Konvencija američke Demokratske stranke na kojoj je Joe Biden ‘predao baklju‘ Kamali Harris bila je, sasvim očekivano, pomno režirana predstava na kojoj su probrani političari gradili osjećaj pobjedničke atmosfere, pa i euforije. Neutralni promatrači morali su primijetiti da oduševljeno inzistiranje na stranačkom skladu, zajedništvu, pozitivnom momentu, odlučnosti… jako odudara od elementarne političke faktografije.
Glorificiranje, pak, Joe Bidena kao veličanstva otvara pitanje jesu li se američki demokrati uopće sposobni suočiti s realnošću. U državi s 333,3 milijuna stanovnika na konvenciji Demokratske stranke Harris je promovirana kao kandidatkinja za predsjedničke izbore bez unutarstranačkih izbora, tako da je skup u Chicagu zapravo bio vašar za prezentaciju stranačkog statusa tj. novih odnosa snaga. Opisat ćemo ukratko grotesknost situacije u Demokratskoj stranci kroz nekoliko primjera:
Joea Bidena - predsjednika s blago rečeno suspektnim rezultatima javnih politika – opisuju kao jednog od najvećih državnika u američkoj i svjetskoj povijesti, što najvjerojatnije zvuči mahnito čak i simpatizerima demokrata. Nancy Pelosi (84) poručila je na CBS-u da bi ‘Bidenovo lice trebalo biti urezano na Mount Rushmore… Tamo imate Teddyja Roosevelta. On je divan. I ne kažem da bi njega trebalo maknuti. Ali bi mogli dodati Bidena. Za života obično takvu ‘čast‘ najčešće doživljavaju autokrati različitih profila. Josipu Brozu oduševljeni partijci ispisivali su nadimak kamenjem na obroncima. U monumentalne klesarske pothvate, kakve predlaže Pelosi, nisu se upuštali.
Pelosi pučistica
Naravno, svima je jasno da je Nancy Pelosi bivša šefica demokratske većine koja je iz američkih političkih perspektiva trebala otići u paketu zajedno s Bidenom, ali se pridružila stranačkim pučistima koji su orkestrirali nedemokratsku smjenu Bidena te, potom, nedemokratsku instalaciju Harris. Za sve to opravdanje je da je političko uništenje Trumpa i trumpista stranački prioritet, pa i državni interes Br. 1 Amerike i svijeta.
Osobe bliske Joeu Bidenu su pak s prezirom pratile licemjerne hvalospjeve Nancy Pelosi, osobe koja je Bidenu zabila zadnji politički nož u leđa. Pelosi je samo jedna od članica demokratske stranke koji smatraju da se moderni političari moraju slaviti kao što su nekada opjevavali državnike u ekstremno lijevim ili desnim autokracijama.
Zastupnik James Clyburn izjavio je, primjerice, da predsjednik Biden ima rezultate ‘s kojima se ne može mjeriti niti jedan drugi predsjednik Sjedinjenih Država‘. Biden i Trump optuživali su se, podsjetimo, na zadnjem sučeljavanju da su upravo jedan ili drugi najgori predsjednici u povijesti Sjedinjenih Država, a Biden je to sučeljavanje uvjerljivo izgubio.
Ono što su silnim, nerealnim veličanjem demokrati pokušali prikriti jest činjenica da su republikanci u ponedjeljak službeno pokrenuli impeachment (smjenu) predsjednika Bidena. Republikanci su sastavili dokument na 291 stranci u kojem Bidena optužuju da je omogućio članovima obitelji profitiranje od veza sa stranim biznisima.
U pozadini impeachmenta sumnjivi su poslovi Bidenovog sina i brata. Demokrati brane Bidena tezom da u republikanskom izvještaju nema dokaza o kaznenim djelima, ali je pomalo nevjerojatno da u cijelom nizu, recimo tako, degutantnih pikanterija vezanih uz Huntera Bidena kuca tempirana politička bomba, a da to demokrati ignoriraju.
Zašto demokrati glume kokice koje uporno odlaze sjediti na bombi kao da je sveto jaje, iako su svjesni da je – politička bomba? To je misteriji koji se može objasniti kao jedan od fenomena masovne psihologije.
A što zapravo zanima vodeće demokrate može se pronaći u novoj knjizi vremešne Nancy Pelosi koju je znakovito nazvala ‘The Art of Power‘. Ne treba čitati dalje od korica.
