Ja sam pametan, ja ne plaćam poreze, rekao je kandidat Donald Trump svojoj suparnici Hillary Clinton u televizijskoj debati 2015. "Vjerujte mi, kada bih ih plaćao, taj novac brzo bi bio rasprčkan", dodao je. Taj njegov istup nacija je protumačila na jedini mogući način: mi plaćamo poreze, znači, glupi smo. Utaja poreza u Americi je ozbiljan prijestup zbog kojega čovjek, ako ga uhvate, lako može završiti iza rešetaka. Trump je završio u Bijeloj kući, ali, među ostalim, baš zbog njegova muljanja s porezima, većina glasova birača završila je kod ne baš omiljene supruge bivšeg predsjednika (dobila je 2,87 milijuna glasova više od Trumpa).
Pobjedu Hillary Clinton pretvorili su u poraz elektori, ali to je jedna od specifičnosti američkog izbornog sustava. Slično se dogodilo još samo četiri puta u povijesti - 2000. kada je Al Gore koji je dobio više glasova izgubio od Georgea Busha i još triput u 19. stoljeću kada su elektori izglasali Johna Quincyja Adamsa, sina drugog američkog predsjednika i jednog od otaca domovine Johna Adamsa (Quincy je ambiciozno i neuspješno gurao svoj plan velikih javnih investicija), Rutherforda Hayesa (pokušao je javnu upravu odvojiti od stranačke politike, a kovanice dolara vratio zlatu) i Bena Harissona (pamti ga se po ogromnim porezima i velikoj državnoj potrošnji). Od njih, jedino se Bush uspio izboriti za drugi mandat. Sva četvorica bili su republikanci, s time da je Adams bio "demokratski republikanac", član konzervativne stranke iz koje su, doduše indirektno, potekli današnji demokrati i republikanci.
Statističar Nate Silver (prognoze njegove agencije 538 temelje se na kombiniranoj analizi rezultata velikog broja pulova) zasad ogromnu prednost daje Joeu Bidenu (u nedjelju je to bilo 90:10 u Bidenovu korist), ali uz rezervu da su iznenađenja moguća. "Trumpova je šansa tek nešto veća od mogućnosti kišnog dana u Los Angelesu, ali i tamo ipak 36 puta godišnje kiši", napisao je.
Trump nikome nije drag predsjednik, teško da će ga itko spominjati kao uspješnog, ali u trogodišnjem razdoblju prije pandemije uspio je promijeniti ton rasprave o američkoj ekonomiji, a ne jednom, to se, barem unutar američkih granica, smatralo povratkom temeljima pravog (za neke i zdravog) američkog kapitalizma, sustava koji će učiniti sve kako bi američkog proizvođača i njegov proizvod učinio superiornim na tržištu. Ako ne na svjetskom, onda na domaćem na kojemu već desetljećima caruje roba iz uvoza.
Prvo statistika.
Tijekom prve tri godine mandata, predsjednik Trump mirno je uživao u godišnjem prosječnom rastu ekonomije od 2,5 posto. Činjenica je međutim, da su i posljednje tri godine Obamine administracije protekle u sličnom ritmu rasta (2,3 posto) s time da je sredina 2014. godine bila označena znatno većim rastom (5,5 posto). Izbijanje pandemije početkom ove godine izazvalo je najoštrije stezanje ekonomije u američkoj povijesti. U drugom ovogodišnjem tromjesečju gospodarstvo se, računamo li na godišnjoj razini, smanjilo za više od 30 posto, čime je utrostručen rekord iz 1958. godine, kada je pad bio deset posto.
Sve do izbijanja pandemije Trump je mogao tvrditi i da je kreiranjem 6,4 milijuna novih poslova postigao najnižu stopu nezaposlenosti u pola stoljeća. Još u veljači stopa nezaposlenosti bila je 3,5 posto. Obamina administracija mogla se međutim pohvaliti realno boljom statistikom, jer u posljednje tri godine dodala je ekonomiji sedam milijuna radnih mjesta. Pandemija je poništila i tu Trumpovu pozitivnu statistiku. Nezaposlenost je u travnju skočila na 14,7 posto, što je najviša razina od Velike depresije 1930-ih. Više od 20 milijuna Amerikanaca ostalo je bez posla, što je u jednom mjesecu poništilo desetljetni rast zaposlenosti. Ipak, od vrhunca u travnju i izlaska iz lockdowna, nezaposlenost se u rujnu vratila na podnošljivih, iako za SAD i dalje visokih 7,9 posto.
