BEZ KAZNE SILOVALI DJECU Objavljeno više od 15.000 stranica dokumenata o strašnim mučenjima

Kardinal Francis Eugene George (77), nadbiskup u Chicagu, odlučio je “očistiti ormare od kosturâ” prije svoga skorog odlaska u mirovinu (nasljednik Blase Joseph Čupić imenovan je 20. rujna, ali će biti ustoličen 18. studenoga). Kardinal George je na mrežnu stranicu svoje nadbiskupije ( http://docinfo.archchicago.org/ ) bez ikakve prisile dao “iskrcati” više od 15.000 stranica dokumenata koji se odnose na 36 svećenika, od reda optuživanih za spolno maltretiranje malodobnika, barem jednom, pod uvjetom da je optužba bila potkrijepljena dokazima.

Dakle, očišćenih od onih svećenika koji bi eventualno bili samo žrtve kleveta. Ali svećenicima koji su s razlogom optuženi (i uglavnom zabašureni) objavljen je cijeli fascikl: sva pisma upućena njima, sva pisma od njih zaprimljena - i sve optužbe na njihov račun, neke sročene desetljećima nakon napastovanja, kad je žrtva smogla snage shvatiti da nije ona krivac, a neke odmah nakon nekoliko dana (kako su obično reagirale bijesne i očajne majke).

Neka imena (osobito žrtava) zacrnjena su, radi zaštite privatnosti. Neki su svećenici izostavljeni (npr. o. Edward Maloney, čiji su dokumenti pošteđeni objavljivanja jer to je bio dio njegove pogodbe s javnim tužiocem). Ali i ono što se čita mjestimice je i mučno i grozno.

Moralna bijeda

Posrijedi su dokumenti od 1966. do 2013., dakle kada su nadbiskupi bili i Georgeovi prethodnici kardinali Cody i Bernardin.

Ima tu svega: kopija službenih dopisa otipkanih strojopisom, bilježaka ili pisama tintom, cedulja. I cijelo more jada i moralne bijede svećenika koji se nisu ustručavali ni u samoj sakristiji skinuti do gola pred raspelom i pohotno drpati 8-godišnjeg dječaka, na sam Badnji dan, kao što je učinio Daniel McCormack, optužen za napastovanje ukupno trojice malodobnika. U Fernandelovim filmovima o don Camillu raspelo je govorilo, a u Chicagu (i još kojegdje, na žalost) ostajalo je nijemo, jer nema drugoga glasa ako ne odjekuje u duši vjernika. Jadni Krist. Jadna djeca.

Nadbiskupija u Chicagu već je isplatila više od 130 milijuna dolara (više od 100 milijuna eura) u nagodbama sa žrtvama svećenika pedofila.

Već ranije, u siječnju, kardinal George je objavio oko 6000 stranica dokumenata o 30 svećenika pedofila, ali tada to nije bila njegova slobodna volja, nego obaveza koju je preuzeo nagodbom sa chicaškim tužiocem Jeffom Andersonom.

Ovaj put je kardinal - barem sada - odlučio izložiti svoju savjest, napisavši na Mreži i ovo: “Ne možemo izmijeniti prošlost, ali se nadamo da možemo ponovo izgraditi povjerenje kroz pošten i otvoren dijalog”. I dodao: “Spolno zlostavljanje djece je zločin i grijeh”.

Na žalost, to nije bilo shvaćeno, ili barem primijenjeno, dok sudovi u Americi (a tek zatim u Irskoj, Njemačkoj, Poljskoj, čak i u Italiji) nisu počeli kažnjavati svećenike zločince, ponegdje i njihove biskupe zbog zataškavanja, i dok nisu - osobito u Sjedinjenim Državama - udarili katoličke dijeceze nesmiljeno po džepu, ondje gdje se oprost ne dobiva tek pokorom i molitvom, nego materijalnom štetom, tolikom da se probudila i savjest.

Ljudsko licemjerje

Nevjerojatna isprepletenost prijekora, licemjerja i zataškavanja izrazito je vidljiva, na primjer, iz fascikla o. Gregoryja Millera, koji je pun pohvalnih pisama kojima je praćeno njegovo napredovanje u nadbiskupijskoj hijerarhiji, ali i brojnih prijekora. Tako se na jednoj od stranica njegova dosjea ( http://docinfo.archchicago.org/static/pdfs/docs/miller_gary_m-aoc_017852-018126.pdf ) nalazi sažet opis kako je o. Miller “u svom stanu u rektoratu naveo XX-a da skine svoju odjeću; i o. Miller je skinuo svoju odjeću i stekao erekciju; o. Miller je svojom rukom pomilovao XX-ovu nogu dvaput, onda je položio svoju ruku na XX-ov trbuh i počeo je pomicati prema njegovu genitalnom području...”. Ostatak je izostavila arhidijeceza, očito smatrajući da je i ovaj opis dovoljan i da ne treba draškati eventualni pedofilski voajerizam čitalaca dokumenta koji je postao javan. Iako je još 2004. u njegov dosje unesena opaska o nepodobnu ponašanju s malodobnicima, ipak je kancelar Nadbiskupije Jimmy Lago 2008. uputio pismo u Jolliet u Illinoisu informirajući (zapravo: dezinformirajući) tamošnjeg župnika da na ručun o. Millera nema nikakvih optužbi za nepodobno ponašanje, odnosno, u drugom pismu, da je “osoba dobroga moralnog karaktera i reputacije”. Mašallah! Tek 2012. je Milleru zabranjeno da ostane nasamo s osobom mlađom od 18 godina i da ulazi u školu. A prve optužbe na njegov račun datiraju iz školske 1972.-1973. godine dok je bio kapelan u župi South Byron.

