EKSKLUZIVNI RAZGOVOR

EKSKLUZIVNO Jutarnji sa ženom koja je postala meta džihadisti: 'Pošto-poto žele me ubiti!'

Prva poruka Abu Bilela glasila je: ‘Salaam alaikum, sestro. Vidim da si pogledala moj video. Jesi li muslimanka? Što misliš o mudžahedinima? Namjeravaš li doći u Siriju?’ Tako je počela komunikacija koja je sasvim promijenila život mlade novinarke. Danas živi pod lažnim imenom i stalnom policijskom zaštitom

Do francuske novinarke Anne Erelle nije bilo jednostavno doći - provjere mog novinarskog backgrounda trajale su otprilike mjesec dana, a tek sam na dan intervjua od francuskih izdavača njezine knjige dobila jednokratni broj mobitela kojim se služi i putem kojeg daje intervjue i to isključivo na francuskom. Anna Erelle pseudonim je pod kojim je pariška novinarka objavila knjigu”Dans la peau d’une djihadiste” (U koži jedne džihadistice), koja je u Francuskoj objavljena 8. siječnja 2015., dan nakon napada na redakciju satiričkog časopisa Charlie Hebdo, i preko noći je postala bestseler i prevedena je na 14 jezika. Od objave knjige Erelle redovito dobiva prijetnje smrću i živi pod stalnom policijskom zaštitom.

Lažni profil

Sve je počelo tako da je, tada još bez pseudonima, radila reportažu o mladoj Belgijanki koja je konvertirala na islam, te je u Belgiji posjetila njezinu majku, Samiru. Samirina kći je godinu dana prije pobjegla iz Belgije u Siriju, a očajna majka obratila se Dimitriju Bontincku, bivšem pripadniku specijalnih vojnih jedinica Belgije, koji je uspio svog vlastitog sina spasiti iz Sirije i otada se bavi spašavanjem tuđe djece ili pribavljanjem informacija koje bi obiteljima mogle biti od pomoći. Dimitri je zamolio Annu da stupi u kontakt sa Samirom. Anna je novinarka koja strastveno prati vanjsku politiku, ali je zanimaju i svi oni obrasci ponašanja koji odudaraju od norme, bilo da se radi o religiji, drogama ili kriminalu. Unazad godinu dana proučava europske džihadiste Islamske države, intervjuira obitelji kao što je Samirina. Društvene mreže kriju puno korisnih informacija te je Anna prije nekoliko godina otvorila lažni Facebook profil, koji joj je služio kako bi proučavala aktualne fenomene, a najviše je zanima snaga privlačnosti islamske propagande i kako ona djeluje na mlade ljude. Na tom profilu zvala se Mélodie, a kao mjesto boravka navela je Toulouse.

Jednoga dana, surfajući po profilima, zaustavila se na videu francuskog džihadista iz Sirije imena Abu Bilel. Govorio je perfektan francuski, s laganim alžirskim naglaskom. Podijelila je njegov video na svom lažnom profilu - s vremena na vrijeme, objašnjava u knjizi, mora nešto objaviti kako njeni virtualni “prijatelji”’ ne bi ništa posumnjali. Istoga dana, u 10 navečer, dobila je tri privatne poruke od Abu Bilela: ‘’Salaam alaikum, sestro. Vidim da si pogledala moj video. Jesi li muslimanka? Što misliš o mudžahedinima? Namjeravaš li doći u Siriju?’’

Bile su to prve riječi koje je Anni, odnosno Mélodie, uputio, kasnije će se ispostaviti, jedan od najopasnijih terorista Islamske države. Odlučila mu je odgovoriti i nastaviti dopisivanje, jer je, ističe, to bila jedina šansa da sazna neke informacije. Dakako, nije se predstavila kao novinarka, već kao 20-godišnja Mélodie, Francuskinja koja je konvertirala na islam, ne previše obrazovana. Stoga namjerno radi pravopisne pogreške i izražava se tinejdžerskim žargonom tipičnim za društvene mreže - LOL, ROFL, LMAO.

- Najdraže oružje terorističkih organizacija je internetska propaganda - zastarjela slika talibana koji živi u pećinama Afganistana ograničavala je dosad broj onih koji se osjećaju pozvanima, no komunikacijska politika novih vojnika džihada 2.0 prolazi vrlo dobro. ISIL-ov YouTube kanal preplavljen je ekstremno nasilnim video-klipovima, koji dosežu milijunsku publiku na zapadu, a ljudi su impresionirani njihovim akcijama. Nasreću, nisu svi mladi koji se okreću islamu potencijalni ubojice. Za neke je džihad 2.0 samo moda, za druge prvi korak ka radikalizaciji - razlaže Erelle.

