Teheran pozadinskim diplomatskim kanalima pokušava zastrašiti naftom bogate zemlje Arapskog poluotoka da se, ukoliko na bilo kakav način pomognu Izraelu tijekom najavljene odmazde Islamskoj Republici zbog nedavnog raketiranja Tel Aviva, one sljedeće pripreme na kišu iranskih balističkih projektila, ekskluzivno doznaje The Wall Street Jorunal.
Konteksta radi, vrijedi istaknuti da je prošli, travanjski, okršaj Irana i Izraela uspješno amortiziran zahvaljujući obavještajnim podacima koje su dotične arapske zemlje pravovremeno podijelile sa SAD-om (a time i Tel Avivom) u pokušaju da spriječe veću štetu.
Ovoga puta, Iran otvoreno prijeti Jordanu, Emiratima, Saudijskoj Arabiji i Katru „stravičnim posljedicama”, zbog čega iste zemlje diskretno signaliziraju američkom State Departmentu da neće biti voljne izraelskim vojnim avionima dozvoliti korištenje njihovog zračnog prostora za put do Irana.
Izrael će se sasvim sigurno snaći i bez njihove „asistencije”. Najizglednija putanja bit će preko susjedne Sirije u kojoj vlada kaos jedino usporediv s općim bezvlađem, pa bi vojni avioni (neprijateljske) zemlje komotno mogli proći ispod radara Asadovog režima.
Prijetnje Teherana možda jesu na dugom štapu, osobito ako u obzir uzmemo činjenicu da su se ove godine, u čak nekoliko kobnih prilika, raskrinkale brojne slabosti i Ahilove pete šijitske teokracije čiji režim gotovo nitko na većinski sunitskom Bliskom istoku ne gleda blagonaklono.
Međutim, postoji opravdana bojazan da bi meta eventualnih napada Irana mogla biti brojna naftna postrojenja na Poluotoku, koja su dosad uživala protektorat Sjedinjenih Američkih Država. Treba napomenuti kako Washington, u većini spomenutih zemalja, drži svoje postrojbe i vojnu infrastrukturu. Regija je prije neznatno više od godine dana imala neusporedivo drugačije konture.
Iste, gore spomenute zemlje, bile su u različitim fazama normalizacije odnosa s Izraelom, i to bez inzistiranja na palestinskom pitanju, zbog čega je u velikoj mjeri i došlo do pokolja Hamasa 7. listopada. Strahote kojima smo svjedočili u Gazi protekle godine, primorale su arapske zemlje da ozbiljnije pristupe Palestincima te da Izraelu, s kojim su (iz vlastitih interesa, naravno) željele ostati u gospodarski korektnim odnosima, uvjetuju nastavak suradnje s određenim „ireverzibilnim” garancijama glede Gaze i Zapadne obale.
Upravo se zato, naime, i Katar toliko strastveno angažirao oko mirovnih pregovora Hamasa i Izraela kojima je „moždana smrt” utvrđena onoga trenutka kada su agenti Mossada likvidirali Ismaila Haniju u Teheranu. Dok se u zraku iznad Arapskoga poluotoka sve snažnije osjeća najava velikog obračuna regionalnih sila - Irana i Izraela – čija sama postojanja većini sunitskih zemalja u susjedstvu izaziva frktanje nosom, postaje sve jasnije kako će se njihova konfrontacija morati odraziti i na cjelokupni poredak naftom bogate regije kojoj daleko najviše odgovara mir i trgovina.
Za koga uopće „navijati” ako bi najpovoljniji scenarij većini arapskih zemalja bio da Izrael i Iran budu poraženi i oslabljeni?
S druge strane, postoji još jedan izuzetno važni, ali „tihi” regionalni igrač koji je do sada Poluotoku pružao svojevrsnu vojno-sigurnosnu okosnicu s konačnim ciljem, podsjeća WSJ, da dođe do formiranja bliskoistočnog pandana NATO-u. Taj bi se Savez suprotstavio širenju iranskog utjecaja u istoj mjeri u kojoj se njegov „original” suprotstavio širenju Rusije tijekom Hladnog rata.
Međutim, SAD se povlači iz regije, i to vrlo nespretno, za sobom ostavljajući ne samo vakuum, već i crv sumnje arapskim zemljama, da ih dosadašnji strateški partner hotimično ostavlja na milost i nemilost sve snažnijeg režima u Teheranu koji je nadomak toga da postane nuklearna sila.
Puno je priče, osobito u Americi zadnjih mjeseci, oko štetnosti uloge „globalnog policajca” koju je obnašala posljednjih desetljeća. Zanimljivo, tezu trenutno podržava većina Amerikanaca, i to mimo ideološkog spektra, što znači da će Washington tim pravcem krenuti više-manje neovisno o ishodu predsjedničkih izbora u studenom.
Neke kritike stoje, jer su određene administracije (treba posebno istaknuti Johnsonovu i Bushovu) donijele cijelu plejadu krivih strateških odluka glede besmislenih intervencija. No, međunarodnu politiku čine države koje su, baš kao i političari na domaćem terenu, racionalni akteri i kao takvi žele maksimizirati svoju korist, moć i utjecaj. Bez „globalnog policajca” koji nameće određena pravila, stvara se vakuum kojeg promptno prepoznaje neki drugi, moći i sfere utjecaja gladan, akter. Možda nije fer, ali svijet tako funkcionira.
Trenutno se kolektivno nalazimo na raskrižju zakrčenom vozilima koji ne mogu i ne znaju izaći iz petlje bez velikoga sudara. U toj nam situaciji kronično nedostaje, da, upravo „globalni policajac” koji bi uveo reda i pravila. Možemo samo birati hoće li to biti netko tko nam taj red nudi u paketu demokracije i sloboda, ili u onome paketu koji nudi autoritarizam.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....