Čak 130 ljudi mjesec dana provelo u podrumu od 65 m2: ‘Spavali smo na nogama, između leševa‘

'Na bijelom, vlažnom zidu u podrumu mjesne škole u selu Jahidne nalazi se kalendar, grubo nacrtan crvenom bojicom. Obilježava razdoblje od 5. ožujka do 2. travnja koje je za stanovnike ovog sela bilo vrijeme nezamislive traume', piše Yogita Limaye u velikoj reportaži za BBC.

Selo Jahidne, 140 km sjeverozapadno od Kijeva i nedaleko od grada Černihiva koji je blizu granice s Bjelorusijom i Rusijom, ruski su vojnici okupirali gotovo mjesec dana.

Kad su došli, pod prijetnjom oružjem su odveli muškarce, žene i djecu iz njihovih domova i držali ih u podrumu lokalne škole četiri tjedna - oko 130 ljudi stisnulo se u prostoriji veličine otprilike 65 četvornih metara.

Šezdesetogodišnji Mikola Klimčuk bio je jedan od njih, a reporterima BBC-a ponudio je da im pokaže podrum.

- Dok smo se spuštali niz kratke stepenice, počeli smo osjećati smrad bolesti i raspadanja. Prostorija je bila prljava - po podu su bili razbacani madraci, odjeća, obuća i knjige, u sredini su bila četiri dječja krevetića, a u jednom kutu zaliha posuđa. Mikola nas je odveo ravno u stražnji dio sobe - piše BBC-jeva novinarka.

- Ovo je bilo mojih pola metra prostora. Spavao sam na nogama', rekao je Mikola. Glas mu je zadrhtao i počeo je plakati. 'Svojim šalom sam se zavezao za ogradu da se ne bih prevrnuo. Ovako sam proveo 25 noći.

Mikola je rekao da se uopće niste mogli pomaknuti iz straha da ne zgaze ljude. Među zarobljenima je bilo oko 40 ili 50 djece, uključujući i bebe. Najmlađa je imala samo dva mjeseca.

Ruske snage brzo su stigle do sela Jahidne dok su kretale u napad na Černihiv. Grad od oko 300.000 stanovnika tjednima je bio odsječen jer su ga ruske snage opkolile i granatirale, no naišli su na snažan otpor. Raznijeli su i most na cesti prema glavnom gradu Kijevu, zbog čega stanovnici nisu mogli pobjeći.

Nakon što nisu uspjeli zauzeti Kijev, Rusi su se povukli. BBC je jedna od prvih medijskih kuća koja je stigla do tog područja i otkrila užase onoga što se događalo pod okupacijom i pod bombardiranjem. S obzirom na to da su tako blizu granice, ljudi se boje da bi se Rusi mogli uskoro vratiti.

Petnaestogodišnja Anastasia bila je u podrumu škole s ocem i bakom.

- Bilo je jako malo mjesta. Živjeli smo sjedeći. Spavali smo sjedeći. Iako skoro uopće i nismo spavali. Bilo je nemoguće. Padalo je jako puno granata. Bilo je nepodnošljivo - rekla je.

Soba nije imala ventilaciju, a jedina dva prozora bila su zabijena daskama.

- Dok smo bili ovdje, umrlo je 12 ljudi - rekao je Mikola.

Život s mrtvima

Većina njih su bile starije osobe. Ne zna se točno od čega su umrli, ali Mikola vjeruje da su se neki ugušili.

Kada su ljudi umrli, tijela nisu mogli odmah ukloniti. Ruski vojnici to nisu dopuštali. A zbog stalnih borbi, minobacačkog granatiranja, eksplozija i pucnjave, to je bilo i jako opasno.

Sve to znači da su ljudi, uključujući djecu, satima, a ponekad i danima, živjeli uz leševe sve dok ih nisu mogli iznijeti van.

- Bilo je zastrašujuće. Poznavala sam ljude koji su umrli - kaže Anastasia. - Prema nama su bili jako ljubazni. Bila sam tako tužna, jednostavno su ovdje umrli bez razloga.

- U normalnim uvjetima ne bi umrli. Putin je ratni zločinac - kaže Mikola.

