TRI SCENARIJA: ZAŠTO JE OTIŠAO PAPA Otkrivamo koji su mogući razlozi iznenadne abdikacije Benedikta XVI.

RIM - Koji je pravi razlog što se Benedikt XVI odrekao papinske vlasti? Je li datumom, mjestom, odnosno načinom akta odreknuća naznačio neki razlog iza onoga što je izrijekom iznio?

Tim pitanjima već drugi dan razbijaju glavu komentatori svugdje po svijetu, dijeleći se na one koji smatraju da su razlozi zaista oni koje je Papa iznio, te na one koji smatraju da „iza toga ima još nešto“ (neki pritisak, neki skandal, neka manipulacija…).

Uostalom, i u procjenama su se podijelili pola-pola, između onih koji Papu hvale zbog hrabrosti i onih koji ga napadaju za kukavičluk, tvrdeći da je bl. Ivanu Pavlu II bilo stoput gore pa nije odstupio, kao ni Isus s križa.

Skriveni motivi

U načelu valja zazirati od pretjerana traganja za skrivenim motivima, za spletkama i urotama. Kao i u prirodnim znanostima, i u društvenim odnosima je najjednostavnije istodobno i najvjerojatnije (upravo zato komplicirane zamke kojima kojot Willie pokušava srediti Pticu Trkačicu izazivaju salve smijeha, ali odrastanjem gubimo dio te primordijalne pameti, jerbo pod udarcima buja paranoja).

Ima ih sada koji otkrivaju da je Joseph Ratzinger nevoljko prihvatio pontifikat. Točno, i Karol Wojtyla je na prihvatljiv (rimski pučki) način opsovao kardinale koji su ga izabrali („Vi possino…!“), ali se onda s tog križa živ nije dao, razvivši na kraju teologiju patnje kao element kristologije. Mogao je Joseph Ratzinger i te kako biti svjestan koliko je naporno imati na plećima organizaciju s milijardom i kusurom članova - ali dvije su činjenice nepobitne: prvo, mjesecima prije neumitne smrti bl. Ivana Pavla II odvijali su se sastanci na kojima su neki kardinali, ne bez pomoći Opusa Dei, radili na tome da Ratzinger unatoč dobi bude sljedeći papa; drugo, kad je izabran i kad se pojavio pred mnoštvom, kao i sljedećih nekoliko dana, imao je takav sretan osmijeh od uha do uha, takav blažen izraz na licu, da je bilo jasno da je „sretan kao Uskrs“, kako se također kaže u Rimu. Samo jednom sam ga vidio sretnijega: kad su ga mladi u Zagrebu slavili baš kao i bl. Ivana Pavla II. Ne ide mi to sa čovjekom kome je mrsko biti papom.

Naravno, inteligentan čovjek zna kakvo je to breme - a za Josepha Ratzingera bi se sve moglo reći prije nego da je neinteligentan.

Samo bi neodgovoran čovjek to breme uzeo olako - a Joseph Ratzinger se vazda dičio svojom odgovornošću.

Dakle, po mome, posve otpada teza da bi mu pontifikat bio mrzak, pa je samo čekao kako da ga se riješi.

Gubitak snage

Njegovo zdravstveno stanje nije se rapidno pogoršalo („otkriven“ zahvat zamjene pacemakera posve je rutinski), ali da je Papa bio kardiopatik i prije izbora - nije bila tajna. Pola nas starijih od 60 smo kardiopatici, nekmoli onih koji su doživjeli 85. O artritisu da ni ne govorimo - a o njemu imam ne samo teorijske spoznaje. I ne pomaže srcu.

Gubitak snage i bodrosti? Zašto mu se to ne bi povjerovalo? Osjeća se iscrpljenim? To se donekle i vidi.

Izabrao je za obznanu svog povlačenja baš 11 ožujka, dan ukazanja u Lourdesu, koji je bl. Ivan Pavao II proglasio Svjetskim danom bolesnika. Time je naglasio da se povlači kao bolestan (iako ne prihvaćam Messorijevo pozivanje na Terencijevu maksimu koju je prihvatio Seneka, a za njim mnogi: „senectus ipsa est morbus“, „starost je bolest po sebi“; čak ni slabost nije bolest po sebi, nego ino stanje - ali slabost znači nedostatak snage, koju ne mora svatko imati u junačkim količinama, poput pape Wojtyle, gnjevnoga što ne može više). Češki se bolest kaže „nemoc“. Nemoć sama po sebi nije bolest, ali može biti posljedica (i) bolesti. Nemoć treba respektirati, iole pristojnu osobu tuđa nemoć poziva na solidarnost - i to je najmanje što dugujemo starijem gospodinu u Apostolskoj palači.

Uostalom, nemoć da se upravlja univerzalnom Katoličkom crkvom još ne znači nemoć u intelektualnom radu. Potpuno je razumljivo da je Papa svoje odreknuće objavio u konsistoriju, dakle pred kardinalima koje je i formalno sazvao. Oni su vjerodostojni svjedoci, gledano juridički; i Celestin V se odrekao pred kardinalima.

Papa koji voli tradiciju - što je naglašavao i stilom odijevanja i odabirom simbola - morao je u tradiciji potražiti uporište čak i za tako netradicionalan čin kao što je odreknuće od Petrova prijestolja, prve među katoličkim biskupskim katedrama. Poslužio se tradicionalnim latinskim jezikom, onim istim kojim se kardinali služe u konklavu kada biraju Petrova nasljednika i kojim kardinal protođakon objavljuje izbor i ime novog pape.

