KAKO SE BIRA PAPA (2.) Franjevac je izmislio konklav: nervirali su ga neodlučni kardinali

Kardinali izbornici sjede u Sikstinskoj kapeli raspoređeni po datumima imenovanja kardinalima , a oni imenovani istoga dana po redu kojim su imenovani. Oni u konklavu glasaju dvaput ujutro i još dvaput popodne, s pauzama svaki četvrti dan, sve dok jedan od njih ne dobije dvije trećine glasova nazočnih. Ako se netko od njih razboli i ostaje u svojoj ćeliji, po njegov tajni glas odlaze dvojica za to zaduženih kardinala “bolničara”.

Ako ne uspiju na taj način u prva 34 glasanja, mogu promijeniti način - odredio je bl. Ivan Pavao II. Kardinal kamerlengo Svete Rimske Crkve, koji vodi Katoličku crkvu u sedisvakanciji između dvojice papa, mogao bi tada predložiti da se pređe na glasanje prostom većinom, odnosno da se glasa samo između dvojice kardinala koji dobivaju najviše glasova (balotaža). Benedikt XVI. je 2007. ukinuo tu novost i sve vratio na vjekovno pravilo: za izbor pape potrebne su u svakom slučaju dvije trećine kardinalskih glasova.

Ali malo je vjerojatno da bi trebalo čekati toliko dugo (za 34 glasanja treba 11 dana, uračunavši stanke u glasanjima). Za Benedikta XVI. trebala su 2005. četiri glasanja, dakle sve je bilo završeno već prvi dan, kao i za Ivana Pavla I. 27 godina ranije. Za njegova nasljednika bl. Ivana Pavla II. trebalo je 1978. osam glasanja. U najduljem konklavu u prošlom stoljeću glasalo se 12 puta, dakle tri dana, pa ipak nitko nije kandidirao stolicu.

Zašto konklav nije uveden u samom početku crkvene povijesti?

Rimske biskupe je u početku birao njihov vjernički puk. Ta je demokracija trajala dok je trajala i opasnost da će država biskupa raspeti, zadaviti, zatočiti, umoriti glađu - čega je sve bilo dok je kršćanska Crkva bila zabranjena ili jedva tolerirana. Kada je ne samo legalizirana nego pretvorena u jedinu dopuštenu religiju, kad je u samome Rimu biskup postao nasljednik cara, a od V. stoljeća i papa, stvari su se izmijenile: puk jest aklamirao, ali ono što su mu sugerirali ili carevi ili moćne velikaške obitelji, pa je bivalo svačega.

Poneki su pape određivali nasljednika, zadržavajući funkciju u familiji (ali nije svaki put bio posrijedi interes: sv. Silverij, papa i mučenik koga je car Justinijan dao zatvoriti i mučiti do smrti bio je sin, ali ne i nasljednik pape sv. Hormizde). U doba bizantske hegemonije, od VI. do VIII. stoljeća, izabrani papa morao je u Carigrad (Konstantinopolis) poslati svoj credo, da bi car prvo provjerio njegovo pravovjerje, potvrdivši ga tek ako bi bio zadovoljan. Od početka IX. stoljeća - otkad je papa Lav III. okrunio franačkog kralja Karla (Velikoga) za rimskog cara - utjecaj na izbor pape imali su franački odnosno njemački vladari.

Tek je papa Nikola II. (Gérard iz Burgundije) bulom In nomine Domini odredio 1059. da papu ubuduće biraju samo kardinali. Izbor se odvijao u tri faze: prvo bi kardinali biskupi započeli diskusiju, diskusiji bi se pridružili kardinali prezbiteri, a u trećoj fazi bi kler i puk rimski aklamirali (izvikali) papu koga su prethodno kardinali već izabrali. Novost je bila i odluka da tako imenovan papa odmah ima svu papinsku vlast. Nije Nikola II. baš napisao da cara više nitko ni za što ne zarezuje, nego ga je apsolvirao pristojnom ali nejasnom rečenicom (“…uz dužnu čast i poštovanje…”). U sljedećim desetljećima sva tri reda kardinala (biskupi, prezbiteri i đakoni) postupno su izjednačeni u izbornim pravima.