Prve tri Trumpove godine Amerikanci su mogli barem statistički biti zadovoljni i rastom realnih plaća koje su se u prosjeku povećavale 2,1 posto godišnje. I to je, međutim, niže od 2,4-postotnog rasta plaća u vrijeme Obamine administracije, ali veći je problem u tome što su zarade najbogatijih deset posto Amerikanaca, zbog Trumpove porezne politike, rasle više i brže od plaća u nižim slojevima. Nagli rast plaća registriran nakon izbijanja pandemije može se smatrati statističkom anomalijom. Riječ je o umjetnom prosjeku nastalom strelovitim gašenjem najslabije plaćenih radnih mjesta.
Prema državnoj statistici u SAD-u je 2019. bilo 4,2 milijuna manje "službenih siromaha" nego 2018. Trump se pohvalio kako je riječ o povijesno najvećem smanjenju siromaštva, što je netočno (rekorder je bio Lyndon Johnson s 4,7 milijuna od siromaštva spašenih ljudi), ali činjenica je da je do izbijanja pandemije siromaštvo opadalo. U tom paketu, međutim, skrivena je i jedna od najvećih zamjerki Trumpovoj politici - u ukupnoj masi od 10,5 posto stanovnika koji su "službeno siromašni", 18,8 posto je crnih Amerikanaca, a 7,3 posto bijelaca.
Najzadovoljniji može biti Wall Street. Burza se, začudo, pokazala prilično imunom na Trumpove političke turbulencije, ali i na koronavirus koji je poharao SAD. Njujorška burza u siječnju uoči pandemije postigla je svoj godišnji rekord, a iako se srušila nakon uvođenja lockdowna, pa nakratko i nakon objave da je virus ušao u Bijelu kuću, do danas se vratila blizu pretpandemijskoj razini. Tržišta su ozbiljno zaronila tek u prošlu srijedu, ali i to je bila reakcija na jačanje pandemije u Europi i najavu lockdowna u Francuskoj i Njemačkoj.
Trump je odličan trgovac, tvrd i lukav pregovarač i čovjek spreman na ogromne, do mandata isključivo poslovne, rizike. Čak i njegovi najtvrđi kritičari poput onih u New York Timesu ostali su impresionirani njegovom sposobnošću da uspješno sljubi naoko kontradiktorne pozicije tvrdokornih kapitalista i njihovih radnika. Jednim dekretom uveo je ogromne porezne olakšice biznisima i ulagačima, drugim ukinuo niz ograničavajućih regula, ali istovremeno je otežao prelazak granice robi iz uvoza i uveo kanale pomoći namijenjene proizvođačima, rudarima i farmerima. U tom procesu, piše Times, izmiješao je stranačke stavove o ključnim pitanjima poput imigracije i globalizacije i pomogao rušiti "svete istine" o državnom dugu. Privatizirao je za sebe Republikansku stranku koja je sve do njega propovijedala slobodnu trgovinu, nisku državnu potrošnju i smanjenje duga i pretvorio je u političku snagu koja, ako to smatra korisnim, umjesto kompromisa odabire trgovinsko ratovanje čak i s donedavnim saveznicima. Državnu blagajnu uveo je u zonu rekordnih mirnodopskih deficita, a kritične socijalne programe zaštitio je od rezova.
Njegovo prozivanje imigranata kao "kradljivaca radnih mjesta" naišlo je na plodno tlo u nižem sloju osiromašene srednje klase koja, neoporavljena nakon velike financijske krize, traži krivca za svoje današnje nevolje. Uvođenjem carina zaustavio je odljev radnih mjesta i to mu radnici u proizvodnji, na čije glasove on računa, neće zaboraviti. Njih, doduše, u strukturi današnje američke ekonomije ima samo devet posto (11 posto BDP-a stiže od proizvodnje), ali Trump računa na širi krug njihovih obitelji.
