiH, ali dovoljno da se rasplamsaju strasti. Rusija i Zapad svakako imaju interes i utjecaj na ovim prostorima. Hrvatska i Srbija su se istakle kao zemlje preko kojih se “projicira” ta politika. Trenutno je Zapad u krizi, a Bruxelles nema jasnu viziju politike prema zapadnobalkanskom prostoru osim načelnog stava o pridruženju i formalnom nastojanju da onemogući Rusiju da se tu ukotvi. Rusija pak, trenutno prelazi s politike stalne destabilizacije “infiltriranja krize” na tom prostoru, na ipak sve smisleniju politiku opstanka na Balkanu, posebno u Srbiji te kroz, makar prešutnu, podršku Dodikovim secesijskim eskapadama, kojima se opasno priključio i Tomislav Nikolić.
Rusija se u ovom trenutku čini nadmoćnijom. Naime, mnogo joj je toga u 2016. godini išlo na ruku i više nego li je sama očekivala. Kremlj je na krilima Brexita i još nekih najavljenih europskih “exita” (mnogi zapadni političari spominju 2017. godinu kao ključnu za opstanak EU), značajne (trenutne) političko-vojne pobjede u Siriji i time što je Tursku, nekadašnjeg najstabilnijeg američkog NATO saveznika prigrlio u svoje krilo. Angela Merkel suočena je s problemima te u (ne)izvjesnosti što donosi Donald Trump u međunarodne odnose te Vladimir Putin, kao pobjednik u 2016. godini, nastoji zgrabiti prednost pred ošamućenim protivnikom prije nego dođe k sebi, a Balkan, prije svega Srbija, zalogaj je koji se želi što prije apsolvirati.
Mreža iznad Srbije
I Bruxelles i Moskva bacile su mrežu na Srbiju i ona se sada zapetljala u obje, ali strpljenje obaju “bacača”, polako je ne izmaku, iako je Rusija, barem se tako čini, u maloj prednosti. No, pritisak će biti sve veći jer i jedni i drugi imaju u rukavu dovoljno aduta na raspolaganju.
EU smatra Vučića svojim igračem, otvorio je pregovore i na riječima to je strateški cilj Srbije, ali EU baulja te se u Beogradu sve više pitaju je li ta integracija više uopće sposobni i poželjni partner, pogotovo što je ruski sirenski zov sve jači i primamljiviji. No, kako bilo, Aleksandra Vučića ne čeka nimalo laka godina i bez obzira na to koliko će on te teške odluke maskirati “preko” ruženja Hrvatske, morat će se svrstati jasnije na jednu od strana. Naime, od njega se očekuju da konačno presiječe i donese definitivnu odluku - EU ili Rusija, a tu su mu još, kao uteg - predsjednički, a možda i prijevremeni parlamentarni izbori. Naime, odluka kome se prikloniti - EU ili Rusiji - mogla bi postati ključna i odlučujuća ne samo za Srbiju nego i ukupne odnose na našem prostoru, jer svaka zainteresirana strana ima sve manje strpljenja s ekvilibriranjem Aleksandra Vučića - EU i Rusiji više ne odgovara njegova politika balansiranja i kompromisa.
Velika obećanja
Obje strane pozvale su Srbiju da se urazumi i konačno i definitivno odredi, a neće u tome izbjeći ni prijetnje, kaže ruski balkanolog Nikita Dedkov, koji navodi kako je “srpsko društvo tradicionalno prorusko te da je pred Vučićem odluka koja bi mogla imati dalekosežne posljedice”. Naravno, sve pod pretpostavkom da Vučić i dalje želi u Uniju jer je EU na dugom štapu (neodlučna oko prijema, traži nemoguće - priznanje Kosova i konačno nesigurna u vlastiti opstanak), ali ipak primamljiva ponuda jer Vučić je svjestan da bi u suprotnom Srbija mogla ostati izdvojeni otok usred Europe.
S druge strane, Rusija obećava sve, i to odmah. Vučić je dakle u sve delikatnijem položaju. Neki doduše kažu da bi mogao ostati u poziciji onog neodlučnog magarca koji se nije mogao odlučiti između dviju bala sjena. Rusije je Vučića snažno zagrlila i ne namjerava ga, tek tako, pustiti. U tom paketu je i famozno “poklanjanje” MiG-ova. Nakon što je Aleksandra Vučić na sva zvona razglasio kako Srbija dobiva ruske MiG-ove 29, a sve kao odgovor na, kako se kaže u Beogradu, “hrvatske prijetnje” te da spriječi ponavljanje Bljeska i Oluje, što otvara i pitanje njegova odnosa prema osvajačkoj politici Slobodana Miloševića i rata u Hrvatskoj i moguća poruke da će se s vojnim jačanjem te Rusijom iza leđa, opet takvoj politici i vratiti. Naime, ta njegova izjava može se protumačiti i kao ratoborna predizborna retorika, ali i u skladu s bujajućom revizijom povijesti koja je na djelu u Srbiji.