Anna Erelle, razumljivo, ne smije puno reći o sebi: rođena je početkom 1980-ih, a u vrijeme kada se sve događalo živi u Parizu i radi kao freelance novinarka za dvoje francuske novine. Njezin krajnji cilj reportaža je o fenomenu cyber-džihada.

Nakon nekoliko izmijenjenih Facebook poruka, Abu Bilel joj predlaže da pređu na Skype, jer da je tako sigurnije. Pita je nosi li hidžab - toliko je radikalan da želi pričati s Mélodie samo ako je veći dio njezina tijela pokriven. Pritom joj objašnjava kako se mora držati šerijata, vjerskog zakona islama, a konzumerističkom društvu u kojem je odrasla mora potpuno okrenuti leđa. Pri čemu, dodaje Anna ironično, ne može ne primijetiti kako on u videu nosi Ray Ban sunčane naočale i najnoviji model Nike tenisica.

U stvarnosti je, kaže Anna, u tom trenutku na sebi imala minicu i majicu na The Clash, no posudila je hidžab i dželabu, neku vrstu dugog bijelog ogrtača, te je otvorila poseban Skype profil na ime Mélodie i nabavila mobitel bez pretplate, a već je ranije naučila kako sakriti svoju IP-adresu.

Bijes i šok

- Pomisao da nemilosrdni ubojica, koji se svaki tren može vratiti u Francusku, poznaje moje lice, užasavala me. Moji prvi dojmovi bili su konsternacija, bijes i šok, Abu Bilel ljudski mi se gadio, no novinarski me uzbuđivalo prodrijeti u psihu jednog ubojice. Nisam htjela odustati. Nisam to spomenula u knjizi, ali s vremenom mi je dao i neke važne informacije za obitelji onih čija su djeca otišla u Siriju, a koje sam poznavala - priča Erelle, koja bi prije razgovora s Abu Bilelom uvijek pazila da skine prstenje s ruku, a malu tetovažu na ručnom zglobu prekrivala bi šminkom. Vrlo brzo Abu Bilel predložio joj je da se zaruče, a potom i vjenčaju i tu je, kaže, prvi put pomislila da treba sve prekinuti i odustati.

“Udana žena smije ići s nama na frontu, ponekad i njima dozvolimo da pucaju, to ih jako veseli, ali najčešće samo snimaju naše ratne podvige. Prijepodne ćeš raditi na svom arapskom, a poslijepodne smiješ izaći sa svojim sestrama i posjetiti bolnice i sirotišta. Ovdje je najviše Francuskinja i Belgijanki, a one su još gore od nas muških i najnoviji modni dodatak im je opasač s eksplozivom. Voliš li ti oružje? Poklonit ću ti brdo oružja i povrh svega jedan krasan kalašnjikov!” prepričava Anna u knjizi Abu Bilelovu suludu bračnu ponudu.

- Jedno od općenitijih pravila je da djevojke koja se odluče otići u džihad, tzv. caliphettes, zadržavaju kontakt sa svojim majkama - to je još jedino što ih veže za stari način života. Neke od njih pripadnice su djevojačkih bandi, a često već imaju maloljetničke dosjee zbog nasilja ili krađa po dućanima. Većina ih je iz imigrantskih obitelji, a dolaze iz svih dijelova svijeta. Nisu imale puno iskustva s muškarcima i često u džihadistima zapravo traže oca kojega možda nikada nisu upoznale, a ne ljubavnika. Zaštitnika koji njihovom besmislenom životu u imigrantskim četvrtima može dati smisao. Nekoga kome mogu sve povjeriti i tko je zreliji od njih samih. Nekoga kao Abu Bilel. Tim izgubljenim mladim ženama teroristička organizacija daje iluziju da ih se shvaća ozbiljno, a sve kako bi ih još lakše ‘preformatirali’ - kaže Erelle, koja je noću satima pričala s džihadistom na Skypeu, a preko dana bi u redakciji provjeravala informacije koje joj je davao.

Jedan novinarski doušnik otkrio joj je kako Bilel podučava ostale gerila tehnikama koje je naučio u Čečeniji te da je on francuski borac koji je najbliži Abu Bakr al-Bagdadiju, samoprozvanom kalifu Islamske države, kojega je upravo u to vrijeme američki časopis Time proglasio najopasnijim čovjekom na svijetu.

U svom prethodnom životu Abu Bilel zvao se Rachid. Rođen je u gradu Roubaixu na sjeveru Francuske. Musliman alžirskog porijekla radikalizirao se početkom 2000. godine kada u nekoliko navrata odlazi u Pakistan, kojim u to vrijeme vlada al-Qa’ida. Tamo se religiozno obrazuje i posvećuje se Tauhidu, fundamentalističko-dogmatskoj interpretaciji islama.