Za razliku od Trumpa, njegov suparnik Joe Biden i dalje je pobornik globalizacije, otvorenog tržišta i multilateralnih trgovinskih ugovora čiju obnovu najavljuje "čim se useli u Bijelu kuću". Ipak, i Biden sada, pritisnut Trumpovom retorikom, obećava kako će, ako ga izaberu, "upregnuti sve snage kojima raspolaže savezna vlada kako bi učvrstio temelje industrijske i tehnološki snažne Amerike". Jednako kao i Trump, i Biden se danas obavezuje da će porezni zakon iskoristiti kako bi ohrabrio biznise da zadrže stara i stvaraju nova radna mjesta u Americi. Hoće li glasači povjerovati trumpovskoj retorici Obaminog potpredsjednika? Zasad se čini da oni kojima je takvo razmišljanje blisko radije biraju original, jer djeluje im uvjerljivije.
Čak i Trumpovi prijašnji glasači, oni koji su razočarani njegovim sirovim načinom komunikacije, zbog čega su razmišljali o eventualnoj potrebi za promjenom predsjednika, danas mu se vraćaju zbog probuđenog osjećaja sigurnosti u redovima domaće industrije. Ne jedan među malim biznismenima s kojima je razgovarao New York Times (dnevnik koji se smatra najžešćim Trumpovim protivnikom) izjasnio se otprilike ovako: "Sviđa mi se predsjednikova usredotočenost na jačanje industrije i njegov način uvjerljivog nagovaranja vlasnika biznisa da investiraju u Ameriku".
Trumpu nesklon Times, naravno, upozorava kako rasprava o potrebi rekonstrukcije američke ekonomije nije Trumpova zasluga, kako je riječ o debati koja se vodi već desetljećima, a sve veće raslojavanje stanovništva i sve zaoštreniji odnos prema emigrantima uveli su u političku igru i mnoge donedavno nezamislivo "lijeve" protagoniste (Sanders, Warren, Ocasio-Cortez). Činjenica je međutim da je proizvodnja u SAD-u, dobrim dijelom već iseljena na radno jeftinije lokacije, žestoko posrnula u vrijeme velike recesije. Oporavila se u prvom mandatu Baracka Obame, da bi u drugom počela ponovo posrtati, ovaj put iz drugih razloga, zbog jačanja konkurenata izvan SAD-a.
I kada je riječ o Kini i njenoj predatorskoj trgovinskoj praksi, dok je s druge strane pod sumnjom da njeni špijuni kradu zapadne tehnologije, ta bitka odavno se ne vodi samo u Americi. Ipak, Trumpov trgovinski rat s Kinom, gledan iz ugla prestrašenog američkog radnika, doista može djelovati kao čvrst potez lidera koji štiti svoje ugrožene sunarodnjake.
Analitičari se zasad slažu u jednom: predsjednikov najznačajniji utjecaj na ekonomsku politiku na kraju nije onaj koji je on namjeravao postići. Trump Ameriku nije "napravio ponovo velikom". Oštro smanjujući poreze kompanijama i bogatim pojedincima, dok je istodobno povećavao vojnu potrošnju i odustao od smanjivanja troškova za zdravstvenu pomoć starijima i socijalno osiguranje, Trump je zapravo predsjedao kreiranju povijesno najvećeg deficita koji se danas već mjeri tisućama milijardi dolara. Na taj minus sjeo je još i račun za hitno saniranje posljedica pandemije. Takve ogromne državne transakcije trebale bi uzrokovati rast kamatnih stopa i inflacije i istiskivanje privatnih ulaganja. Nisu.
Republikanci u većini, međutim, nisu zbog Trumpa o kojemu su i u redovima stranke mišljenja podijeljena, promijenili svoj stav o upravljanju državnim proračunom. Senat, gdje su republikanci većina, nije podržao sve njegove prijedloge, a i dalje su se protivili gotovo svakom prijedlogu demokrata za deficitom financiranu politiku.
Pišući za Ekonomski lab Velimira Šonje, analitičar tržišta Mario Gatara registrirao je neke naznake mogućeg smjera američke ekonomske politike nakon izbora. Čitajući papire iz analitičkog ureda financijsko-bankarskog konglomerata JP Morgan, zamijetio je kako su oni još početkom srpnja istaknuli da su ulagači odveć pesimistični kada je u pitanju Joe Biden, na temelju "oglednih košarica" dionica potencijalnih dobitnika u slučaju pobjede jednog ili drugog kandidata. U međuvremenu se, međutim, dogodila promjena i početkom listopada "demokratska košarica" značajno je odmaknula od republikanske, što daje naslutiti, piše Gatara, kako se tržište užurbano priprema za nove stanare u Bijeloj kući.
