Berlusconija Vlada štiti da ne plati 750 mil. privatnog duga

RIM - Silvio Berlusconi je opet odigrao potez po kakvima je postao žalosno poznat u Italiji i inozemstvu: u tekst zakona o državnom proračunu, koji je njegova Vlada poslala na supotpis predsjedniku Republike Giorgiu Napolitanu, ubačena je poslije sjednice Ministarskog vijeća, na dno posljednjeg pasusa pretposljednjeg članka (a u kupusu od više od 100 kartica), izmjena Građanskog zakonika po kojemu se odštete veće od 20 milijuna eura neće više isplaćivati nakon drugostupanjskoga sudskog postupka, nego tek nakon trećeg stupnja.

Odluka 9. srpnja

Pred talijanskim sudovima nema baš mnogo postupaka gdje treba platiti više od 20.000.000. A među njima po svoti je najteži upravo onaj o kojemu se odlučuje, nakon nekoliko odgoda, 9. srpnja: hoće li prizivni Građanski sud u Milanu potvrditi prvostupanjsku presudu, po kojoj Berlusconijev holding Fininvest mora holdingu CIR Carla De Benedettija isplatiti 750.000.000 eura (više od 5,5 milijardi kuna).

Stoga, čim se dočulo za tu izmjenu - svi su zaključili da je Berlusconi, koji je već dva desetljeća u permanentom sukobu interesa, još jednom donio zakon u vlastitu korist, ovaj put u korist svog poduzeća.

Sada je vruć krumpir u rukama postkomunista Napolitana, odvjetnika po zanatu, koji mora procijeniti ustavnost te norme koju mu je Berlusconi podvalio. Ustav, naime, jamči jednakost pred zakonom. Građanski zakonik predviđa da su sve presude u odštetnim predmetima izvršne u drugom stupnju, pa bi prebacivanje odšteta težih od 20 milijuna u treći stupanj moglo biti viđeno kao narušavanje jednakosti pred zakonom. S druge strane, isplate veće od 20 milijuna mogu promijeniti vrijednost tvrtke i nanijeti štetu koja se s godinama uvećava, ako bi u kasaciji kao trećem stupnju presuda bila promijenjena.

Naravno, blizu je pameti i pitanje kog će vraga Italiji trostupanjski postupak, dok sva Evropa ima uglavnom dvostupanjski (ne računajući zaštitu zakonitosti pred vrhovnim, odnosno zaštitu ustavnosti pred ustavnim sudom)?

Kazneni postupak

Tim više što i za dvostupanjsku presudu žrtva može čekati odštetu i više od 20 godina. Kao baš u ovom slučaju.

Posrijedi je, naime, presuda iz 1991. koju je Berlusconi doslovce kupio, što je utvrđeno pravomoćnim sudskim presudama. Berlusconi se izvukao od kaznene odgovornosti za tako gnusan postupak zahvaljujući zastarama (s time što u Italiji onaj koga spasi zastara, a smatra da je pravedan, uvijek može zastaru odbiti kako bi se utvrdila sudska istina, ali se Berlusconi jako pazi tog poteza poštenih ljudi).

Vrijedi podsjetiti na taj slučaj, tim više što je posrijedi najjači talijanski knjiški i novinski nakladnik Mondadori.

Još 1988. je Berlusconi, koji je gurnuo nogu u Mondadori otkupivši dionice u vlasništvu osnivačeva unuka Leonarda Mondadorija, najavio: “Ne kanim ostati na stražnjem sjedištu”. Carlo De Benedetti, koji je tada kontrolirao većinski paket akcija, odlučio se oduprijeti neprijateljskom preuzimanju. S obitelji Formenton, koja je bila glavna nasljednica osnivača tvrtke Arnalda Mondadorija, sklopio je ugovor po kojemu su se oni obavezali do 30. siječnja 1991. prodati svoje dionice De Benedettiju.