- Nakon završetka mog istraživanja, jedan policijski službenik mi je rekao: ‘Ne možemo nadzirati svakoga tko zbog duhovnih razloga odluči otići u neku religioznu zemlju. Sâm taj čin još uvijek ih ne čini teroristima i upravo tu leži problem - ili nam predbacuju nekompetenciju ili islamofobiju. Francuske vlasti tada nisu nadzirale Rachida jer nisu imale čvrst dokaz da predstavlja opasnost za svoju domovinu - kaže Erelle i dodaje:

Na put s fotografom

- Kod džihadista koji se vraćaju u zemlju porijekla najčešća optužnica glasi: sudjelovanje u kaznenom djelu s terorističkom pozadinom, no kod nekih maloljetnika vrlo je teško procijeniti jesu li samo pokajnički griješnici ili fanatici, koji se vraćaju kako bi počinili atentat, što je bio slučaj s Mehdijem Nemmoucheom, koji je izveo napad na Židovski muzej u Bruxellesu. A otkako je u siječnju 2013. u Francuskoj stupio na snagu zakon po kojem maloljetnici stariji od 14 godina mogu slobodno putovati Europom, bez pismene dozvole roditelja ili skrbnika, broj maloljetnika koji odlaze u džihad višestruko se povećao - priča Anna i opisuje još jedan nevjerojatan razgovor koji je vodila s teroristom.

“Više volimo konvertirane nego Sirijke, zato što one puno ozbiljnije shvaćaju vjeru, a istovremeno su otvorenije. Sirijske žene ne znaju kako zadovoljiti muškarca. Vi konvertirane Europljanke imate više mašte, a kada si sama sa svojim mužem, možeš raditi što hoćeš. Znaš, ispod burke smiješ nositi što god želiš - tange, haltere, mrežaste čarape, sve što se tvom mužu sviđa.”

Abu Bilelov plan bio je da Mélodie, zajedno s prijateljicom Yasmine, preko Amsterdama otputuje za Istanbul, gdje će ih dočekati jedna starija žena koja će ih preko grada Urfu prebaciti u Siriju. “Ne smiješ ni pod koju cijenu ostaviti oproštajno pismo majci, avionske karte plati gotovinom, a ako ti netko u Istanbulu bude postavljao pitanja, reci da si s Liječnicima bez granica”, davao je jasne upute Abu Bilel, koji do tada još uvijek nije sumnjao u Annine namjere, te je od nje čak naručio da mu na aerodromu u Amsterdamu kupi parfem, i to “najradije Égoiste od Chanela ili neki skupi Diorov”, kao i “udobne muške pamučne gaće veličine L”.

Anna Erelle na put se nije uputila s nepostojećom Yasmine, već s iskusnim fotografom Charlyjem. Njihov plan bio je da Charly u Istanbulu neopaženo snimi stariju ženu koja ih je trebala dočekati, kako bi reportaža bila što vjerodostojnija. Potom su Anna i Charly planirali otići u Kilis, također pogranični grad, ali sigurniji, budući da ga kontroliraju Kurdi. Reportaža je trebala završiti slikom Mélodie s leđa, snimljenom svega nekoliko metara od sirijske granice. Plan je bio i da Abu Bileu iz Kilisa pošalje zadnju poruku - da je njezina majka otkrila njezin plan i da ju nisu pustili na avion za Istanbul te da mora natrag u Francusku. Nakon toga Mélodie će jednostavno prestati postojati. Međutim, plan se izjalovio, jer joj je Abu Bilel u zadnji čas naredio da iz Istanbula sama dođe avionom za Urfu. Annini urednici procijenili su da bi odlazak u Urfu, u tom trenutku vjerojatno najopasniji grad na svijetu, bio previše riskantan potez, te je na kraju dogovoreno da se ona i fotograf vrate natrag u Francusku.

- U taj čas nazvao me i otac kojem sam tek tada ispričala sve o svojoj undercover misiji, a on mi je rekao kako su William i Kate upravo krstili sina Georgea i suptilno mi predložio da u budućnosti izvještavam o tako nečemu - smije se Anna.

Njezina reportaža objavljena je u jednim pariškim novinama, a zahvaljujući nekim imenima i podacima koje je ustupila policiji, otkrivena je i čitava mreža džihadističkih regrutera u Albertvilleu. Abu Bilel u međuvremenu je shvatio da je izigran, te joj je počeo slati prijeteće poruke, a u redakciji su smatrali da je bolje da ne bude u Parizu kad izađe članak, pa ju je urednica sklonila na sigurno mjesto izvan grada. Nedugo nakon toga, Annin kolega David Thomson, novinar Radio France Internationale, objavio je vijest o smrti Abu Bilela, a Anna se tada - rasplakala.

