Dobiva li Italija Vladu nacionalnog jedinstva koju će podržati svi osim postfašista?

„Kad se bude odlučivalo o 200 milijardi eura [iz Fonda za oporavak], više volimo biti u sobi gdje se odlučuje nego izvan nje", obrazložio je Matteo Salvini, vođa talijanske suverenističke evroskeptične Lige za Salvinija, A to je stranka koja uživa najveću podršku među talijanskim biračima, kako su suglasne sve redovite tjedne ankete (pouzdane onoliko koliko mogu biti kad se dobra trećina birača odbija izjasniti).

Salvinijeva logika je kristalno jasna. Razoružavajuća. Pred kojom padaju svi ini principi. Pa su se na toj liniji postrojile sve talijanske parlamentarne stranke osim jedne jedincate: postfašističke Braće Italije.

Samo ta stranka – u stalnom usponu, jedina koja prijeti oduzeti Ligi vodeću poziciju – ne kani podržati buduću vladu bivšeg bankara Marija Draghija. Najavljuje da će se, u najbolju ruku, suzdržati. Bude li tako, buduća Draghijeva vlada, kojoj ni on još ne zna sastav, bit će jedina u 160 godina Italije, koja će u Parlamentu dobiti povjerenje bez glasa protiv (uz, naravno, posljednje dvije Mussolinijeve, ali tada je Parlament bio imenovan).

Vlada nacionalnog jedinstva

Nakon prvog kruga Draghijevih konsultacija za sastav vlade, završenoga u subotu uvečer, ranije nego je najavljivano, čini se da će Italija dobiti neku vrstu vlade nacionalnog jedinstva, koju će podržati sve parlamentarne stranke osim postfašista. I da bi ta vlada mogla potrajati do ustavnog roka trajanja ovoga parlamentarnog saziva, u proljeće 2023.

Takve vlade postojala su samo još jednoć, također dvije godine: Parrijeva i prva De Gasperijeva za privremenog uređenja od lipnja 1945 do srpnja 1946, a transverzalne su, od demokršćana do komunista, bile još druga i treća De Gasperijeva vlada, za prvog razdoblja Ustavotvorne skupštine do srpnja 1947. Tada je ratom polurazorenu Italiju trebalo osloboditi fašističkog i rojalističkog balasta sazdanjem moderne Republike „temeljene na radu“, kako piše u prvom članku Ustava. Ali to jedinstvo se raspalo početkom „hladnog rata“ i najavom Marshallova plana.

Ovaj put jedinstvo se zasniva baš na novcu iz Fonda oporavka. Političari su skupili na sam miris njegova dolaska poput poslovičnih muha.

U neku ruku imaju i zašto. Pandemija covida-19 bacila je prethodno veoma zaduženu Italiju u vrtlog prezaduženosti. Po statističkim projekcijama, postotak talijanskoga javnog duga dostići će do kraja ove godine rekordnu visinu, zabilježenu samo jednom u posljednjih 160 godina: nakon prvoga svjetskog rata. To je uspomena koja budi zebnju, barem na jednoj strani. Iz te financijske krize kralj Vittorio Emanuele III našao je izlaz u dovođenju fašista na vlast. Naudio je sebi, skinuo je s prijestolja svoju Savojsku dinastiju, dotad najtrajniju u Evropi, drevniju od Habsburške, ali to je ništa u usporedbi s patnjama koje je fašizam nanio i svome narodu i drugima koje je uzeo na zub, uključujući Hrvate.

Novac najavljen iz Fonda za oporavak u sklopu Sljedećeg naraštaja EU, brat bratu 209 milijardi eura, eventualno koja milijarda više ili manje, neće pasti s neba. I to je dug koji će netko trebati platiti – a Italija je najveći gubitnik ali i treći prinosnik u Uniji, nakon Njemačke i Francuske.

U tom kontekstu „super Mario“ Draghi nasađen je na pijedestal „čovjeka Providnosti“ (kako je Pio XI, ne odveć sretno, nazvao njegova prethodnika prije 93 godine).

Draghi započinje drugi krug konsultacija u ponedjeljak uvečer. Listu svoga Ministarskog vijeća podastrt će Sergiu Mattarelli, predsjedniku Republike, ili u utorak uvečer, ili u srijedu prijepodne. Pa što bude.
Ni Evropi (pa ni Hrvatskoj) nije svejedno hoće li Italija isplivati iz sadašnje „zdravstvene, ekonomske, socijalne i političke krize“, kako ju je razvrstao Mattarella. Glasi podrške stižu ne samo iz Bruxellesa, nego i iz Frankfurta, odakle Draghija hrabri Christine Lagarde, njegova nasljednica na čelu Središnje evropske banke.
Ni ta podrška, ni golemi ali možda nedostatni novci, neće biti dovoljni ako se ne spregnu invencija (koje u Italiji ne manjka, pa ni u legalnim pothvatima) i odgovornost (nerijetko deficitarna). Ali Italija je samo najbolnija, ne i jedina bolna točka Unije.