Dok svijet pleše po rubu Velikog rata, Europa nema ni metaka ni oružja: ‘Trebali smo slušati Poljake!‘

Sizifovi napori država Europske unije da obnove svoje slabo opremljene obrambene snage razotkrili su kako njihova vojna industrija nema dovoljno kapaciteta da bi odgovorila na potencijalne ruske prijetnje, piše Politico.

Jednostavno rečeno, u Europi jednostavno nema dovoljno metaka, oružja i visokotehnoloških sustava koji bi zadovoljili potražnju EU-a da odgovori na moguće prijetnje. A ta potražnja je velika - otkad je rat izbio u veljači, zemlje EU-a obećale su potrošiti više od 230 milijardi eura za modernizaciju svojih arsenala.

Razlog aktualne potražnje za oružjem ne leži samo u strahu od ruske odmazde. Sve je snažnija inicijativa mnogih moćnih europskih zemalja da se više ne oslanjaju na američku vojsku - ili moćnu američku obrambenu industriju - da brane svoje granice. Nedavna ruska mobilizacija, nuklearne prijetnje i navodna sabotaža plinovoda samo su uvećali ta nastojanja, stoji u analizi Politica.

"Američke kolege nas savjetuju da ulažemo u vlastite obrambene sustave i razvijamo strategije, jer bi vrlo brzo moglo doći vrijeme, kada bi SAD mogla u potpunosti biti angažirana negdje drugdje, primjerice u Aziji ili na Pacifiku, i jednostavno nas neće moći više podržati”, rekao je Jiří Šedivý, čelnik Europske obrambene agencije (EDA), agencije EU-a koja pokušava pomoći zemljama da se udruže u svrhu obrane.

"Kao tvrtka sada ulažemo stotine milijuna dolara kako bismo bili sigurni da možemo zadovoljiti potražnju", rekao je Micael Johansson, izvršni direktor švedske obrambene tvrtke Saab, čiji su lanseri raketa, nazvani NLAW, ključni u obrani Ukrajine.

Ali sigurnosni izazov Europe predstavlja problem tipičan za EU: uspjeh ovisi o usklađivanju vlastitih interesa 27 država članica. Neuspjeh da se to učini, neki tvrde, samo će dopustiti da se sukobi razbuktaju.

“U Europi je rat, stotine umiru svaki dan, ne samo vojnici, već i žene i djeca. Europa se mora ujediniti protiv Rusije, inače neće biti mira.”, rekao je Riho Terras, član Europskog parlamenta i bivši šef obrane Estonije.

Globalni trend

Povećani zahtjevi EU za ulaganjem u sustave obrane, tj. naoružanje dio su globalnog trenda u kojem su vojni izdaci postojano rasli nakon što je Rusija anektirala Krim 2014., upozorava Lucie Béraud-Sudreau iz Stockholmskog međunarodnog instituta za istraživanje mira. Globalno, potrošnja za obranu sada je premašila 2 bilijuna dolara.

Europa nije slušala Poljsku, baltičke države i veći dio srednje i istočne Europe - sve zemlje koje već dugo upozoravaju na Vladimira Putina. Godinama su nam govorili da Putin neće stati”, kazala je nedavno Ursula von der Leyen, predsjednica Europske komisije.

Potrebe Europe su brojne: vojske nastoje poboljšati svoje komunikacijske kapacitete, ojačati svoje sposobnosti mobilnosti i unaprijediti svoje obavještajne i izviđačke alate. U isto vrijeme, europske regije suočavaju se s različitim ranjivostima koje zahtijevaju različite strategije i opremu, bilo da se radi o kopnu, moru, zraku ili kibernetičkom prostoru.

Ipak, proizvodnja kompliciranih sustava u Europi može trajati godinama, a neka napredna oružja također su dostupna samo u inozemstvu.

"Problem europske obrambene industrije je što je navikla proizvoditi složeno oružje u vrlo malim serijama tijekom dužeg razdoblja, što odgovara mirnodopskim prilikama. Ali vrijeme mira je prošlost, potrebne su milijarde ulaganja", objasnio je David Chour, glavni financijski direktor najvećeg češkog proizvođača oružja, CSG.