U Rusiji su vrlo ozbiljno shvatili ovaj srbijanski pristanak na MiG-ove i ne smatraju to tek Vučićevim predizbornim trikom da utješi i uzbudi Srbe kako su utjerali strah u kosti Hrvatima, o čemu već tjednima pišu mediji pod Vučićevom kontrolom. Rusi ovo ne smatraju tek formalnim činom. Kremlju se žuri, on želi što prije (posve logično s njihove točke gledišta jer kakva si to velesila bez europske baze) i što više vezati Srbiju uz sebe, kako bi sačuvala makar mali utjecaj na Balkanu, a time i u Europi.
Mihail Aleksandrov, analitičar moskovskog sveučilišnog Centra za vojno-političku analizu, koji savjetuje Kremlj, smatra da je prodaja MiG-ova “stigla u pravi čas” jer EU i NATO nastoje pritisnuti Srbiju da se odluči za njih.
- Ako Srbiju ostavimo bez naše podrške, ona može skliznuti u NATO, a to bi bilo ravno nacionalnom porazu Srbije - kaže Aleksandrov koji u tome vidi i poraz Rusije koja gubi utjecaj na Balkanu nakon dva puna stoljeća. Rusija tako opet razmatra mogućnost ideje o “vojnom savezu dviju zemalja”. Ta je ideja bila aktualna krajem 90-ih, ali Aleksandrov napominje da je tada Jeljcinova Rusija bila preslaba da je Milošević prihvati.
- Sada su se stvari stubokom promijenile i Rusija i Srbija imaju za to svoj interes - kaže on. Naime, Rusija ne želi propustiti šansu da se “ugura” u Srbiju, pa tako i Aleksandrov smatra da bi vojna baza u Srbiji, uz Tartus u Siriji, bila pun pogodak jer bi ona, kaže, “zakomplicirala eventualne operacije NATO-a na Balkanu i Sredozemlju, a Rusija bi imala kontrolu”. Kremlj ionako već dugo zahtijeva od Srbije da djelatnicima njihove “humanitarne”, zapravo vojne, baze u Nišu daju diplomatski status i slobodu kretanja po Srbiji kakvu je Vučić nedavno omogućio djelatnicima NATO-a. Upravo je odugovlačenje Vučića u vezi s tim i jedan od razloga zašto se već pola godine, mjesec po mjesec, odgađa najavljeni posjet ruskog premijera Dmitrija Medvedeva Beogradu. Medvedev će doći ako se sporazum za bazu potpiše, a podebljat će to i ruskim ulaganjima i povoljnim kreditima, pa i onima za kupnju ruskog naoružanja.
Stiže i “BUK”?
Ruski mediji navode da će nakon MiG-ova Srbija nabaviti i raketne sustave BUK, a Aleksandrov čak ide tako daleko da smatra kako bi Srbija mogla biti zemlja gdje bi Rusija instalirala svoj proturaketni štit kao odgovor na NATO-ov proturaketni štit. Aleksandrov dalje smatra kako ne treba “isključiti mogući novog srpsko-hrvatskog sukoba”. Jelena Guskova iz Centra za proučavanje suvremenih kriznih situacija na Balkanu pak sumnja u srpsko-hrvatski konflikt jer, kaže ona, “ovaj put za razliku iz 90-ih iza Srbije stoji Rusija kojoj Balkan sada ulazi u sferu interesa”. No, kako i Hrvatska najavljuje kupnju američkog naoružanja, dvije bi zemlje mogle postati poligon preko čijih će se leđa prelamati zapadno-ruski suparnički odnosi. No, da Srbi zasad vraćaju dug Moskvi govori i glasovanje Srbije u UN-u protiv rezolucije o Krimu, a podsjetimo, još su protiv glasovali Iran, Venezuela, Angola, Sjeverna Koreja, Kuba, Sirija i Kazahstan.
Breme Kosova
No, nije pitanje samo NATO, čini se da i Rusija preispituje i članstvo Srbije u EU. Tako je prilikom otvaranja počasnog srbijanskog konzulata u Sankt Peterburgu na kojem je bio Tomislav Nikolić, Genadij Timčenko, oligarh kojeg zovu “Putinovim bankarom” poručio kako “Srbija neće ništa dobiti ulaskom u EU”, kako će “srbijanska poduzeća i tvornice propasti”, pa čak je poručio da će Srbija proći “isto kao i Ukrajina”. U vezi pregovora s EU, i dobro upućeni moskovski Komersant donosi zanimljivu opservaciju, kao usputno upozorenje Vučiću. I Hrvatska, kažu, u toj igri na liniji Bruxelles - Moskva - Beograd - ima svoju ulogu. Kada neke druge, ozbiljnije zemlje blokiraju Srbiji pregovore s EU (Njemačka, Nizozemska, Francuska), tamošnji političari i mediji navezani na Aleksandra Vučića zanijeme, ali se zato kada je u pitanju blokada iz Hrvatske ne birajući riječi. Komersant iznosi tezu da Andrej Plenković ne blokira Srbiju na svoju ruku nego po naputku Bruxellesa, a s porukom Vučiću da se uvijek može naći način onemogućavanja ako se nastavi očijukanje s Rusijom i produlji politika sjedenja na dva stolca.