Sve sablazni

Je li ga natjerao neki skandal?

Za neki nepoznat javnosti - ne znamo.

Ali valja uzeti u obzir poznate sablazni.

Ponajprije pedofilski skandal, užasan ne po obuhvatu (jer su obitelji - i to baš one zasnovane na braku muškarca i žene - i dalje daleko češće utočište čudovišta nego crkveni zidovi), nego po moralnoj gnjileži koja je odatle pala na lice moralizatorske Katoličke crkve, potkopavši glavni donžon njezine uvjerljivosti. Činjenice ipak kažu da papa Ratzinger u to nije bio upleten, te da je on, na mjestima gdje je bio - prvo kao kardinal prefekt Kongregacije za nauk vjere, pa kao Papa - kirurškim nožem odstranjivao to zlo.

Afere s pedofilijom

Je li mogao biti brži i odlučniji? Naravno da je mogao - ali nitko normalan u Crkvi nije shvaćao kolike je razmjere zahvatilo to zlo dok skandali nisu buknuli u američkoj javnosti, pa austrijskoj, pa užasno u irskoj, i tako dalje. Ako mi se dopusti da budem osoban - za pedofiliju iza crkvenih zidova znam dulje od 50 godina, znao sam i neke žrtve, nisam nekritički pristaša nijedne crkve, pa svejedno nisam bio svjestan gdje je granica između zlobnih glasina i zle prakse, dok nisu počele frcati američke brojke, irske da ni ne spominjem. Odakle mi pravo predbacivati kome što nije bio nepovjerljiviji od mene?

Dapače, moglo bi se reći da je Benedikt XVI spremio skandal pedofilije unutar crkvenih zidina u neki normalan kolosijek crkvene pravne prakse, da je baš on uspostavio barem brvno ondje gdje je bio porušen most povjerenja između žrtava i Kristovih sljedbenika.

On odlazi za oseke tog skandala, koji nije završen, ali više nije tsunami.

A skandal Vatileaks? On možda jest razlog, ali dodatan i sporedan. Nije bitan u meritumu, koji je oskudan u usporedbi s velikim korupcijskim i sličnim sablaznima u svjetovnom društvu. Ali bitan je motiv - ogorčena zakulisna borba za bolji start i zauzimanje pozicija u trenutku Benediktova odlaska. To bi moralo potresti svakoga na njegovu mjestu, ako ima imalo zdrave humanosti.

Sada je taj skandal legao, sobar je osuđen i pomilovan, upleteni kardinali su prešućeni, rana je pokrpana. Međutim, odlazak bi mogao biti viđen i kao pravi način da se to presiječe, da se ukloni razlog gloženja, da se taj termitnjak taština i strasti za moći primiri novom metlom u rukama novog pape. I to bi mogao biti razlog odlaska. Ali glavna kriza i glavni skandal ostaje u odnosu Katoličke crkve i svijeta. Tu je stara sablazan: da su kršćani podijeljeni po nacionalnim i interesnim linijama, po linijama osobnih vlastohlepnih taština, na tri-četiri oveće i stotinjak omanjih grupa, uz sebičan nehaj spram Isusova vapaja „da svi budu Jedno“.

Tu je i nova sablazan: da je u razvijenu svijetu među katolicima nehaj i ravnodušje spram Crkve i njezina nauka, da se ljudi deklariraju kršćanima, ali da mnogi niti vjeruju u osnovna učenja, niti smatraju bitnima neke od Zapovijedi, niti mole, niti na Boga misle, ili to čine rjeđe i s manje strasti od ateista, ili im strast proradi tek kad psuju.

To vjersko ravnodušje, taj nehaj za institucionalno sveto, Benedikt XVI je detektirao kao najveći izazov Katoličkoj crkvi, kao najveću prijetnju njezinu opstanku, a kamoli glavnom poslanju: da ona, kao mistično tijelo Kristovo, priredi teren za Kraljevstvo Božje na Zemlji i tako ispuni i dovrši povijest.

Povlačenje u sjenu

Protiv toga je pokrenuo svoj projekt „Nove evangelizacije“. Ona nije zaživjela.

Dijagnoza je točna, terapija ne uspijeva.

A što sada?

Znajući da je Katolička crkva suočena sa svijetom u dubokoj krizi - ne samo ekonomskoj, nego i povjerenja - možda je sve nemoćniji papa, sve kraćega daha, zaključio da joj treba novi papa dugoga daha, netko kadar se uspraviti i pogledati u budućnost 10, 15, 20 godina, poduzeti ono za što on nije imao hrabrosti, ne samo zbog godina (jer je njegov vršnjak bl. Ivan XXIII u manje od pet godina prevrnuo Crkvu kao rukavicu sazvavši Drugi vatikanski koncil, te je kao buldožer prokrčio put Pavlu VI, koji se prestrašio širine i strmine prodora).

Ako je to posrijedi, Benedikt XVI je dao lekciju skromnosti i poniznosti, ustupajući mjesto novom graditelju igre, koji u ovome komunikacijski premreženu svijetu mora istodobno biti i srednji napadač. Treba mnogo snage i samodiscipline povući se u sjenu, a još više u njoj zatim šutjeti.