Prava ponuda

Berlusconi im je, vjerojatno, ponudio nešto dovoljno privlačno da prekrše dogovor i da svoje dionice udruže s Berlusconijevima, koji je tako u siječnju 1990. postao predsjednik Mondadorija. Dotad je imao tri televizijske mreže objedinjene u Fininvestu (Canale 5, Italia Uno i Retequattro) i dnevnik il Giornale, a preuzimajući Mondadori ovladao je nakladnim divom koji je imao dnevnik Repubblicu, tjednike Panorama, Espresso i Epoca, te još 15 lokalnih dnevnika okupljenih u kontroliranu konzorciju Finegil.

U tom trenu ključan je čovjek u Italiji bio socijalistički vođa Bettino Craxi, Berlusconijev vjenčani kum koga je Berlusconi financirao legalno i ilegalno, i koji je tada predvodio trijumvirski pakt CAF s demokršćanima Giuliom Andreottijem i Arnaldom Forlanijem.

CAF je svojim toleriranjem ili čak poticanjem korupcije kao financijske limfe političkih stranaka izravno vodio Italiju u krah koji je zinuo aferom “Čiste ruke” 1992. Craxijeva politika je izvukla Italiju iz dvoznamenkaste inflacije, ali tako da je novac nađen prodajom obveznica siromašne države njezinim bogatim građanima, uz veoma poticajne kamate.

Stvoren je tako golem javni dug, koji se od onda vrti oko 120 posto jednogodišnjega talijanskoga društvenoga brutoproizvoda, što je Italiju konstantno činilo daleko najzaduženijom u Evropskoj uniji (dok je Grčka nije nedavno prešišala) i visjelo kao mlinski kamen o rastu društvenoga brutoproizvoda.

Nimalo čudno, kad su same kamate javnog duga bile veće od belgijskoga ukupnoga državnog budžeta, kako je Andreotti kao premijer priznao 1991.

Poštivanje ugovora

Sva Mondadorijeva izdanja bila su anticraxijevski nastrojena - dok ih se nije dočepao Berlusconi, a onda su hitro promijenila zastavu, osim Repubblice, u kojoj se odupro osnivač i glavni urednik Eugenio Scalfari, a pobunili su se i mnogi novinari Panorame i Espressa.

De Benedetti je, naravno, pred arbitražom zatražio poštivanje ugovora s obitelji Formenton.

Arbitraža mu je 20. lipnja 1990. dala za pravo, pa je Berlusconi napustio mjesto predsjednika, ali se žalio Prizivnom sudu, gdje je sudac Vittorio Metta dao 24. siječnja 1991. Berlusconiju za pravo.

Andreotti, prepadnut koncentracijom novina u Craxijevu okružju, pošao je potražiti kakav-takav kompromis, pa je uz pomoć svog prijatelja, poduzetnika i lupeža Giuseppea Ciarrapica, postigao da se Repubblica, Espresso i Finegil vrate De Benedettiju, pod upravom markiza Carla Caracciola, dok je sve ino ostalo u Berlusconijevim rukama, uključujući i Niemeyerovu palaču u Segrateu gdje je Mondadorijevo sjedište.

Akcija ‘Čiste ruke’

Tužilački pool “Čiste ruke”, koji je ishodio za Craxija pravomoćnu dugogodišnju zatvorsku presudu zbog korupcije (pa je Craxi utekao iz Italije i umro u egzilu u Tunisu kod Ben Alija), te koji je zapravo razbio i socijaliste i demokršćane, slijedio je trag i te presude. Pojavio se tajni “svjedok Omega”, identificiran kao Stefania Ariosto, čija je sestra bila družica Berlusconijeva odvjetnika (poslije ministra obrane pa uznika) Cesarea Previtija. Svjedočila je o novcu koji je mijenjao vlasnike.

Ispostavilo se da je Fininvest isplatio s računa svoje ilegalne off shore tvrtke All Iberian tri milijarde lira (2.732.868 dolara) na Previtijev off shore račun Mercier, odakle je dio novca isplaćen na tajni račun odvjetnika Giovannija Acampore (koji je skupa s Previtijem “podesio” više procesa u Rimu tih godina), odatle nazad Previtiju, odatle pak odvjetniku Attiliju Pacificu, koji ih diže u gotovini i predaje - Metti, koji zatim napušta sudstvo i odlazi kao bogat advokat u ortakluk s Previtijem.