I konačno, Rusija ima još jedan adut, a to je Kosovo. Iz Rusije sve češće poručuju da će Srbija na kraju bruxelleske balade morati priznati Kosovo te da su im oni jedini koji im tu mogu pomoći. U Srbiji se stalno stvara atmosfera da će to biti ključni i konačni uvjet Srbije za EU. Iako Srbija nema nikakvog utjecaja na Kosovo i u postupku pregovora praktički je Vučić prihvatio tu realnost i poraz, to još nitko nije javno izgovorio.
- Kosovo nećemo mijenjati na EU - kaže pak Nikolić, premda vjerojatno i on i većina srbijanske javnosti shvaća da je Kosovo gotovo priča. No, s obzirom na to da se najavljuje kako bi 2017. godine na red moglo doći i članstvo Kosova u UN-u, Srbija smatra da je Rusija kao zemlje stalna članica Vijeća sigurnosti u mogućnosti da to spriječi.
I proljetni predsjednički izbori dolaze Vučiću u nezgodno vrijeme. Ne zato jer on ne kontrolira situaciju u zemlji, nego upravo zbog tih pritisaka kojima je izložen s jedne i druge strane. Naime, on ne bi ponovno u fotelji šefa države vidio svog stranačkog kolegu Tomislava Nikolića, među ostalim i zato što mu je on praktički jedina oporba, a drugo, važnije - može izgubiti izbore što bi bila napuklina u Vučićevu vlastodržačkom monolitu te otežalo kontrolu nad Srbijom. Ali ono što mu možda zadaje najviše glavobolje - Vladimir Putin ga je zamolio da Nikolić bude kandidat. To mu je poručio preko svog ministra vanjskih poslova Sergeja Lavrova koji je nedavno pohodio Beograd. Naime, Nikolić je otvoreno “ruski čovjek u Beogradu” i kremaljski glavni adut. U slučaju njegove pobjede u konstelaciji snaga Vučić bi svoj neupitni položaj vladara mogao ugroziti jačanjem Nikolića, a time bi osnažila ne samo proruska struja na političkoj sceni Srbije, nego ona, za Vučića, opasnija - unutar vlastite stranke. I zato Vučić sada razmatra da uz predsjedničke organizira i parlamentarne izbore, kako bi na svoje ime dobio i njegov predsjednički kandidat te dodatno ojačao svoj autoritarni položaj. No, što ako mu se ponovi scenarij Borisa Tadića koji je izgubio dobivene izbore baš od Nikolića. Takvi izbori su mu istodobno i rizični jer time ponovno u Srbiji stvara napetost, ali i drži sve svoje “pajace” Vulina, Nikolića, Dačića i ostale koji o njemu ovise u pokornosti jer znaju da bez Vučića oni samostalno nemaju nikakvih šansi za opstanak. Upravo zato njih i šalje u operacije uzburkavanja situacije u regiji.
Osim toga, međusobni odnosi postjugoslavenskih zemlja nisu bili ovako loši još od okončanja ratova u 90-ima, a nedavni intervju srbijanskog ministra vanjskih poslova Ivice Dačića ogolio ih je do kraja. Naime, iako Aleksandra Vučić stalno ponavlja već zamornu mantru kako je Srbija “faktor stabilnosti” na Balkanu, kako pruža ruke prema svima, njena stvarna politika u regiji u potpunoj je suprotnosti s tim deklarativnim stavom.
Vjetar na bokovima
Osim već tradicionalnog ruženja po Hrvatskoj i Kosovu, sada je dodatno, iz nekog razloga, odlučio pustiti propuh i na bokovima - zaoštravanjem odnosa s Makedonijom i Crnom Gorom. Dačije za Makedoniju čak utvrdio kako mu je žao što su je priznali pod njenim imenom te time izdali braću Grke. Je li ovo groteskno i nediplomatsko napuhivanje tek dio početne predizborne igre za unutarnje potrebe ili možda, kako čak neki i u Srbiji smatraju, odrađivanje posla za “velikog brata”. A kako Vučić kao čovjek koji jedini vuče sve poteze na srbijanskoj političkoj sceni nije reagirao na Dačićevu eskapadu, može se zaključiti da je to zapravo Vučićeva poruka regiji preko svog megafona, kojeg ionako stalno drži na kratkoj uzici.
Koliko je Vučić frustriran i opterećen Hrvatskom govori i bizaran detalj s njegova puta u Indiju gdje je stanovnike grada Gujarata pozvao da posjete Beograd, što smo po sebi nije ništa loše, da nije rekao kako ne bi trebali ići u Dubrovnik! Vučić čak ni u ovakvim protokolarnim prilikama ne može, a da se ne okrzne o Hrvatsku, kao što su hrvatski desničari zapjenjeni oko Srbije i kada je u pitanju vremenska prognoza. To je na neki način njegova Kolindina “čokoladica”.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....