Papa Aleksandar III. (Rolando Bandinelli, onaj koji je pohodio Zadar, pa su ga dočekali “slavenskim pjesmama”) odredio je 1179., što je potvrdio Treći lateranski koncil, da papu smiju birati samo kardinali, i to dvotrećinskom većinom glasova. To pravilo u biti traje i do danas, samo ga je bl. Ivan Pavao II. ublažio, ali tek uvjetno i nakon eventualna 34 neuspješna glasanja.

Čemu je trebao još i konklav? Da kardinali izbjegnu utjecaje i da ne otežu izbor, pa je pokušaja zatvaranja izbornika bilo i prije uvođenja konklava, kao što su već u svojim okvirima provodili neki redovi, te neke talijanske općine (ni Dayton nije u suštini bio ništa drugo).

Još 1241. je rimski (srednjovjekovni) senator Matteo Rosso Orsini, u tom času praktički diktator Vječnog Grada, iznerviran što su se kardinali ukopistili glasajući stalno 5:5 (bilo ih je 12, ali dvojicu je zatočio car Friedrich II.), odlučio ih je udesiti zatvorivši ih u Septizonij Septimija Severa, na obronku Palatina, u vlazi i s malo hrane. Nisu se predomislili, ali je jedan od njih u tim uvjetima umro, pa su izabrali Goffreda iz Castiglionea, Celestina IV., i samoga već bolesnoga i iscrpljenoga, te je umro 13 dana nakon izbora.

Uvođenje konklava su zapravo iznudili neki (pre)dugi izbori pape. Legendarno je dug bio izbor u Viterbu, poslije smrti Klementa IV. (Guya Fucoisa). Trajao je gotovo tri godine, 1268-1271, jer se osamnaestorica kardinala nisu mogli odlučiti hoće li papu bliskoga sve jačim Anžuvincima ili sve slabijima Hohenstaufovcima, a intervencija francuskog kralja Philippea III. samo je još pogoršala neodlučnost. Kardinal Juan iz Toleda je predložio da papu izvuku kockom (uostalom, kler je dobio naziv po grčkom nazivu za kocku, kléros, jer su tako apostoli između dva kandidata izabrali nasljednika Jude Iskariotskog, a u nekim pravoslavnim crkvama se i danas patrijarh bira izvlačenjem jednoga od tri imena, jer smatraju da tako predaju stvar u ruke Duhu svetome). Napokon su izbor ubrzali vjernici, poslušavši franjevačkog poglavara sv. Bonaventuru: nakon godine i pô biranja su kardinale zaključali u Papinsku palaču, da bi se sklonili od utjecaja sa strane. Od tada, zapravo, počinju konklavi.

U trećoj godini se krenulo još drastičnije: viterbeški poteštat Roberto di Montebuono i zapovjednik kardinalske garde Raniero Gatti organizirali su skidanje krova s Palače, pustivši da kardinale moči kiša (Juan iz Toleda je rekao da je to dobro, jer napokon ima kuda ući Duh sveti), a za hranu su im odredili kruh i vodu. Tek to ih je slomilo: izabrali su odsutnoga Teodalda Viscontija koji je tako postao Grgur X.

Taj papa je stoga Drugome lionskom koncilu podastro 1274. apostolsku konstituciju Ubi periculum da se kardinali moraju sastati u istoj palači u kojoj je umro papa, čekajući izočne kardinale najdulje deset dana, a zatim se u toj palači moraju izolirati od vanjskog svijeta da ne bi bili izvrgnuti pritiscima ni utjecajima. Vrata su morali zazidati, ostavivši prolaz za ubacivanje hrane, ali tako uzak da ni najvitkiji čovjek ne može proći. Zabranjene su i pismene poruke. Odredio je da nakon trećeg dana izbora kardinali smiju dobiti samo obrok dnevno, a nakon pet dana samo kruh, vodu i vino. Time je praksa konklava definitivno postala i zakon, koji traje tri četvrt milenija. Doduše, uslijed žestokog otpora kardinalâ dvaput je suspendirana u istoj 1276. godini, pod Hadrijanom V. (Ottobono Fieschi) i Ivanom XXI. (Pedro iz Lisabona), ali ju je vratio Celestin V. 1294., naglasivši da vrijedi i u slučaju odreknuća (dakle, već je bio uzeo u obzir da će se odreći papinske dužnosti).