U takvom pristupu politici - kada je prvenstveno bitno hvatanje pozicija odnosno moći – zaboravlja se da morate imati ideje, znanje i vještine koje će koristiti s pozicija moći.
Kad se Hillary Clinton natjecala za predsjednicu 2016. pripremila je oko 200 stranica prijedloga za javne politike Bijele kuće. Kad se Joe Biden natjecao za Bijelu kuću, agresivni tim pripremio mu je kakvih-takvih 110 stranica s prijedlozima javnih politika. Kamala Harris nema niti jednu stranicu s prijedlozima javnih politika na svojoj oficijelnoj web stranci. Na neki način, to je izvrsnost u antipostignućima.
Podsjetimo čak i da su smušeni desničari u hrvatskom Domovinskom pokretu uspjeli napisati vrlo ekstenzivan stranački program, a stranačke dinastije i lobiji velike Amerike guraju Harris u izbornu utakmicu bez jasne slike o tome što ona namjerava. Prva posljedica su katastrofalne reakcije međunarodne i američke stručne javnosti na ekonomske ‘vizije‘ predsjedničke kandidatkinje.
Čak i oni skloni pokazali joj - palac dolje
Niz prestižnih zapadnih medija, kao i uglednih američkih profesora sklonih demokratima, na njezine su ekonomske probne balone jednostavno pokazale palac dolje – ideje administrativnog diktiranja cijena ili dizanja stope korporativnog poreza na 28 posto sigurno nisu način za podizanje konkretnosti američke ekonomije, pa stoga niti standarda građana. Naslov u digitalnom izdanju Financial Timesa najbolje opisuje nesrazmjer između stranačkog hinjenja oduševljenja Harris i realnosti: ‘Demokrati su u defanzivi nakon što su ekonomski planovi Kamale Harris loše dočekani‘.
Ako vam ugledni ekonomist s Harvarda, Ken Rogoff, s tv-ekrana poruči da se nada kako će Harris odustati od predloženih ekonomskih planova, onda je jasno da cijela stranka ima problem sa selekcijom kadra koji će uopće napisati ekonomsko pismeni prijedlog za zaokruženi set održivih javnih politika.
Sasvim je moguće da su demokrati svjesni da su zaglavili u političkom radikalizmu, ali da u svojim redovima više nemaju dovoljno racionalnih odnosno umjerenih na bitnim pozicijama. Nije slučajno da je vodeći demokratski think-tank Third Way pokrenuo projekt Moderate Talent Pipeline u kojem, tvrde, da pokreću ‘identificiranje, regrutiranje i pomoć u postavljanju umjerenih vođa u cijeloj vladi - političkih imenovanja u Bijeloj kući i federalnim agencijama, osoblja u kongresnim uredima i odborima te vođa unutar istaknutih demokratskih kampanja. Održavamo popis najbolje provjerenih kandidata, pružamo im stalnu podršku i pomažemo im da budu postavljeni na ključne uloge‘.
Izgleda kao da se netko u demokratima ipak dosjetio da se s ‘progresivizmom‘ i ‘woke‘ kulturom previše zaigrali. Je li doista moguće da je američka Demokratska stranaka trenutačno toliko kadrovski radikalizirana da nemaju tko će im napisati program koji nije egzemplar radikalnog cancel-etatizma?
Bilo kako bilo, vodeći demokratski think-tank poručuje:
- Tražimo ljude koji dijele našu strast za postizanjem napretka umjesto za pozicioniranjem, za suprotstavljanjem ideološkoj rigidnosti i lakmus testovima, za zauzimanje pragmatičnih i politički rezonantnih pristupa najhitnijim ekonomskim, društvenim, klimatskim, energetskim i sigurnosnim pitanjima s kojima se zemlja suočava‘. Aleluja! I ponovimo; aleluja zdravom razumu koji uopće nije bio vidljiv na konvenciji Demokratske stranke.
Najveće udaljavanje od realnosti kod žena
Vjerojatno najveće udaljavanje od realnosti ogledalo se uz ‘povijesne nastupe‘ ženske stare i mlade garde Demokratske stranke, Hillary Clinton i Alexandrie Ocasio Cortez.
Prvi put nakon poraza 2016. Clinton (76) je doputovala na stranačku konvenciju u Chicago da bi, blago rečeno, neumjereno veličala Harris, iako je svima dobro poznato da su bile unutarpartijske protivnice.