Dokaz o smrti

- Nije mi bilo svejedno ako je umro zbog mene. On je opasan ubojica, ne ja. Ne želim imati išta sa smrću bilo kojeg čovjeka. Ako je teroristička organizacija otkrila da sam ga namamila u stupicu kako bih iz njega izvukla informacije, možda ga je kaznila. No, bez obzira je li on lažirao svoju smrt ili su ga pogubili iz njegovih vlastitih redova - najviše problema imat ću ja jer će sigurno posumnjati da je Mélodie novinarka ili policajka - priča Erelle, koja je nakon izlaska reportaže na zahtjev vlasti morala promijeniti broj telefona i odavno više ne živi u svom starom stanu. Novine za koje piše zabranile su joj da, zbog vlastite sigurnosti, izvještava o Islamskoj državi i svemu što ima veze s tim, a na njenom radnom mjestu drastično su povećane mjere sigurnosti. Obrisala je profil na Facebooku koji je koristila Mélodie, ali na savjet policije ostavila je onaj na Skypeu, kako bi mogli pratiti prijetnje. U policiji misle da Rachid alias Abu Bilel nije mrtav jer do danas nemaju nijedan čvrst dokaz za to.

- S Abu Bilelom više nikad nisam imala direktan kontakt. Jednom me nazvao kolega novinar i kazao mi da je doznao iz povjerljivih izvora da je za mnom izdana fetva. To me uplašilo, no nikada nisam konkretno osjetila da me prate ili nadziru. Satima sam pretraživala na internetu i na kraju sam našla jedan video u kojem se pojavljujem ja kako sjedim na kauču, vjerojatno print screen sa Skypea. Video nema tona, samo animacija na kojoj je prikazan vrag i arapski tekst s francuskim prijevodom. Samo sam jednom pogledala taj video i neću to više nikada napraviti, no još uvijek znam od riječi do riječi što je u njemu pisalo i to je doista poziv na osvetu, točnije na silovanje, kamenovanje i ubijanje.

U lipnju 2014. pod vodstvom Abu Bakr al-Bagdadija ISIL je osvojio Mossul i uveo šerijatski zakon. Abu Bakr al-Bagdadi proglasio se kalifom Islamske države i ponovo promijenio ime te postao Ibrahim, prema jednom od pet najvažnijih proroka islama. Smatra se da se od 2010. godine više od 15 tisuća stranih boraca priključilo ISIL-u. Među 80 različitih nacija iz kojih potječu je i 1089 Francuza. 120 ih se vratilo u Francusku, 40 ih je poginulo u bitkama.

‘Nije me strah’

Nakon reportaže, Anna Erelle objavila je i knjigu pod nazivom “Dans le peau d’une djihadiste” (U koži jedne džihadistice), a od objave knjige redovito dobiva prijetnje smrću i živi pod stalnom policijskom zaštitom. Morala je čak i dati udomiti svog psa jer je bio previše upadljiva pasmina. Ne kaje se ni zbog čega, jer, kaže, ako neki tinejdžer pročita njenu knjigu i odustane od svog nauma - bilo je vrijedno toga.

- Nije me strah sadašnjosti, ali brinem se zbog budućnosti jer način razmišljanja tih ljudi se ne mijenja, a njihove prijetnje i dalje ostaju. Ono što me sada štiti je pažnja javnosti koja je usmjerena na mene zbog knjige, ali kada se to stiša, bit ću ranjivija. Moj život dijeli se na onaj prije i poslije ove priče, ne samo zbog policajaca i sigurnosti nego i zbog mnogih ljudi koji više nisu u mom životu jer su se bojali biti viđeni sa mnom, zbog čega se ponekad osjećam jako usamljeno, no zahvaljujući tome još sam više odrasla.

A o prvotnom cilju svog istraživanja, džihadističkoj internetskoj propagandi, na kraju iskustva koje je skupila glumeći 20-godišnju Mélodie, kaže sljedeće:

- Te djevojke su ispočetka naivne i možda isprva zaista misle da će pomoći narodu. No zastrašujuće je da nakon nekog vremena postaju jednako opijene moći kao i muškarci. Neke od njih ne prežu od načina da postanu slavne i jedva čekaju da stignu u Siriju i da to objave na Twitteru. Terorizam je prije bio tajanstven i podmukao. Ali danas se javno oglašava na Twitteru i Facebooku i cilja prije svega izgubljenu generaciju koja ne vidi budućnost. Ipak, nakon napada na Charlie Hebdo i terorističkih napada u Parizu u studenom prošle godine, ono što sam smatrala “naivnim” više ne vrijedi. Uvjerena sam da mlade djevojke sada odlaze u džihad potpuno svjesno, znajući što ih tamo očekuje.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
16. studeni 2024 00:20