Ostatku globalne javnosti poznat po svojim rijetkim brčićima, plavim očima i visokome stasu, Bašar al-Asad ove se nedjelje suočio sa svojim političkim krajem. Zasad se još ne zna točna sudbina sirijskog višedesetljetnog diktatora. Zna se da je pobjegao iz Damaska, pretpostavlja se u Moskvu, no "po putu" se, kako to inače biva, netragom izgubio radar njegova aviona, zbog čega se počelo nagađati da je možda i poginuo.
Sirijci, isti oni koji su sredinom srpnja ove godine "glasali" za njegovu stranku, i to "uvjerljivo", s podrškom većom od 95 posto, ove nedjelje slave na ulicama gradova i ruše statue dinastije al-Asad koja je zemljom vladala čvrste ruke od puča zvanog Pokret ispravljanja 1971. godine.
Tada je, naime, Hafez al-Asad, Bašarov otac, zagospodario Sirijom, preuzevši prethodno kontrolu nad strankom Ba‘ath (koju ne treba miješati s onom iračkom, Sadama Huseina, jer se radi o panarapskom pokretu koji se poslije odijelio u dvije zasebne frakcije).
Pod njegovom je vladavinom Sirija postala autoritarna država s jakim sigurnosnim aparatom. Moć je bila strogo centralizirana, gospodarstvo je bilo nacionalizirano, a država je imala snažnu kontrolu nad vojskom.
U maniri pravog diktatora, Hafez al-Asad nije bio ljubitelj kritike - čak ni one konstruktivne, zbog čega je redovito pribjegavao nasilju. Godine 1982. u gradu Hami, istom onom koji su pobunjenici krajem tjedna uspješno oslobodili/okupirali, al-Asadove su snage izvršile opći pokolj u obračunu sa sunitskom Muslimanskom braćom, u kojem je poginulo između 10.000 i 40.000 ljudi.
Dinastija al-Asad, naime, pripada alavitskoj zajednici, manjinskoj religijskoj skupini koja čini tek 10 do 15 posto ukupnog stanovništva u Siriji te je povezana sa šijitskim islamom. Zašto je to bitno? Zato što u velikoj mjeri objašnjava kasnije veze s režimom u Teheranu zahvaljujući kojima su se (uz nemalu asistenciju Rusije, koja je, pak, imala svoje geostrateške interese u Siriji) desetljećima uspješno zadržavali na vlasti.
Hafeza je, originalno, na čelu zemlje trebao zamijeniti najstariji sin Basil. Bašir je, tada, na Zapadu studirao medicinu (preciznije, oftalmologiju), no sve se preokrenulo 1994., kada je "prestolonasljednik" poginuo u prometnoj nesreći. Nakon očeve smrti 2000. sirijski je parlament po hitnom postupku mijenjao zakonsku odredbu koja je mlađima od 40 onemogućavala da preuzmu kormilo nad zemljom.
Mnogi su se nadali da dolazak 34-godišnjeg mladog i na Zapadu obrazovanog državnika ujedno znači i okretanje "nove stranice" u Siriji te su očekivali određeni dašak svježine i progresivnosti. Tom je imidžu u velikoj mjeri pridonijela njegova supruga Asma, bivša investicijska bankarica, koja je zračila ljepotom dostojnom Lady Diane. No, nade su vrlo brzo pale u vodu.
Ispostavilo se da je Bašar još nemilosrdniji od oca. Kada su izbili prosvjedi u Siriji inspirirani Arapskim proljećem, režim je na mirne prosvjede odgovorio neprimjerenom silom, zbog čega su neredi ubrzo prerasli u krvav građanski rat.
Već 2013. UN je izdao priopćenje, utemeljeno na neupitnim dokazima, da je al-Asadov režim protiv svojih sunarodnjaka koristio nervni plin. Tadašnji glavni tajnik UN-a Ban Ki-moon napad je nazvao "najgorim primjerom korištenja oružja za masovno uništenje u 21. stoljeću", u kojem je, prema konzervativnim procjenama, smrtno stradalo najmanje 1400 ljudi, dobrim dijelom civila.
Teško je taksativno pobrojati ljudske žrtve desetogodišnjeg krvavog građanskog rata u Siriji. Još je teže pobrojati dugoročnu štetu koju je njegov korumpirani, beskrupulozni režim ostavio na državne institucije Sirije.
Bilo bi lijepo da je ovo priča o okretanju nove stranice u krvavoj povijesti Sirije, u kojoj je svrgnuće neupitno brutalnog tiranina korak prema nekom boljem sutra. No, ako u obzir uzmemo činjenicu da sada kolo ne vode "antibašarovski pobunjenici", kako im se dosad tepalo, nego "rehabilitirani militanti iz nekadašnje al-Qa‘ede", ostaje malo i nimalo prostora za optimizam.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....