U osnovi nije bilo neke suvisle poruke Clinton. S obzirom da je konvencija zapravo bio dio igrokaza krunidbe Kamale Harris, a ne kulminacija demokratskih izbora u stranci, Clinton je poslužila da kao dobro poznata pripadnica slavnog američkog političkog klana podrži Harris te se tako pridruži onima koji stvaraju fatamorganu demokratske političke legitimacije aktualne potpredsjednice za metamorfozu u predsjednicu.
Clinton je, što je zanimljivo, govorila nešto samo napola razumljivo o probijanju tvrdog staklenog stopa, u čemu ona nije uspjela 2016. Sada tvrdi da su ‘tako blizu probiti ga za sva vremena, i želim vam reći što vidim kroz te pukotine…‘ Publika je frenetično pljeskala toj mutnoj poruci, ali ne i pokliču koji se odnosio na Donalda Trumpa: ‘Zatvorite ga!‘.
Otprilike to je način na koji neki od istaknutih demokrata doživljavaju demokraciju. Umjesto da liječe probleme koji su u društvu doveli do trumpističkih populističkih devijacija, spremali bi - uhićenja.
Još manje smislen nastup bio je onaj radikalne stranačke ‘progresivke‘ Alexandre Ocasio-Cortez, koja je također poslužila kao jeftina glumica za uprizorenje osjećaja da Harris posjeduje demokratsku legitimaciju za kandidatkinju stranke, iako je ne posjeduje.
Kongresnica Ocasio-Cortez u svom govoru bavila se gađenjem Donalda Trumpa te je izrekla niz uobičajenih fraza o pravdi i radničkim pravima. Koliko je doista gospođi Ocasio-Cortez bitni moral i principi govori nam činjenica da su joj onih 40.000 mrtvih u Gazi, oko kojih se žestoko sukobljavala sa stranačkim vrhom, prestali biti važni kad su krenula javna masovna upozorenja da je Joe Biden biološki prestar za još jedan predsjednički mandat. U tom trenu mrtva palestinska djeca postala su nebitna. Prije četiri godina na konvenciji je dobila 90 programiranih sekundi, a sada je bila u epicentru. Mlada političarka u stanju je 0-24 inzistirati na moralu i jednakosti, ali je sprema u trenu zaboraviti na važnost 15-ak tisuća dječjih života jer joj trenutačno odgovara u političkoj karijeri.
Prije nekoliko tjedana optužila je na Facebook stranici svoje stranačke kolege za orkestraciju političke korupcije jer su na lokalnim izborima upucali enormnih 15 milijuna dolara da bi uklonili njezinog progresivnog kolegu, koji je politički stradao jer je iskreno vjerovao da treba zaštiti živote palestinske djece. Tako sad na sceni imamo malo moralno ofucanu mladu ženu koja više ne smatra da bi sva djeca na svijetu trebala imati podjednako pravo na djetinjstvo, pa makar ih odgajali roditelji muslimanske vjeroispovijesti, i to zato jer vjeruje da je važnije pobijediti Trumpa nego sačuvati dječje živote.
Dojmljivo je koliko su sve dileme i probleme američki demokrati spremni gurnuti pod tepih, pa taj tepih zatrpati u dvorištu s ljutim psima čuvarima, sve da ih ne bi podsjećao na nužnost razmišljanja prije donošenje odluka. Razlog za tu histeriju doista je iskreno vjerovanje aktivnih članova Demokratske stranke da je trumpizam zlo koji se mora pobijediti pod svaku cijenu, pa činjenicu da je Harris uspjela steći malu prednost u istraživanjima mišljenja birača doživljavaju kao ogromno postignuće samo po sebi.
Pri tome, naravno, zaboravljaju da se značajni dio blietzkriega Kamale Harris treba zahvaliti donatorima. Otkako je Biden ispao iz utrke Harris je zahvaljujući izdašnim donacijama potrošila 57 milijuna dolara na Google i Facebook oglašavanje. U istom razdoblju Trump je na isto potrošio 10-ak puta manje; 5,6 milijuna dolara.
Od početka godine dvojac Biden-Harris potrošio je 139 milijuna dolara na high tech platformama, a Trump 22,5 milijuna. Iako Harris s lakoćom financijski dominira nad Trumpom u financiranju kampanje, u Demokratskoj stranci nitko ne postavlja pitanje na što ju točno obvezuju izdašne donacije. Postavimo pitanje koje se sigurno neće svidjeti Pelosi, Clinton i Ocasio-Cortez: Kuda vodi trag novca? Pod tepih?