Četrdeset godina od pokolja izraelskih sportaša: Palestinci su krivi, a Nijemci odgovorni

Olimpijske igre u pitoresknom bavarskom Münchenu 1972. godine ulazile su u svoju završnicu. Ostalo je još samo tri-četiri dana natjecanja na Igrama koje su trebale označiti definitivno skidanje tjeskobnog bremena prošlih vremena s Njemačke koja se konačno izdizala iz pepela i vraćala na zasluženo mjesto predvodnika nove Europe. Sve je išlo u najboljem redu, opušteno, veselo, ali uz poslovičnu njemačku efikasnost. Bile su to Igre koje su trebale potvrditi povratak Njemčake u obitelj modernog svijeta.

Tako ni osiguranje Igara i sportaša nije bilo “militarističko” i, nažalost, pokazali su se brojni propusti. Nijemci kao da nisu Nijemci, oko sportaša, navijača i gostiju rascvalog njemačkoga grada nije bilo naoružanih policajaca, a poslije se ustanovilo da se, osim kroz vrlo “liberalne” kontrolne točke, u Olimpijsko selo vrlo lako ulazilo kroz brojne rupe na ogradi koje su relaksirani organizatori nevoljko ipak tolerirali.

‘Guslač na krovu’

Bila je svježa noć 4. rujna. Rasploženi izraelski sportaši vraćali su se zadovoljno s izvedbe “Guslača na krovu” prema svojim sobama. Još koji dan natjecanja i vratit će se kući svojim obiteljima, a Selo se ionako praznilo jer je većina natjecanja već bila završila ili ulazila u zaključnu fazu. No, dok su se spremali na počinak, iz mraka je izišla skupina mladića u trenirkama. Motali su se, nakon zatvaranja službenog ulaza (povečerje su organizatori oglasili već u 22 sata), oko ograde pa su im u pomoć priskočili kanadski sportaši prebacivši ih, u svom tragičnom neznanju, preko visokog plota.

Tako je, prije točno 40 godina, počeo jedan od najtragičnijih terorističkih napada u modernoj povijesti svijeta - napad palestinskih terorista iz bezumne samoubilačke skupine Crni rujan na izraelske sportaše tijekom Olimpijskih igara u Münchenu 1972. godine, u kojem je ubijeno 11 izraelskih sportaša, jedan njemački policajac, a nastradalo je i pet palestinskih napadača.

Palestinski gerilci upali su u Olimpijsko selo s nakanom da otmu skupinu izraelskih sportaša te ih razmijene za palestinske borce po izraelskim zatvorima, ali i da izvuku iz zatočeništva i neku drugu terorističku bratiju, poput najpoznatijih radikalnih lijevih njemačkih terorista Ulrike Meinhof i Andreasa Baadera. Uz to su tražili i zrakoplov koji bi ih lijepo odveo u Kairo.

Ideja o napadu navodno se rodila nedugo prije realizacije, 17. srpnja u Rimu, kada su vođe Crnog rujna Abu Daud (koji je umro u Damasku 2010. u 73. godini prirodnom smrću), Abu Ijad i Fahri al-Umar, zbog toga jer je onemogućeno sudjelovanje palestinskim sportašima na Olimpijskim igrama Münchenu, odlučili izvesti neku osvetničku akciju. Iskoristili su slabosti u sigurnosnom sustavu, čime su Nijemci zapravo željeli poslati poruku da su vremena “discipline i stege” davno iza njih, ali im se to vratilo poput bumeranga, pogotovo jer se radilo o žrtvama Židovima.

Palestinski očajnici

Da stvar bude pogubnija, izraelski sportaši bili su smješteni na samom kraju i izoliranom dijelu Sela pokraj izlaza, što je samo pomoglo kobnim nakanama palestinskih očajnika. No, da stvar bude još neugodnija za organizatore, oni su “proradili” 26 mogućih terorističkih napada, a situacija pod brojem 21 upravo je, gotovo u cijelosti, predvidjela upravo onaj scenarij koji se odigrao tijekom akcije nazvane “Ikrit i Biram”, po palestinskim selima koja su nakon prvog arapsko-izraelskog rata bila iseljena.

