Polarna zima polako se spuštala nad velikim prostranstvom Antarktika dok se tim istraživača pripremao za mjesece mraka, snježnih oluja i ekstremne hladnoće. Putovali su morem punih 36 dana kako bi iz Rusije stigli na sedmi kontinent. Među njima je bio i 27-godišnji kirurg iz Lenjingrada Leonid Rogozov kojeg je presjekao užas kad je osjetio oštru bol u abdomenu.
Rogozov i još jedanaest ljudi izgradili su sovjetsku polarnu bazu u Schirmacher oazi, području Antarktika koje nije okovano ledom,a bogato pitkom vodom iz okolnih jezera. Ekipa se spremala preživjeti još jednu zimu kako bi na proljeće krenuli kući.
No, 29. travnja 1961. godine, Rogozov je upisao u svoj dnevnik: - Izgleda da imam upalu slijepog crijeva. Za sada šutim o tome, čak i kad se smijem. Čemu plašiti prijatelje? Tko bi mi mogao pomoći?
Nedugo nakon toga zapisa, Rogozova je bolest jako uhvatila. Bio je slab, mučnina ga je mučila, bol se penjala preko prsa do glave.
Znao je da može preživjeti samo ako ode na operaciju, u suprotnom bi mu slijepo crijevo moglo puknuti i to bi ga sigurno ubilo. No, letenje u to doba nije dolazilo u obzir zbog velikih oluja, a putovanje brodom do Rusije ne bi preživio. Uz sve to, tu je bio još jedan veliki problem - bio je jedini liječnik na novoj postaji.
Stoga se odlučio na potez kojeg bi većina njegovih kolega kirurga proglasila ludim ili čak nemogućim - operirat će sam sebe.
Detalji njegove nevjerojatne priče mogu biti nađeni u izvještaju njegova sina Vladislava Rogozova, objavljenom u Britanskom medicinskom dnevniku. Njegova operacija smatra se prvim uspješnim slučajem 'samooperacije' daleko od bolnice te bez pomoći medicinskog osoblja.
Dan kasnije, 30. travnja simptomi upale su postali neizdrživi i znao je da mora reagirati. Temperatura tijela mu se povećala, često je povraćao i bol je bila još gora.
- Noćas nisam oka sklopio. Boli k'o sam vrag. Još uvijek nema simptoma puknuća crvuljka, no sla slutnja mi visi nad glavom. Jedini način da se izvučem iz ovog jest da operiram sam sebe. To je nemoguće, no ne mogu samo prekrižiti ruke i odustati - napisao je u dnevnik Rogozov.
I nije odustao. Razvio je detaljan plan operacije. Instrukturirao je kolege da slože improviziranu salu, odabrao je asistente koji će mu dodavati instrumente, držati svjetlo i ogledalo kako bi vidio što radi. Još je jedan član tima stajao sa strane u slučaju da prvom asistentu bude mučno od operacije. Objasnio im je kako će mu davati lijekove koje je pripremio i umjetno disanje ako izgubi svijest. Svi su se pripremili za operaciju.
U 2 sata ujutro, Rogozov si je u abdominalni zid uštrcao lokalnu anesteziju, jedino sredstvo protiv bolova koje je mogao koristiti pošto će se sam operirati. Nakon 15 minuta uzeo je skalpel i zarezao desetak centimetara u svoj abdomen.
Prema napisima BMJ-a, ostao je miran, no znoj mu se slijevao niz lice. Cijelo je vrijeme tražio kolege, koji su bili na rubu nesvjestice, da mu ga brišu. Iako je povremeno koristio ogledalo, većinu operacije je radio prema osjećaju. Nakon 40ak minuta počeo je osjećati slabost i trebao je uzimati kratke pauze.
U jednom je trenutku došao do problematičnog crvuljka koji počeo grgotati što je njegove kolege natjeralo da barem na kratko pobjegnu iz 'sale'. No, Rogozov je nastavio. Iako blijed u licu i očito vrlo umoran naposljetku je maknuo natečeno slijepo crijevo te se zašio natrag. Natjerao je kolege da operu instrumente, a on je uzeo tablete za spavanje.
Četiri dana nakon uzimanja antibiotika ponovo mu je bilo bolje. Nakon tjedan dana uklonio si je šavove. Dva tjedna kasnije normalno je obavljao dužnosti u bazi.
Godinu dana kasnije, tim je napustio Antarktiku i 29. svibnja došao u lenjingrasku luku. Idućeg dana počeo je raditi u gradskoj klinici odbivši glorificirati samooperaciju koju je izveo na Antarktiku.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....