Tek je 2012. Miller pitao, neobaviješten ispovjednik, a “što je to spolno zlostavljanje” i izrazio čuđenje što to mogu biti “i druge radnje, a ne samo penetracija”. Kao da mu je Clinton bio kateheta.

Nisu dečkići nego curice bile mete oca predatora Williama Lupa (“lupo” je vuk na talijanskome, a mjesnim crvenkapicama šuma se, neočekivano, otvarala u župi). Otac Lupo je optužen da se ukazao posve gol u krevetu 14-godišnjoj djevojčici, a djelomično obnažen drugim dvjema tinejdžericama blizu svog tuša pored spavaonice, te da se kroz otprilike šest godina “strastveno grlio i ljubio” s najmanje trima adolescenticama.

Ugodno s korisnim je spajao o. Joseph Savage ( http://docinfo.archchicago.org/static/pdfs/docs/savage_joseph_e-aoc_019941-020099.pdf - opet nomen est omen: na engleskome njegovo prezime znači: Divljak). Dečke je ne samo silovao (u smislu da ih je navodio na radnje izjednačene kazneno sa silovanjem, jer nisu bili ni u dobi ni u situaciji da samostalno odlučuju o stupanju u spolne odnose), nego ih je slao u pljačku po obližnjim episkopalnim (tj. anglikanskim) crkvama odakle su mu donosili oltarske i ine dragocjenosti. Ne, nije suspendiran, nego je distribuirajući Presvetoga dočekao i zlatnu misu dok mu je nadbiskup bio kardinal John Patrick Cody.

Udar na Krista

Uostalom, koga zanimaju ostali podaci - slobodan mu je pristup na Internet.

Kardinala Georgea sada neki na sva usta hvale, jer je širom otvorio vrata arhiva i izložio javnosti podatke. Malo ih je, uistinu, koji su se usudili to učiniti.

Ima, naravno, i onih koji mu tu njegovu odluku vrlo otvoreno zamjeraju. S jedne strane to su tzv. tradicionalisti, koji smatraju da svaki takav otkriven skandal umanjuje prestiž i samoga Krista, ne samo Njegove Svete Crkve (iako je apsolutno bogohulno povezivati Isusa i njegove riječi sa svinjarijama i zločinima počinjenima u njegovo ime ili pod okriljem njegove Crkve, kao što je jasno i odrešito, uz dlaku nekim uplašenim kardinalima, pa i svome nasljedniku, rekao sv. Ivan Pavao II. o Pepelnici za Velikog jubileja Svete 2000. godine). Oni insistiraju da se prljavo rublje pere u familiji, a da se javnosti, i vjerničkoj i inoj, smije pokazivati samo blistava fasada, na ponos vjernih i na zavist svih ostalih.

S druge strane to su same žrtve i njihove udruge. David Clohessy, ravnatelj Mreže preživjelih žrtava svećeničkih spolnih zlostavljanja (SNAP), prigovara da su sva ta obavještenja morala biti objavljena godinama ranije, da su se i kardinal George i ostala njegova braća u biskupstvu morala koncentrirati prvenstveno na žrtve i njihovu zaštitu i rehabilitaciju (kao što je u svim prilikama govorio vidno potreseni papa Benedikt XVI.), a ne prvenstveno na reputaciju i izbjegavanje sudskih tužbi.

Pranje prljavih gaća

Uostalom, papa Frane je već prošle godine u svibnju, tek što je stupio na dužnost, imenovao posebno ad hoc Povjerenstvo za zaštitu malodobnih, te je i u toj stvari, kao i u mnogo čemu inome, izrazito i uporno insistirao na otvorenosti i javnosti, što razjaruje pobornike zatvorenih vrata i internog “pranja prljavih gaća”.

Kardinal George je imenovao posebnog savjetnika za slučajeve zlostavljanja Johna O’Malleyja, koji je Associated Pressu izjavio da je kardinal nadbiskup htio da sve bude objavljeno dok je on još na dužnosti.

“Zanovijetala” kažu da je bilo bolje da je to učinio netom je stupio na dužnost, 1997., a ne sada kada je napušta.