Francuski plan

Francuska je dugo bila jedan od najvećih europskih zagovornika uspostave autonomne europske obrambene mreže.

"Francuska ima visoko sofisticiranu obrambenu industriju u svim domenama i većini sektora. Francuske vlade se nekoliko desetljeća koriste prodajom obrambenih opreme kako bi uspostavile političke odnose s drugim zemljama", rekao je Tom Waldwyn, istraživač obrambenih nabava s Međunarodnog instituta za strateške studije.

Valja naglasiti i kako su 2015. EU — i njezina Europska obrambena agencija — počeli nuditi porezne olakšice za kupnju obrambenih sustava iz Europe, što je potaknulo države članice da kupuju lokalno. Nedavno je tako EU pokrenuo fond od 500 milijuna eura za pokrivanje zajedničkih kupnji nabave kao odgovor na agresiju Rusije u Ukrajini. Ali ti napori ostaju mizerni u usporedbi s potrebom ili stvarnim troškom velikih nabavki oružja, naglašava se u tekstu Politica.

Geopolitika i bilateralni odnosi često su osnova za izdvajanja za obranu. Dobra ilustracija toga bio je rujan 2021., kada je Francuska iskrcala tri podmornice Grčkoj navodno za 5 milijardi eura nakon što je ugovor s Australijom propao. Macron je također ponudio "strateško partnerstvo" kako bi podržao desetljećima dug spor Atene sa susjednom Turskom, oko Egejskog mora.

Jednako tako, kada je Poljska, jedan od najvećih donatora vojne pomoći Ukrajini, odlučila obnoviti svoje zalihe, vlada se okrenula Južnoj Koreji, potpisavši u srpnju rekordan ugovor o naoružanju vrijedan 14,5 milijardi eura.

Varšava je implicirala da se odlučila za nabavu obrambenih potrepština izvan EU, dijelom zato što Njemačka, unatoč trećoj najvećoj obrambenoj industriji u Europi, nije dovoljno brzo isporučila tenkove.

Ovisnost o suparnicima

Iz perspektive EU-a, zadržavanje ulaganja kod kuće također je dio šire želje da se smanji vanjska ovisnost o autokratskim zemljama poput Kine, koju su EU i NATO označili kao " suparnika" koji nastoji "potkopati međunarodni poredak temeljen na pravilima".

“Dio strateške autonomije također je zapravo ublažavanje strateških ovisnosti o akterima ili državama koje jednostavno ne dijele vrijednosti s nama, ili čak možda suparnicima ili strateškim suparnicima”, rekao je Šedivý, šef EDA-e.

Jedna od najvećih sigurnosnih slabosti Europe je preveliko oslanjanje na Kinu. Ifo institut, ekonomski think tank sa sjedištem u Münchenu, izvijestio je da se gotovo polovica njemačke proizvodnje oslanja na ključne inpute iz Kine.

Sama Europa čini samo 10 posto globalnog tržišta mikročipova, koji pokreću sve, od perilica do obrambenih sustava. EU je postavila cilj udvostručiti tu brojku, ali čelnici industrije upozorili su da su sredstva namijenjena za taj napor krajnje neadekvatna.

Johansson, izvršni direktor Saaba, rekao je da njegova tvrtka nema veze s Kinom, ali dobiva mikročipove od Taiwan Semiconductor Manufacturing Company, poznatijeg kao TSMC, najvećeg svjetskog proizvođača mikročipova.

"Ovo je ozbiljno pitanje. Potpuno je ludo da toliko ovisimo o visokosofisticiranim poluvodičima", smatra Johansson.

Ali to ne znači da će EU moći djelovati kolektivno ili brzo. U konačnici, odluke o obrambenoj nabavi donose se na nacionalnoj razini, ovisno o potrebama i utjecajima svake zemlje, zaključuje Politico.