Nigel Farage u velikoj je u gužvi. To mi uoči intervjua ponavljaju njegovi suradnici u Devonu i Bruxellesu. Dodatna objašnjenja izostaju, ali nisu ni potrebna: ovo je njegovih pet minuta. Negdje između otvorenog ismijavanja Faragea u političkim i medijskim kuloarima Ujedinjenog Kraljevstva i jačanja negativnog sentimenta britanske nacije prema “vanjskim neprijateljima”, uključujući EU i imigrante, UKIP (UK Independence Party - Stranka neovisnosti Ujedinjenog Kraljevstva) postao je najbrže rastuća stranka u Britaniji. Njegov čelni čovjek od marginalnog političara postao je pak simbol ustanka europskih populista i, barem na trenutak, jedna od najspominjanijih britanskih političkih ličnosti na Starom kontinentu. Stranka čije je članove britanski premijer David Cameron jednom opisao kao “skupinu budala, luđaka i prikrivenih rasista” u protekle tri godine udvostručila je broj svojih pripadnika i postala najvažniji politički pokret nakon laburista, koji su u 19. stoljeću iz sindikalnog pokreta izrasli u stranku.
Nedavni izbori za Europski parlament - kojim su u zemlji što je izumjela dvostranački sustav pomeli dvije najveće stranke - Farageu i njegovim UKIP-ovcima dali su dodatnu dozu samopouzdanja.
Fotošopirana prošlost
Njihovi simpatizeri uglavnom dolaze iz redova bijele radničke klase, a ona se osjeća izolirano u Britaniji koju vode globalne ideje visokih klasa na njezinu političkom vrhu. Tu je i nekolicina tradicionalnih torijevaca kojima Cameron i društvo zvuče suviše moderno i, zbog naklonosti Europskoj uniji i homoseksualnim brakovima - nedovoljno torijevski.
Farageova Britanija zvuči kao Britanija iz fotošopirane prošlosti - bez ekonomskih problema, “loših” imigranata i Europske unije. No, izvan tvrdoglavog inzistiranja da Ujedinjeno Kraljevstvo treba napustiti EU, Farageove su političke ideje nejasne. Jedan kolumnist Economista rekao je da UKIP jest politički dinamit, pogotovo za torijevce, kojima najviše šteti odvlačeći njihove glasače, ali je istovremeno “ekonomski nepismen i ima krivo kad je posrijedi bilo koja velika tema”. U zemlji u kojoj se novine tradicionalno svrstavaju uz određenu stranku (najočitiji primjer - Guardian navija za laburiste, Daily Telegraph za torijevce), za Faragea i njegov UKIP izostaje svaka blagonaklonost. No, on se ne da smesti, smatra da “unatoč svemu” Britanci vjeruju da UKIP zastupa njihove interese ili, po riječima stranačkog lidera, “govore ono što narod već dugo misli, ali se ne usuđuje reći”.
Neki vjeruju da će Farageov momentum splasnuti na parlamentarnim izborima iduće godine. No, malo tko još negira UKIP kao moguću prijetnju pobjedi torijevaca. Ni David Cameron, čija se politika katkad čini kao nervozno gašenje požara koji podmeće UKIP. Indirektno, obećanje britanskog premijera da će, ostvari li drugi mandat, raspisati referendum o budućnosti Ujedinjenog Kraljevstva u EU rezultat je UKIP-ova inzistiranja.
Nigel Farage ima i malo sreće. Naime, Cameronu nedostaje oštrine i na trenutke se čini kao da ne zna što bi s rastućim brojem UKIP-ovaca. Moguć je scenarij da će dva stranačka lidera morati naći zajednički jezik; ako na parlamentarnim izborima Cameronova Konzervativna stranka ne ostvari većinu, možda će upravo u UKIP-u zatražiti koalicijskog partnera. Događale su se i čudnije stvari - na prošlim izborima torijevci su koalirali s Liberalnim demokratima, strankom fundamentalno naklonjenijoj laburistima. Što se tiče Nigela Faragea, koalicija je moguća. Ako bi ona pridonijela raspisivanju referenduma o budućnosti Britanije u EU, rekao mi je, bio bi voljan potpisati i ugovor s vragom.
Neki vide uspjeh vaše stranke UKIP na nedavnim izborima za parlament Europske unije kao revolt protiv vodećih stranaka u zemljama kao što su Ujedinjeno Kraljevstvo i Francuska. Drugi pak misle da je on indikator rasta ekstremne desnice. Kako vi vidite uspjeh UKIP-a među britanskim biračima?
- Uspjeh UKIP-a mogao bi se svakako doživjeti kao vrsta političkog revolta. Ipak, mi ga radije opisujemo kao politički potres. No, nemojte se zavaravati: mi dobivamo podršku diljem političkog spektra, od ljevice do desnice. Osobno smatram da je porast UKIP-a pridonio padu popularnosti ekstremne desnice u Britaniji, jer prvi put patriotski glasači, zabrinuti da bi Ujedinjeno Kraljevstvo moglo izgubiti nacionalni suverenitet zbog Europske unije, sada imaju mainstream, nerasističku političku stranku za koju se mogu opredijeliti.
Jesu li ovogodišnji izbori za Europski parlament točka preokreta u funkcioniranju Europske unije?
- Jesu, svakako. Mi euroskeptici još smo u manjini. U većini su fanatični eurofederalisti koji traže još čvršću uniju. No, činjenica jest da je došlo do velike promjene. U idućih nekoliko mjeseci svjedočit ćemo mnogo živahnijim debatama u Parlamentu. Takva bi demokracija trebala biti, po mojem mišljenju.
S obzirom na najavljene referendume i sve očitiji antieuropski sentiment u Britaniji, ovo je specifično razdoblje za predstavljanje Ujedinjenog Kraljevstva u Europskom parlamentu, nije li?
- Idućih pet godina sigurno će biti osobito uzbudljivo razdoblje za politički život Ujedinjenog Kraljevstva. Imamo referendum o ostanku Škotske i parlamentarne izbore. Istovremeno, ovdje u Europskom parlamentu imamo veliku skupinu novih britanskih zastupnika od kojih mnogi dolaze iz moje stranke. Drago mi je što mogu raditi s njima i predstavljati Britaniju. Mislim da su pred nama vrlo uzbudljiva vremena.
Koliko se vaša stranka promijenila u protekle dvije godine i koji su joj sad prioriteti?
- Moji prioriteti uvijek ostaju isti - dati Britancima referendum o našem članstvu u Europskoj uniji i omogućiti ljudima da saznaju pravu svrhu europskog projekta. Drago mi je šo smo se u novije vrijeme znatno približili ostvarenju tog prioriteta, a postali smo uspješni i u informiranju britanske javnosti.
Najveća je promjena u našoj stranci to što nam se pridružilo na tisuće novih članova, a time i velik broj novih pokrovitelja, novoizabranih službenika. Raste i vojska vrlo talentiranih aktivista.
(...)
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....