- Noge su mi počele oticati. Ali stalno sam si mislio da moram preživjeti zbog kćeri i dvije unuke.

Većinu vremena ljudi nisu smjeli izaći čak ni na WC, već su umjesto toga koristili kante.

- Ponekad su vojnici izvlačili ljude van kako bi ih koristili kao žive štitove - rekao je Mikola.

Smjeli su kuhati vani na otvorenoj vatri dva puta dnevno. Selo je imalo dovoljno zaliha hrane i bunara za vodu.

Jedan od ruskih vojnika rekao je Mikoli da im je rečeno da će biti u Ukrajini samo četiri dana, što će biti dovoljno da zauzmu Kijev.

Potraga za voljenima u grobovima

Rusi su se 3. travnja povukli iz Jahidne. U selu su sada ukrajinski vojnici, a većina zarobljenih evakuirana je u obližnja područja.

- Svake noći se puno puta probudim. Čini mi se da čujem zvuk pucnjave. Uplašena trčim roditeljima - kaže Anastasia.

Rusi su okupirali sela poput Jahidne oko Černihiva kako bi pokušali okružiti grad i na kraju preuzeti kontrolu nad njim.

Nisu uspjeli ući u grad, ali u mnogim dijelovima grada došlo je do velikih razaranja. Dužnosnici kažu da je ubijeno oko 350 civila.

Nakon povlačenja ruskih snaga iz okolice Černihiva, dobrovoljci pokapaju mrtve. Jedan dio lokalnog groblja sada je u potpunosti prekriven svježim grobovima, a na svaki je zalijepljena naljepnica radi identifikacije pokojnika.

Članovi razdvojenih obitelji dolaze vidjeti mogu li pronaći grob svojih najmilijih.

Lokalni nogometni stadion bombardirali su ruski zrakoplovi, kažu ukrajinski dužnosnici. Na sredini terena vidi se divovski krater gdje je pala jedna bomba. Druga je uništila dio tribina te polomila sjedala i metalne ograde.

Teško je oštećena i dječja knjižnica koja se nalazi u jednoj staroj, povijesnoj zgradi.

Nekoliko stambenih četvrti gotovo su u potpunosti sravnjene sa zemljom.

Novoselivka, naselje na sjeveru Černihiva, također je posve razoreno.

Hrpe kamenja i cigli leže tamo gdje su nekad stajale kuće. Na jednoj od stazica među zgradama leže dječja ružičasta zimska jakna, medvjedić, plišani slon i komadići Lego kockica.

Nedaleko se nalazi još kratera od bombi.

'Zašto nas nitko nije upozorio?'

Žena i dijete na biciklima poveli su novibnare BBC-ja do svoje razrušene kuće.

Šezdesetdvogodišnja Nina Vinik i njezin unuk, 10-godišnji Danilo, pkkazali su svoj dom. Sada su to samo goli zidovi, sve u njoj i oko nje je uništeno.

Ninina kći i Danilova majka, 39-godišnja Ludmila, izgubila je nogu i sada je u bolnici.

Kada su Ninin dom počeli granatirati, otrčali su u susjednu kuću u nadi da će se moći skloniti u njihovom podrumu. Ali i on je bombardiran.

- Od eksplozije smo odletjeli na tlo. Netko je dobio potres mozga, netko je ozlijeđen. Kad smo došli k sebi, vidjela sam da moja kći viče: 'Mama, mama, ja nemam nogu'. Bilo je užasno - rekla je.

Ludmila je otpuzala na sigurno i kasnije je odvezena u bolnicu.

- Ovo sve mi izgleda kao užasna noćna mora. To ne može biti istina. Zašto nas naša vlada nije upozorila? Zašto nas nisu evakuirali? - pita se Nina.

U domu su živjele četiri generacije njezine obitelji.

- U jednom trenutku više nema ničega. Ne znam gdje ću živjeti kad dođe zima - kaže.

Ne može si priuštiti platiti protezu za svoju kćer.

O izjavama Rusije da nisu gađali civile, ona kaže da je 'Putin lažljivac'.

- U bolnici je žena bez noge. To je istina. Neka Putin plati njezinu operaciju. Neka Putin sagradi ovu kuću. Jako ju je želio, zar ne? Neka sada sve plati.