Da bi se otkrila sudbina nestalih u ratu, treba prava politička volja i veća hrabrost

Gotovo 30 godina od pada Vukovara, 26 godina od genocida u Srebrenici i 22 godine od završetka rata na Kosovu sudbina nestalih i dalje je jedno od najbolnijih pitanja, kao što je bilo i u prošlosti. Međunarodna zajednica i dalje "ohrabruje" države zapadnog Balkana da, u sklopu napora za pomirenje i jačanje dobrosusjedskih odnosa, rade na otkrivanju sudbine nestalih.

Prema podacima koje je spomenula Europska komisija u zadnjem izvješćima o napretku država zapadnog Balkana, još je više od 10 tisuća nestalih čija sudbina nije utvrđena, niti su pronađeni posmrtni ostatci. Više od polovice od tog broja nestalo je tijekom sukoba u Bosni i Hercegovini, njih 6409, zatim 1974 u Hrvatskoj te 1644 na Kosovu.

Postoje državne komisije, i zajedničke komisije, donekle i suradnja između njih, kako bi se otkrila sudbina nestalih, ali rezultati su sve slabiji i slabiji, a vrijeme prolazi, time i šanse da se sazna istina.

Bez obzira na službeno izraženu spremnost za suradnju, pitanje nestalih trebalo bi dobiti i novu dimenziju u javnom komuniciranju. Radi se o prevelikom broju ljudi koji su nestali, i sigurno o velikom broju ljudi koji možda znaju, jer su bili u situaciji to doznati, gdje bi oni mogli biti. Ali šutnja utječe na ovako spore rezultate u istragama.

Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić može biti ključna osoba koja će pomoći o otkrivanju istine za barem određeni broj nestalih osoba. Kada bi on svoju spremnost, koju ju je izrazio i u razgovoru za RTL u Hrvatskoj, barem pretočio u javni poziv i ohrabrenje svima u Srbiji koji nešto znaju o nestalima da daju informacije.

Vučić je u tom intervjuu, nakon pitanja novinara, rekao kako on ništa ne krije. "Spremni smo na to da Hrvatska kaže: Evo mi mislimo da se netko nalazi na tom mjestu. U roku od 24 sata pošaljite svoje ljude, komisiju, zajedno s našim ljudima iskopat ćemo to mjesto. Samo da biste vidjeli da nitko ništa ne krije", rekao je Vučić.

Slično su predstavnici vlade Srbije govorili nedavno i u Bruxellesu nakon što su u dijalogu s predstavnicima Kosova, kada je na dnevnom redu bila tema nestalih, rekli: "Ponudili smo Albancima da uzmu mapu, da pokažu mjesto gdje oni misle da se nalaze tijela nestalih i idemo odmah kopati". Tražili su potom i pristup arhivima koji bi pomogli i u pronalasku nestalih Srba. Takva spremnost je dobrodošla, ali nije dovoljna. Ni Hrvatska ni Kosovo nemaju kontrolu nad teritorijem Srbije.

Niti su imale kapaciteta snimati i pratiti kuda su predstavnici vojske ili policije ili paramilitarnih jedinica Srbije prevozili zarobljenike ili leševe iskopane iz masovnih grobnica kako bi prikrili zločine. No, ima dovoljno dokaza da se to dogodilo.

Dovoljno je pogledati arhive Haškog suda i svjedočenja osoba koje su osobno sudjelovale u prijevozu leševa i njihovu zakopavanju u Srbiji. Dovoljno je pročitati i dokumentaciju Fonda za humanitarno pravo iz Beograda kako bi se utvrdilo što se događalo. Nije moguće da Haški sud i Fond za humanitarno pravo ima više dokaza od vlade Srbije ili od vojnih arhiva. Čak i da je dokumentacija uništena, još postoje ljudi koji o tome nešto znaju.

Dakle, lakše je tražiti u Srbiji dokaze gdje se nalaze moguće masovne grobnice nego nekome iz Zagreba, Sarajeva ili Prištine. A Vučić kao predsjednik mogao bi ohrabriti one koji znaju da govore. Mogao bi ponuditi i državna odlikovanja, nagrade i proglasiti ih čak herojima. Time bi dokazao stvarnu volju Srbije da pridonese rješenju toga bolnog pitanja.

Umjesto toga, prošlih mjeseci u Srbiji je bilo primjera prijetnji onima koji govore o takvim stvarima. Jednu od takvih primjedbi poslao je i sadašnji predsjednik skupštine Ivica Dačić, nekadašnji premijer, ministar vanjskih poslova te aktivni suradnik Slobodana Miloševića za vrijeme rata. Dačić se u jednoj TV emisiji zapitao:

"Što ćemo s onim Srbima koji Hrvatima i Albancima pričaju gluposti, govori gdje su sahranjeni Albanci po Srbiji?" Nismo čuli ni jednog visokog dužnosnika u Srbiji da je osudio ove prijetnje Ivice Dačića. I u EU su čak ovu izjavu, kada su reagirali na nju, samo stavili u kontekst "huškačkoga govora koji ne doprinosi pomirenju" i pozvali "sve političke čimbenike u regiji da se suzdrže od takvih govora i da svojim primjerom doprinose pomirenju".

Dolaskom proljeća, trebali bi se stvoriti vremenski uvjeti za nastavak kopanja u mjestu Križevak kod Raške, blizu granice između Kosova i Srbije koji su prestali početkom zime. Na tom mjestu otkrivena je još jedna masovna grobnica s tijelima kosovskih Albanaca dovezenih s teritorija Kosova kako bi se prikrili tragovi zločina Miloševićeva režima. Prema pisanju kosovskih medija, ima primjera da su dijelovi tijela iste osobe pronađeni u različitim masovnim grobnicama u Srbiji, udaljenih ponekad i stotine kilometara.

Međutim, pronalasci takvih grobnica u Srbiji nisu važne vijesti, često nailaze na šutnju, a u medijima budu objavljene samo kao male vijesti. Osim što će to i dalje biti tema koja će ometati veću suradnju između država, kao što je to slučaj u odnosima Hrvatske i Srbije, radi se i o humanitarnom pitanju koje ne bi trebalo politizirati.