‘Dobro pogledajte tko je sve bio na popisu. Očito je da je K.K. odlučio ubiti - konkurenciju‘

Zrela društva s odgovornim pojedincima trebala bi moći prepoznati osobe koje nose rizik za razvoj osobne patologije i predstavljaju opasnost. To društva ne čini apsolutno zaštićenima, ali barem pomaže da se stvore brane od eskalacije nasilja. Zato je jedini odgovor na tragediju u Srbiji, koju su u razmaku od dva dana potresla dva masovna ubojstva, najprije trinaestogodišnjeg dječaka-ubojice iz centra Beograda i dvadesetjednogodišnjeg mladića iz Mladenovaca, dubinska analiza, otkrivanje uzroka, a ne ono što nudi predsjednik Srbije Aleksandar Vučić - još više represije. Tako analizira bivši potpredsjednik vlade i doktor psihologije s beogradskog Filozofskog fakutleta Žarko Korać. Pratio je medije u Hrvatskoj ovih dana, kaže "vidim da je ljudima žao, ali su i uplašeni da bi se neki psihopat mogao inspirirati događajima u Beogradu, jer se ovo ne događa u Boliviji nego u regiji".

Zašto okolina nije u stanju detektirati psihopatske osobine pojedinaca i nekako preventivno djelovati? Još je shvatljivo da roditelji ne mogu u svom 13-godišnjem djetetu vidjeti ubojicu, ali...

- Ali mogu. Mogu! Nema govora i mjesta pričama o divnoj, uglednoj obitelji sa sinom ubojicom. Nema niti jednog mog kolege ni psihijatra niti kliničkog psihologa koji bi vam to rekao, uvijek postoji nešto u pozadini, uvijek je u osobnoj patologiji duboko skrivena i jedna obiteljska patologija. Samo što mi u ovom trenutku to ne znamo.

Otkrilo se da je dječak K. na spisak onih koje je sve planirao ubiti stavio ponajbolje učenike iz svakog razreda. Znači, gotovo nevjerojatno - on je htio ubiti svoju konkurenciju, planirao je ubiti najdarovitiju djecu, sam je bio odličan učenik, išao je na takmičenja, učio je glumu, učio je svirati i borilačke vještine. Ja sam pitao što još, vozi li i formulu jedan?! To je dijete preoterećeno tuđim ambicijama koje je u jednom trenutku odlučilo obračunati se sa svojom konkurencijom. Zastrašujuće, ali to je činjenica i naravno samo jedan element cijele priče o kojoj ne znam mnogo, kao što ne znam ni strukturu tog dječaka, ali znam da njegovo ponašanje poslije tog zločina ukazuje na ozbiljnu osobnu patologiju. On je bio potpuno miran. Šef beogradske policije ostao je šokiran, rekao je da je bio na tisuće uviđaja, a nije ni sanjao da će biti i na takvom, da su svi policajci ostali zapanjeni dječakovom mirnoćom. Nikakvo kajanje nije iskazivao, nije plakao, nije tražio pomoć. Potpuno je mirno ispričao što je napravio. Dakle, radi se o očigledno dubokoj patologiji tog dječaka koja je mogla početi vrlo rano.

Pisalo je da je dječak bio u tretmanu psihologa. Dakle, nisu vidjeli...

- Ne, nije bio. Išao je kod psihologa nakon jednog nejasnog incidenta u privatnoj školi glume, kada je dobio udarac u usta, ali tada nije bilo razloga ni za kakvu dublju obradu. To je bio površan pregled, postoje najrazličitiji instrumenti za testiranje, a kolege nisu smatrale da je to potrebno pa je dobio ono b.o. bez osobitosti. Nije bio ni u kakvom tretmanu, bio je samo jako povučen i slabo je komunicirao i družio se s vršnjacima. Školska psihologica jutros je na televiziji ispričala da je ubijena i djevojčica koja je svaki dan s njime dugo razgovarala. Dakle, on je ubio djevojčicu s kojom je imao neki bliži, emotivni odnos - to je jedan sadistički poriv. Vidio sam oca, poznatog odbojkaškog trenera, vrlo visokog čovjeka, kako nosi na svom ramenu maleni ruksak svoje ubijene kćeri, ta mi je slika baš simbol patnje i tragedije.