I ne samo to, sada je hamburški tjednik Der Spigel otkrio da je njemačka obavještajna služba imala informaciju koju je dobila od svog rezidenta u Bejrutu, da Palestinci pripremaju “nekakav incident” tijekom Igara, no nisu tome pridavali pozornost, a poslije su punih 40 godina to skrivali, kao i deset tisuća dokumenata koji još imaju zabranu objavljivanja.

Selo je bilo mirno i tiho, tek su se u daljini čuli zadnji ostaci pijane proslave neke medalje, a rijetke umorne noćobdije brzo bi šmugnule kroz ogradu da ih treneri ili pospano osiguranje ne bi grdili. Mrak je pao na Selo, a osam palestinskih napadača koje su vodili Lutif Afifi zvan Issa i Jusuf Nazal zvani Toni, naoružani kalašnjikovima, pištoljima TT i ručnim bombama, u praskozorje 5. rujna u 4.30 sati upali su u izraelski paviljon na Connolly Strasse sa svojim zlogukim namjerama. Krenuli su u sobu broj 1, gdje su zarobili sportskog suca Jossefa Gutfreunda, a onda su krenuli u svoj krvavi pohod i uskoro su u svojoj “vlasti” imali 11 sportaša i sudaca. Dvojicu, dizača utega Josefa Romana i trenera hrvača Mošu Weinberga, ubili su jer su im se suprotstavili.

Njemačko osiguranje potpuno se smelo. Reakcija je bila šlampava. Nisu bili spremni. Ostali stanovnici Sela nisu imali pojma što se događa, olimpijske glavešine nisu znale što da rade i natjecanja su se nastavila (tek kasnije su prekinuta, ali već sljedeći dan nastavljena) dok je drama u izraelskom paviljonu trajala. Ne samo da su Nijemci poslali neobučene policajce, nego su brojne televizijske kamere uživo snimale njihovo razmještanje, pa su Palestinci sve to mogli pratiti na TV ekranu!

Poslali su i svoje zahtjeve koje je tadašnji izraelski kabinet na čelu s Goldom Meir glatko odbio, a njemački kancelar Willy Brandt i ministar unutarnjih poslova Hans-Dietrich Genscher bili su na sto muka. - Kud baš sad pred sam kraj, kad su Nijemci dobivali samo pohvale za odličnu organizaciju!

Nijemci su pokušali odobrovoljiti Palestince nudeći im u zamjenu svotu novca koju sami odaberu.

- Novac nam ništa ne znači, naši životi ništa nam ne znače - odgovorili su suludi Palestinci užasnutim Nijemcima.

Krivo slijetanje

Počinje grozničava utrka s vremenom, a Nijemci odbijaju izrealesku ponudu - Mossadov antiteroristički odred - te na brzinu dogovaraju protuakciju, iako Njemačka tada nije imala antiterorističku postrojbu.

Nijemci pokušavaju varkom - kao Kairo je spreman da ih primi (a nije bio) te ih na aerodromu čeka Boing 727 u kojem su umjesto pilota bili njemački policajci. No, sve je krenulo po zlu. Prvo su se jako iznenadili kad su primijetili da terorista ima više od tri, koliko su isprva mislili. Zatim helikopteri koji su trebali dovesti teroriste i Izraelce na aerodrom, umjesto da slete repom prema na zgradi kontrole leta postavljenim snajperistima, spustili su se “glavom” i tako onemogućili njemačke strijelce da djeluju prema dogovoru.

Palestinci ubrzo shvaćaju da im je namještena klopka te počinje opća pucnjava koja završava tragično. U općem kaosu poginulo je svih devet izraleskih talaca.

Da stvar bude pogubnija po Nijemce, Willy Brandt isporučio je, na zahtjev Gadafija, tijela ubijenih terorista koji su u Libiji pokopani kao heroji i on sam je sudjelovao na toj neukusnoj ceremoniji, a poslije su i trojica preživjelih napadača bila razmijenjena!

Izrael je zatim pokrenuo akciju “Božji gnjev” (Mivtza za’am Ha’el), u kojoj su likvidirani gotovo svi organizatori umiješani u napad na sportaše.