Conte podnio ostavku i kreće u utrku za prikupljanje nove većine bez Mattea Renzija

Predsjednik talijanskoga Ministarskog vijeća Giuseppe Conte podnio je rano popodne ostavku vlade predsjedniku Talijanske Republike Sergiu Mattarelli. Tako je napokon i formalizirana kriza talijanske vlade, nastala de facto povlačenjem Žive Italije bivšeg premijera Mattea Renzija iz vladajuće koalicije.

Predsjednik Mattarella insistira da kriza bude maksimalno kratka, jer je i Italija u teškoj zdravstvenoj i ekonomskoj krizi: od covida-19 umrlo je više od 85.000 stanovnika, cijela jedna Venezia, a Italiji prijeti smanjenje društvenoga brutoproizvoda za više od 10 posto. Otkako se vlada zaljuljala u krizi su i talijanske državne obveznice, jer im na burzama vrijednost naglo tone.

Predsjednik Mattarella počinje konsultacije sutra popodne, s nakanom da ih završi u roku od dva-tri dana.

U tom razdoblju Conte ima samo dva načina da se vrati u premijersku Palaču Chigi s punim ovlastima: ili će uspjeti skupiti, makar s kôca i konopca, novu parlamentarnu grupaciju s kojom će u Senatu ukupno imati više od 161 mandata i bez Žive Italije, ili će morati pristati na Renzijevu ucjenu. Prikupi li Conte novu grupaciju, za koju Mattarella insistira da bude politička a ne samo numerička, Renzi gubi "zlatnu dionicu" kojom je srušio vladu. Ako se većina ne može rekonstruirati bez Žive Italije, Renzi može staviti veto na Conteovo ime, pa može početi potraga za novim premijerom.

Alternativa su izbori, na kojima, kako sada stvari stoje, desni centar - Liga za Salvinija, Braća Italije koju vodi Giorgia Meloni, te oslabjela Forza Italia, osobna stranka Silvija Berlusconija - dobiva blizu 50 posto glasova i apsolutnu većinu u oba doma Parlamenta.

Njih neće sadašnja većina, što je legalno, ali nije legitimno, jer sadašnji Parlament nije izraz sadašnje narodne volje. Ne treba zaboraviti da evrozastupnici Lige za Salvinija u Strasbourgu sjede u istoj grupi s neonacistima i suprematistima. Ali i Talijani imaju isto pravo demokratski dovesti na vlast indecentnog političara, ne manje nego USA s Trumpom, Madžarska s Orbánom, Turska s Erdoğanom, Indija s Modijem itd.

Uz Contea su ostali PoKret 5 zvjezdica koji ga je svojedobno i predložio kao kompromisnog premijera, Demokratska stranka, te sićušna Talijanska ljevica.

Te su stranke pritisnule Contea da podnese ostavku prije današnje senatske rasprave o izvijesti ministra pravde Alfonsa Bonafedea, za koju je izvjesno da ne bi dobila većinu glasova. Conte je pristao tek pošto su te stranke javno rekle da će u konsultacijama ponovo predložiti Contea za premijera.

Protiv Contea su - u oba parlamentarna doma - tri stranke desnog centra i nekoliko manjih, na primjer Unija kršćanskih demokrata, ili +Europa bivše radikalske evropovjerenice Emme Bonino. Tu je sada i Živa Italija, koja je bila odlučujuća u formiranju Conteove druge vlade, pošto je vođa Lige Matteo Salvini zabio autogol podnošenjem ostavke, uvjeren da će iznuditi izbore, a zapravo je iznudio neprincipijelnu koaliciju protiv sebe i desnog centra.

Conteu škodi i to što je njegova vlada, izgubivši Živu Italiju, izgubila većinu u važnim senatskim komisijama.

Renzi je Contea rušio na dvama pitanjima: tajnim službama i novcu od plana za oporavak.

Conte sve ove mjesece nikome nije povjerio punomoć za zapovjednu odgovornost nad tajnim službama, koju u Italiji obično ima podtajnik u Predsjedništvu Vlade sa zadaćama tajnika Vlade. Conte se bojao kome god da povjeri punomoć, da će taj djelovati za interese stranke kojoj pripada. Kad je premijer oko toga popustio, već je bilo kasno.

Drugi kamen smutnje bilo je upravljanje sa 202-220 milijardi eura koje bi Italija mogla povući iz sredstava fonda EU za oporavak od pandemije. Fond za oporavak, formalno nazvan Sljedeća generacija EU (NGEU), uklopljen je u sedmogodišnji proračun Unije, formalno Višegodišnji financijski okvir (MFF) za razdoblje 2021-2027.

Iako su ta sredstva više u ruci nego na grani, izazvala su politički "napad na diližansu".

Naime, za njihovo povlačenje kroz sljedećih sedam godina potreban je vjerodostojan plan, a zatim i dokazi o ostvarivanju na terenu.

Italija u tome stoji ne loše, nego strašno: od svih članica eurske zone ona je najnesposobnija u povlačenju, jedva oko 30 posto odobrenih sredstava.

Italiji je, dakle, namijenjen najveći dio tog kolača, ona zna da o pametnu investiranju tih sredstava ovisi hoće li nakon pandemije zabilježiti nov napredak, možda skok, ili nov zaostatak. Ali političke stranke unutar toga imaju vlastite agende, obaveze prema svojoj klijenteli itd.

Iako odluka Evropskog Vijeća predviđa da u svakoj od članica tim novcem upravlja neovisno stručno tijelo, bivši premijer Matteo Renzi je ultimativno zahtijevao da upravljaju političke stranke, jer da njih narod šalje u Parlament da upravljaju državom.