EKSKLUZIVNA REPORTAŽA S KUBE Policija budno prati jesu li se baš svi građani upisali u knjigu žalosti, narodu je već svega dosta

Hasta la victoria siempre, Fidel! Zauvijek do pobjede, Fidel!

Ista poruka na svakoj kući, uz Fidelovu najcitiraniju “Patria o Muerte” (Domovina ili smrt), kubanske zastave na pola koplja, svijeće i cvijeće posvuda. Nema smijeha ni latino ritmova koji se uobičajeno čuju iz svakog lokala.

“Ovo je sve, samo ne uobičajeni Trinidad”, kaže Javier (37) koji je užasnut situacijom u kojoj se zatekao. Živi od turizma. Radi u malom baru koji je njegov gazda zatvorio zbog premalo gostiju. Još prošli tjedan udvostručio je svoju plaću zahvaljujući napojnicama zadovoljnih turista. To je jedini način da preživi u svojoj domovini u kojoj je prosječna plaća između 15 i 20 eura, ni blizu dovoljno da bi preživio mjesec.

Nakon što je prošle subote objavljeno da je umro Fidel Castro, na cijeloj je Kubi zabranjeno slavlje, što uz glazbu podrazumijeva i prodaju i ispijanje alkohola.

Ana Rukavina

“Devet dana žalovanja je previše. Jedan je Komandant, ali devet dana je za turistički grad katastrofa”, zaključuje Javier.

Svoje sam putovanje na Kubu počela planirati još 2003. kad se moja prijateljica Ana Rukavina vratila iz te zemlje. I moja je želja bila samo jedna - posjetiti Kubu za Castrova života. Sudbina je htjela da doživim tjedan dana u Castrovoj Kubi, ali i najtišu i najmirniju Kubu koju Kubanci pamte. A to je tišina koja para uši. Shvatila je to i Barbara, moja domaćica u “casa particular” u Havani, odmah u subotnje jutro kad je čula vijest. Isprva nisam znala trebam li Barbari izraziti sućut, no kad mi je rekla da je ljuta što će za Fidelom morati žalovati devet dana, shvatila sam da za to nema potrebe.

Naša novinarka Petra Boić Petrač upisala se u knjigu žalosti, a iako je planirala doći na Kubu još za života Castra, doživjela je kako se Kubanci opraštaju od svog vođe

“Za četiri dana slavim 60. rođendan i pripremala sam fiestu. Kako ću sada kad se ne smijemo smijati, pjevati niti nazdraviti”, ljuto se pitala. Tog se jutra situacija u Havani još činila normalnom. Dio oko Trga revolucije bio je zatvoren, ali to se planiralo još u petak jer se postavljala pozornica, navodno za koncert Plácida Dominga kojega smo i vidjeli u kultnom “mafijaškom” hotelu Nacional. Ipak, jedno se pitanje nametnulo samo po sebi: Jesu li Kubanci taj dan namjeravali proglasiti Castrovu smrt? “Kada je umrla Raúlova supruga, vijest su tajili pet dana. Tko zna koliko je dana prošlo otkad je umro Fidel”, komentirao je taksist Omar (33). Na pitanje slave li danas Kubanci ili su tužni, odgovorio je: “Moja je mama tužna, a ja... pa, ne plačem, ali niti ne slavim”.

Potraga za jogurtom

“Svi Kubanci moraju se upisati u knjigu žalosti koja je otvorena u svakome mjestu. Policija provjerava jesu li to učinili, a ne pronađu li njihovo ime, bit će pritvoreni. Lokalcima prijeti zatvor i ako samo spomenu Fidela Castra u javnosti, baš kao i za preprodaju alkohola koji je nestao sa svih polica u trgovinama i barovima”, objašnjava mi Katarina Radović, kubanska snaha koja već sedam godina zarađuje vodeći turiste po otoku.

“Dosad sam znala ići u potragu za jogurtom, šamponima ili čokoladom, a ovo je prvi put da moram otkriti kako doći do ruma”, kaže Katarina.

Prateći vijesti o pogrebnoj povorci kojom je Fidelov prah putovao od Havane prema Santiagu de Cuba, istom onom rutom kojom je Fidel oslobađao Kubu, srijedu smo odlučili provesti u Cienfuegosu i Santa Clari, gradovima koji su bili francuska kolonija te se uvelike razlikuju od ostatka Kube. U Cienfuegosu se taj dan smio piti i prodavati alkohol. Taman kad smo mislili da više nećemo okusiti originalni Mojito, našli smo razlog zadovoljstva. Policija nas je, međutim, upozorila da, kanimo li stići do 60 kilometara udaljene Santa Clare, moramo krenuti odmah jer će ceste biti zatvorene zbog povorke. Dok kroz prozor gledamo policiju i vojsku koja pretražuje svaki kanal, sretni smo što smo vozača uspjeli nagovoriti da nam pusti glazbu. U Santa Clari smo odlučili dočekati Fidelovu povorku.

Koliko god sam željela Kubu doživjeti na “kubanski” način, toliko sam svjesna da sada svjedočim povijesnom trenutku. Bila sam stoga spremna ostati u Santa Clari do kasnih noćnih sati i odati počast jednom od posljednjih divova komunizma. Povorka se očekivala oko 21 sat, ulice su se prale, fasade osvježavale bojom, sve se ukrašavalo cvijećem, zastave su bile na svakoj kući. - Fidelova će urna ostati ispred Cheova muzeja do 7 ujutro kada kreće prema Santiagu.

Uplakani ljudi

Čuvat će ga studenti, a narod mora izaći na ulice odmah ujutro i vikati: ‘Viva Fidel!’”, objašnjava nam Raquel i dodaje rečenicu koja nam se najmanje sviđa: “Ako do 9 navečer ne napustite Santa Claru, nećete moći otići prije nego što ode povorka”.

A što o svemu misle Kubanci? Prema procjeni Katarinina supruga Miguela, 60 posto ih slavi, a 40 posto tuguje. Njegovu procjenu odobrava 80-godišnja María čiji je otac bio Španjolac te je smjela napustiti zemlju kad je bilo najteže. Nije željela ostaviti godinu dana starijeg supruga, koji je nekoć bio najbogatiji čovjek u Trinidadu, nakon čega mu je sve nacionalizirano. Oni danas slave. “A to što nitko ne smije vidjeti da slavim, to je samo dokaz da me ‘Onaj’ maltretira čak i kad je mrtav”, zaključuje María i otkriva da ime “Onoga” nije izgovorila godinama.

Na televizijskim ekranima gledamo uplakane ljude, no s kim sam god razgovarala tih šest dana, bio je ili nasmijan ili nije pokazivao emocije. I upravo kad sam pomislila da je slika s ekrana odraz višegodišnje kubanske cenzure, u četvrtak ujutro susrela sam Augustina, simpatičnog djedicu koji prodaje šešire. -

“Hrvatska? To je bivša Jugoslavija, zar ne? Vaš je Tito bio dobar s mojim Komandantom! A ja sam ostao bez čovjeka koji mi je omogućio skoro 60 mirnih godina”, zaključio je kroz suze.