Zaista, deset dana pošto se odrekao, kardinali su ušli u konklav u napuljski (tada Novi) kaštel na Badnji dan i u istu večer su izabrali kardinala Benedetta Caetanija koji je uzeo ime Bonifacije VIII., Celestina V. dao zatvoriti kad je pokušao uteći u Dalmaciju da se vrati pustinjačkom životu, zatočio ga i možda dao ubiti. Jest da je Celestin poslije Bonifacijeve smrti proglašen svetim, ali jest i da nijedan papa poslije nije uzeo ime Celestin. Benedikt XVI. je proglasio Celestinovom godinom razdoblje od kolovoza 2009. do kolovoza 2010. (a dvije i pô godine kasnije i sam se odrekao papinske dužnosti).

Konklav je međutim ostao, prehrambene restrikcije su postupno ublažene kroz stoljeća. Već u konklavu u Perugi od srpnja 1304. kardinali su odlučili da ih prate osobni liječnici, ispovjednici i brijači. Aragonski kralj Jaume II. dobio je izvijest svojih ambasadora da su kardinali prvih pet dana dobili za jelo što su poželjeli, sljedećih pet dana po jedan obrok ali obilat, a sljedećih dana samo kruh i vino - ali su im srodnici dostavljali drugu hranu. Ostavljen im je jedan izlaz da mogu izaći “na rekreaciju”. U listopadu su kardinali počeli unutar Palače delle Canoniche graditi drvene barake pokrivene voštanim platnom, da mogu spavati u miru. U Palaču je unošeno drvo, vino, slama i “sve što je nužno za zimu”. Ne sluti na dobro, pisali su ambasadori, “papa neće biti izabran brzo”. Uistinu, tek u lipnju 1305. izabran je Raymond Bertrand de Got, poslušnik francuskog kralja Philippea IV. Lijepoga (onoga koji se zadužio preko ušiju prvo u Židovâ, pa u templara, a onda i jedne i druge protjerao iz Francuske da im ne bi vratio dugove).

Uzeo je ime Klement V., ali nije bio milosrdan: odobrio je mučenje i pogubljenje templara, a papinsko sjedište je prebacio na teritorij francuskog kralja, u Avignon. Stoga su u XIV. stoljeću konklavi održavani u Avignonu, gdje su stolovali pape. Ondje je Klement VI. 1351. ukinuo obavezu zajedničkog spavanja, dopustivši kardinalima da se ograde zavjesama. I za ručak i za večeru smjeli su uzeti samo jedno jelo: “ili meso, ili ribu, ili jaja”, ali im je bilo zabranjeno otimati hranu iz tanjura drugih kardinala(!).

Napokon je 1378. u staroj, konstantinovskoj Bazilici sv. Petra održan prvi konklav u Rimu nakon povratka iz Avignona. Rimljani su toliko galamili, u strahu da će opet biti izabran papa Francuz i odnijeti prihode u Avignon, da je na prozor izašao kardinal Orsini i pokušao ih umiriti rekavši da je papa izabran i da uđu u Sveti Petar. Oni su pogrešno razumjeli, da je izabran kardinal Tebaldeschi, koji je imao Vatikansku baziliku kao svoj kardinalski naslov, pa su mu odmah opljačkali palaču (ionako je postao papa, smatrali su, imat će svega, a to je čak obrazložio Koncil u Konstanzu 1415.; pljačke su se nastavile sve do XVIII. stoljeća, kao pravo rimskog puka da sudjeluje u sreći zbog izbora pape). Izabran je, međutim, nadbiskup u Bariju Bartolomeo Prignano, koji je uzeo ime Urban VI. To je bio posljednji put da je izabran papa koji nije bio kardinal. Evo i zašto.

Francuski kardinali su utekli iz Rima istu noć, da ih ne ubiju Rimljani, bijesni što nije izabran Rimljanin nego stranac (Prignano je bio napuljski državljanin). Urban VI. nije htio biti poslušan francuskim kardinalima ni njihovu kralju.

Dapače, zabranio je kardinalima primati darove od svjetovnih vladara i kupati se u bogatstvu. Oni su zaključili da je Urban VI. lud, kad to od njih zahtijeva, pa su ga smijenili i izabrali za papu kardinala Roberta iz Genčve, koji je tako postao avignonski antipapa “Klement VII.”, čime je počeo zapadni raskol, završen tek konklavom u Konstanzu 1417. (za koncila na kojemu je usput 1415. spaljen Jan Hus; te je godine papa Grgur XII. odstupio, posljednji prije Benedikta XVI., a dvojica antipapa su smijenjeni).