Među žrtvama je sedam djevojčica i jedan dječak što upućuje na to da se više "ljutio" na djevojčice negoli na dječake.

- Ja sam to isto uočio, ali ne mogu objasniti. Ubio je dječaka s velikim glazbenim talentom koji je jako dobro svirao klavir, dobio je nagrade, komponirao je jednu klavirsku kompoziciju, majka mu je psiholog. Da ne budem patetičan, slike tog dječaka naslućuju da je bio mali anđeo. Nameće mi se pitanje pošto se tvrdi da je dječak ubojica bio provociran u školi, kako ga je mogao i čime ugroziti taj jedanaestogodišnji dječak koji je svirao klavir, njega starijeg, skoro 14- godišnjaka? Priča da je bio žrtva vršnjačkog nasilja mi se čini pogrešnom. Jer, nije stvar u drugim djevojčicama i dječacima nego u njemu, u njegovoj ličnosti, uvjetima u kojima je rastao u obitelji, uloženim ambicijama svojih roditelja, u nekoj patologiji koja se stvorila, interesantno majku nitko ne spominje i sestru koja će, nažalost, imati vrlo težak život.

Ovih dana psiholozi poručuju: "Razgovarajte s djecom", kao da se patologija može riješiti razgovorom.

Kad je počeo rat bili smo jako zbunjeni koliko je malo ljudi tražilo pomoć institucija, napravljene su čitave klinike, psihijatrijske bolnice stvorile su čitave timove za pomoć, a ljudi se nisu javili. U Srbiji i vjerojatno cijeloj regiji, nažalost, smatra se nekom vrstom poraza obitelji ako se traži stručna pomoć. Tako će i sada biti pa ova poruka valjda ide u tom pravcu. Naša društva su tradicionalna, smatraju da se problemima člana obitelji mora baviti sama obitelj. Ne mogu prigovoriti tome, ali pogrešno je odbacivati pomoć, tim više što je nekada obitelj sama uzrok problema i to ne baš lakih. Ni sada ne zvone puno više telefoni niti dolaze ljudi. A djeca su uplašena, uznemirena. Jedna majka je rekla da ne zna hoće li njezino dijete više uopće moći ići u školu, drugu 16-godišnja kćer traži da spava s njom u krevetu. Uvukao se strah i u djecu i u roditelje.

Odgovor predsjednika Aleksandra Vučića na dva masovna ubojstva u Srbiji je razoružavanje Srbije, policajci u školama, kao da je ratno stanje, uvođenje smrtne kazne.

- Ovaj naš monarh je upravo urlao i skakao, tražio da se uvede smrtna kazna, ali mu je premijerka Ana Brnabić rekla da ipak to ne bi trebalo, a njemu je, eto, žao što je glasao za ukidanje. Što je on glasao? Pa on uopće nije bio na vlasti kad smo mi ukinuli smrtnu kaznu! To su njegove uobičajene eskapade.

Moram reći da vlast reagira panično, prije svega predsjednik Vučić koji predlaže represiju. On traži kontrolu interneta, što je u suštini nemoguće, zalaže se za uvođenje smrtne kazne, koju jedino u Europi ima Bjelorusija. Sva istraživanja nedvosmisleno pokazuju da postojanje smrtne kazne nije prevencija najtežih krivičnih djela i nema nikakvog utjecaja na to hoće li ih biti više ili manje.

