Pad japanskog jena na najnižu razinu u odnosu na dolar od 1986. godine mogao bi imati razarajuće posljedice za planove države da se obrani u slučaju rata.
Aspiracije Pekinga i Pjongjanga u regiji čine se sve veće, što je nagnalo japansku vladu na zaokret u sigurnosnoj politici. Japanski premijer Fumio Kishida najavio je prije dvije godine povijesnu promjenu u politici nacionalne sigurnosti, s ambicioznim planovima udvostručenja vojnog proračuna i masovne mobilizacije.
Tokio je napustio desetljećima dugu politiku pacifizma i kao odgovor na invaziju Vladimira Putina na Ukrajinu i pojačani kineski pritisak na Tajvan. No, problem je što su planovi osmišljeni prije nego što je japanska ekonomija skliznula u recesiju zbog skromne domaće potrošnje, a građani bi sada mogli kazniti vladu jer je ostala fokusirana na naoružavanje dok troškovi života rastu puno brže od plaća.
U godinama nakon Drugoga svjetskog rata Japan se preoblikovao iz imperijalističke u pacifističku naciju. Ključnu ulogu u toj je transformaciji imala Potsdamska deklaracija i članak 9. Ustava iz 1947. godine, koji Japanu zabranjuje korištenje vojnih snaga za ofenzivne operacije. Predanost miru postala je kamen temeljac modernog japanskog identiteta i oblikovala je njegovu poslijeratnu diplomaciju i sigurnosnu politiku. Međutim, iako su promicale "proaktivni pacifizam", japanske su vlasti s godinama polako počele mijenjati svoju obrambenu politiku.
Andrew Oros, profesor političkih znanosti na Washington Collegeu, u knjizi "Japanska sigurnosna renesansa" primjećuje da su se japanski čelnici koristili člankom 9. kao izgovorom da ne sudjeluju u međunarodnim vojnim akcijama i ne povećavaju svoj vojni proračun. Dok su javno govorili da su posvećeni očuvanju mira po svaku cijenu, zapravo su se cijelo vrijeme planirali naoružati, ali pod vlastitim uvjetima. To je posebno postalo vidljivo u posljednjem desetljeću kad je tijekom mandata Shinza Abea ukinuta potpuna zabrana izvoza oružja i osnovano Vijeće za nacionalnu sigurnost, čime je ojačana uloga premijera u sigurnosnim poslovima.
Najbitniji pomak dogodio se krajem 2022., kad je Kishida predstavio novu nacionalnu obrambenu strategiju koja se temelji na ideji da bi Japan trebao biti u stanju samostalno izvesti protunapad, bez čekanja da im u pomoć stignu Amerikanci. Plan izgradnje japanske obrane stajao bi državu 43 bilijuna jena (oko 320 milijardi dolara). Tokio je planirao povećati potrošnju za obranu u fazama tijekom pet godina dok proračun ne bude jednak dva posto BDP-a u 2027. godini. No, manje od godinu dana od njegova predstavljanja postalo je jasno da je plan ipak bio malo preambiciozan.
Problem je, naime, to što se proračun temeljio na tečaju od 108 jena u odnosu na američki dolar, a sada je jen pao na 160 u odnosu na dolar. Jen je od 2021. izgubio čak trećinu vrijednosti. To znači da su uvozne cijene zrakoplova, helikoptera, podmornica, tenkova, raketa i ostalog oružja značajno porasle. Primjerice, jedan borbeni zrakoplov F-35A danas stoji 14 milijardi jena, dok je Ministarstvo obrane za njega planiralo izdvojiti 11,6 milijardi jena, što je bila pretpostavljena cijena kad su sastavljali obrambeni plan. Brodovi opremljeni sustavom Aegis temelj su japanske proturaketne obrane. No, troškovi nabave narasli su na 392 milijarde jena po brodu, s oko 240 milijardi jena kada su napravljeni planovi za njihovu nabavu. Čak i domaća vojna oprema poskupljuje jer se mnogi dijelovi dobavljaju iz inozemstva.
Nije samo slabi jen poljuljao nade japanskih čelnika u stvaranje trećeg najvećeg proračuna za obranu u svijetu, odmah nakon SAD-a i Kine. Naime, sve starija populacija i niska stopa nataliteta pokazali su se kao ključne prepreke u mobilizaciji novih regruta. Iako je japanska vojska s godinama popravila svoj imidž, posebno nakon što se iskazala u akcijama na područjima pogođenima potresom i intervencijama poslije nesreće u nuklearnoj elektrani Fukushima, velika većina Japanaca još uvijek kaže da se nisu voljni boriti za svoju zemlju čak ni ako Japan bude napadnut. Zbog toga profesor Christopher Hughes sa Sveučilišta Warwick u knjizi "Japan kao globalna vojna sila" ističe da se ponovno oživljavanje japanske vojske ne može okarakterizirati kao vraćanje na razdoblje japanskog imperijalizma. Japanci su i dalje skeptični prema ideji da će im više oružja donijeti veću sigurnost, ali zapravo prihvaćaju vladin plan za udvostručenje potrošnje za obranu iz pragmatičnih razloga vlastite zaštite u sve nesigurnijoj regiji. No, pitanje je koliko će dugo moći podržavati vladinu nabavu i proizvodnju vojne opreme dok pad vrijednosti jena istodobno podiže cijene osnovnih namirnica poput hrane i goriva te utječe na potrošnju kućanstava. Nedavno je Japan pao na četvrto mjesto na ljestvici najvećih svjetskih ekonomija.
Vlada je već srezala broj narudžbi za nove zrakoplove, a dužnosnici upozoravaju da bi daljnja smanjenja mogla biti neizbježna jer povećanje proračuna u ovom trenutku nije izgledno. Japanski javni dug, naime, više je nego dva puta veći od njegova BDP-a, a povećanja poreza su se dosad pokazala iznimno nepopularnima i štetnima za gospodarstvo. Ako Japan ubrzo ne smisli način kako platiti golemo povećanje potrošnje za obranu, mogao bi biti prisiljen ovisiti o SAD-u i drugim saveznicima, a to je upravo ono što je htio izbjeći kad je Kishida predstavio petogodišnji plan izgradnje obrane. Ipak, čini se da je jačanje multilateralnih aktivnosti smjer u kojem bi japanska vlada mogla ići.
Japan i Filipini nedavno su potpisali sporazum koji će povećati njihovu sposobnost izvođenja zajedničkih vojnih vježbi, a summit NATO-a u Washingtonu bio je usredotočen upravo na jačanje savezničke obrane i partnerstva u indo-pacifičkoj regiji. Premijer Kishida je već odbacio povećanje poreza kao jednu od opcija, svjestan da bi taj potez u trenutku dok troškovi života neumoljivo rastu gotovo sigurno značio kraj njegove vladavine. Ostaje mu, dakle, samo jačanje partnerstva, promjena iznosa proračuna ili daljnja odgoda kupnje vojne opreme i oružja.