DAN D ZA SRBIJU U ponedjeljak netko mora izaći pred narod i reći: 'Kosovo je izgubljeno!'

Srbijanski politički vođe povukli su se ovih dana u nutrinu svoje kože i zabarikadirali iza teških vrata vladinih i stranačkih ureda gdje vijećaju ili se prave da odlučuju hoće li ili neće prihvatiti za Srbiju nepovoljno konačno rješenje za sjever Kosova, koje im je ponuđeno u Bruxellesu na nedavnom susretu kosovske i srbijanske državne delegacije.

Srbija ima vremena do utorka donijeti svoj zaključak, a RTS tvrdi da će se odluka znati najvjerojatnije već u prvim noćnim satima ponedjeljka, 8. travnja, nakon sastanka Predsjedništva vladajućeg SNS-a. U Srbiji je stvorena teška frustrirajuća, gubitnička atmosfera od krucijalne nacionalne važnosti, “Kosovska bitka 2”, koju vlast svojoj javnosti želi predstaviti kao duboko nepravedan i neočekivan poraz.

Stvara se dojam kao da je na stolu ultimatum sličan onom austrougarskom 1914. godine koji je bio uvod u Prvi svjetski rat. Javnost se priprema za “najtežu odluku”, kako kaže potpredsjednik vlade i zapravo najmoćniji čovjek sadašnje srbijanske politike Aleksandar Vučić , a ona bi trebala značiti “definitivni gubitak Kosova” koje još samo u glavama srbijanske desnice nije izgubljeno.

Pred Srbijom je pitanje hoće li prihvatiti ponuđeno rješenje o tome da i sjever Kosova, naseljen Srbima, konačno “potpadne” pod državno-pravni poredak države Kosovo, o čemu se razgovaralo (ne i pregovaralo) na sastancima srbijanske i kosovske delegacije u Bruxellesu jer su i EU i SAD jasno dali do znanja da ne žele pristati na još jedno loše “daytonsko” rješenje: novu “Republiku Srpsku” (čemu su se posve iracionalno i fantazmagorično nadali u Beogradu) ili će uhvatiti zadnji vlak koji će im omogućiti početak pregovora o punopravnom članstvu u EU.

Dakle, postoji jedna opcija, iako se utvaraju dvije. Beograd će, ako ima imalo soli u glavi, prihvatiti ponudu Bruxellesa jer odbijanjem ponuđenog rješenja ostaju u izolaciji i “tamo daleko” od europskih integracija, a na Kosovu ionako već više od deset godina Srbija ne živi. To je neovisna država koja je pred ulaskom u UN, a ne teritorij koji će se u nekom obliku “vratiti” Srbiji.

I srbijanski ministar financija Mlađen Dinkić kaže kako bi posljedice neuspjeha bile goleme - indirektna izolacija u kojoj Srbija nema šanse. Dinkić je rezolutan - treba prihvatiti rješenje koje vodi prema EU. Premijer Dačić, koji se najviše sretao s kosovskim kolegom Thaciem, reako je danas svojim ministrima - “Sporazum je loš. Priština odbija kompromis. Tu nema pomirenja”. No, ni jedan ga član vlade nije ništa pitao, pa ni to hoće li Srbija prihvatiti ili odbiti sporazum.

No, jedan od velikih problema jest to što se vlast pribojava reakcije javnosti jer je cijelo vrijeme davala lažne nade da Kosovo nije izgubljeno i da se pregovara o statusu Kosova ili barem o “srpskoj državi na Kosovu”. Budući da nije bilo tako, sada je teško reći istinu, pa i beogradski Blic piše da je problem srbijanskog vodstva u tome što nitko ne smije prvi presjeći.

Naime, uvjeravali su, zapravo zavaravali i sebe i svoju javnost u potpuno krive premise i odluke, pa su se doveli u situaciju kao da odlučuju Kosovo ili EU, a zapravo odlučuju o onome što već odavno nemaju i ne posjeduju i o onome što će (možda) postati.

Odluka ne bi smjela biti teška, ali srbijanski politički vrh sada zapravo traži za sebe, pred svojom javnošću, najbolji uzmak i alibi. Stoga i Vučić kaže da svi moraju stati iza ove odluke jer tako “dijeli i širi” odgovornost za situaciju u koju se Srbija sama dovela.

I sluđena javnost je povjerovala u “pregovore o statusu Kosva”, potpuno ignorirajući činjenicu da je Kosovo još 1999. izgubio Slobodan Milošević. No, možda u svemu ima i malo pravde pa će odluku o gubitku Kosova narodu priopćiti baš oni - Nikolić, Vučić i Dačić - koji su 90-ih godina sudjelovali u ratovima na području Jugoslavije i bili “najveći zaštitnici srpstva”.