Biden bi, vjeruje se, u slučaju izborne pobjede zasigurno povećao porez na dobit korporativnog sektora, ustrajao na aktivnijoj ulozi regulatora (što je nominalno loše za energetski sektor i banke), a možda čak krenuo i u križarski rat protiv dominantnih divova kao što su Google ili Facebook. Ako pobijedi Trump, zaoštravanje konflikta s Kinom čini se izvjesnim, a politički rizik može bitno oslabjeti dolar i potaknuti veći interes za sigurnim zaklonima, poput zlata.
Trumpu je danas najteži teret recesija koju je donijela pandemija, a koja je, a tu je statistika jasna, na značajan dio nebjelačkog stanovništva utjecala teže nego na, također teško pogođenu, bjelačku populaciju. Između siječnja i travnja, stopa nezaposlenosti bijelih Amerikanaca porasla je s tri na četrnaest posto; za Afroamerikance i Latinoamerikance, čije su prijašnje stope nezaposlenosti bile šest, odnosno pet posto, brojke su porasle na šesnaest i gotovo devetnaest posto. Na izborima 2015. Trump je najveći broj glasača pronašao u osiromašenom sloju bijelaca iz srednje klase. Sada, a to se već pokazalo na prijašnjem roku, na birališta masovno izlaze i Afro i Hispanoamerikanci.
Zato je Biden u svojoj kampanji predložio ulaganje trideset milijardi dolara u program za male biznise, koji bi ublažio gubitak radnih mjesta. Problem je što bi takva mjera trebala priznati različit utjecaj krize na etničke zajednice, prepoznavanjem onih koji žive i rade u najteže pogođenim siromašnim džepovima Amerike, što je američka službena politika dosad izbjegavala.
Neizvjesnosti u očekivanju rezultata pojačava istodobna utrka za Senat, gdje republikanci imaju većinu i bore se s demokratima koji dominiraju Zastupničkim domom. Demokratska većina u oba doma, u kombinaciji s Bidenovom pobjedom, mogla bi utrti put povećanoj regulativi poslovanja i većim porezima. To su tradicionalno loše vijesti za vlasnike dionica. Podijeljena stranačka kontrola mogla bi pak dovesti do zastoja paketa poticaja, koji teže jačanju tržišta.
Što će se, dakle, dogoditi ako Trump pobijedi?
Trumpov ostanak u Bijeloj kući u kombinaciji sa stranački podijeljenim Kongresom (zadržavanje postojećeg stanja) tržišta bi uglavnom ostavio netaknutima. Ulagači zasad moguće drugo Trumpovo predsjedništvo mogu smatrati "poslovnim". Većina ih očekuje daljnje smanjivanje poreza. Istovremeno, Trumpova pobjeda gotovo sigurno bi donijela veća međunarodna trgovinska trvenja i novu eskalaciju trgovinskog sukoba s Kinom.
Bi li pobjeda Bidena doista bila loša za posao?
Možda, ako demokrati osiguraju i Senat, kažu analitičari. Uzmu li demokrati Senat republikancima, kao što neke ankete predviđaju, to povećava vjerojatnost da bi Biden mogao progurati svoja predizborna obećanja poput povećanja stope poreza na dobit. Oni koji strahuju od iznenada oživjele američke ljevice u velikoj pobjedi demokrata vide ogromnu opasnost da se u SAD-u, nakon desetljeća otpora, progura radikalno zakonodavstvo koje bi uključivalo oštrije protumonopolske mjere i značajan rast poreza, za kakvo su se na početku svojih predsjedničkih kampanja zalagali senatori Bernie Sanders i Elisabeth Warren.
Ovogodišnji američki izbori zbog mnogočega imaju povijesnu težinu. Činjenica da nijedan kandidat nije ni blizu kvaliteti koja se očekuje od pozicije čini ih do kraja neizvjesnima. Zato je, čak i više od toga tko pobjeđuje na izborima, investitorima, ali i vlasnicima biznisa, malih i velikih, važno da pobjeda bude čista i jasna. Osporeni izborni rezultat SAD bi pogurao prema kaosu, a ekonomiju, koja se bori s prvim posljedicama još neiskorijenjene pandemije, doveo bi na sam rub održivosti.