Jedinu stvar koju Vučić nije spomenuo, a koja bi bila početak analize zašto se ovakva stvar dogodila u našem društvu, bila bi da odgovori na pitanje: da li glorifikacija osuđenih ratnih zločinaca utječe na to da ljudi imaju pravo misliti da je upotreba oružja i nasilja legitimna reakcija na frustracije. Dan poslije ubojstva u osnovnoj školi na jednoj gledanoj privatnoj televiziji, koja je da budem pristojan i ne kažem da je njegovi suradnici kontroliraju, jako naklonjena predsjedniku, pojavio se Vojislav Šešelj, osuđeni ratni zločinac. Dakle, ako je Šešelj, simbol i proizvod tog nasilja, odgovor društva na nasilje, onda smo mi u Srbiji u velikoj nevolji.

Kako vi tumačite to što je Srbija s ovom pojavom postala Amerika?

- Odakle mladiću iz Mladenovac kalašnjikov? U Srbiji je striktno zabranjeno automatsko oružje, nitko ga ne može imati, osim policije i vojske. Naravno i vi i ja znamo da je to s ratišta. Zanimljivo je da je otac tog mladića oficir vojske Srbije. Što u toj kući radi automatsko oružje i toliko municije? Ne znam sve detalje, ali kažu da su pronašli i razno drugo oružje. Jesu li ovo posljedice rata koji je do prije desetak godina bio u našoj neposrednoj blizini u kojima su sudjelovali građani Srbije? Analiza bi pokazala da to nije glavni, ali jest dodatni razlog nasilja i zašto mi moramo biti protiv tog rata i onih koji su ga vodili s lošim političkim ciljevima tako da su vlastito društvo natopili oružjem, pa sada poslije rata imamo zločine bombama, duga oružja, zolje, samoubojstva bombama, oružje koje je nezamislivo u Europi. Tu su bitna dva odgovora: da li glorifikacija ratnih zločina u medijima i društvu doprinosi daljnjem nasilju i drugo da li je ovo posljedica rata za kojeg se Vučić zalagao i kojeg se nikada nije odrekao. Kad bi te teme otvorili, onda bi imali suštinsku raspravu o stvarnim problemima koja bi bila korisna, jer bi se na taj način smanjio prostor raznim psihopatima da rade ovakve stvari.

Predsjednik predlaže saniranje posljedica, ne bavi se uzrocima. Uostalom, što smrtna kazna znači za trinaestogodišnjeg dječaka koji nije kazneno odgovoran?

- Dječak je posebna tema. Policija je iz analize njegova kompjutera utvrdila da je jako pažljivo proučavao krivični zakon i dobnu granicu odgovornosti. Budući da dječak u srpnju puni 14 godina policija ima sumnje, što je gotovo nevjerojatno, da je bio svjestan da mora "požuriti" ako želi izbjeći krivičnu odgovornost jer se sada, zbog godina, protiv njega ne može voditi sudski proces. On je trenutno smješten na jednom odjelu Klinike za dječju psihijatriju Medicinskog fakulteta u Beogradu. No, znamo da psihijatrijske klinike nisu zatvori i da će izaći poslije nekog vremena.

Što bi zrelo društvo sada trebalo učiniti?

- Jedno od centralnih pitanja za svako društvo jest koje modele uzora ima. Netko mi može odgovoriti da je Norveška, jedna od najmiroljubivijih zemalja na svijetu, imala Breivika, koji je sadistički ubio 60 mladih ljudi, a nije ih ni poznavao. Uvijek je moguće da osobna patologija bude tako jaka da zapravo nema veze s društvom. Ali kad dođe do ovoga društvo je dužno ne da prijeti i traži smrtnu kaznu nego da razgovara o suštinskim uzrocima koji su psihopatima olakšale zločine. Ne možete spriječiti psihopate i zlo. Ali možete se truditi da im društvo to ne olakšava. Ne možete do kraja spriječiti zločine, ali nemojte slaviti ratne zločince, nemojte slaviti rat, nemojte reći da je represija rješenje. Jer im to sve ide na ruku.