Uz ruskog predsjednika Vladimira Putina, turski premijer Recep Tayyip Erdogan jedan je od vodećih konzervativnih europskih političara koji svojim vrijednosnim postavkama izazivaju veliku pažnju u svijetu, imaju priličnu podršku svojih sugrađana, ali i uzrokuju velike dvojbe, prijepore i rasprave zbog takvih stavova i zalaganja.
Nakon što je uspio primiriti i neutralizirati višetjedne liberalne prosvjednike na istanbulskom trgu Taksim i u nekim drugim velikim turskim gradovima, karizmatični Recep Erdogan nakon kultnog Kemal-paše Atatürka, najvećeg modernizatora i reformatora Turske, promiče se u reformatora koji određuje novi smjer turskog društvenog i državnog razvoja. Još krajem prošlog stoljeća Turska se plela na europskim fusnotama, da bi danas bila 17. ekonomija svijeta, i to u stalnom usponu, a predviđa se da bi za koju godinu mogla ući među deset najvećih svjetskih gospodarstava.
Velike rasprave
Turska igra i sve veću ulogu u međunarodnim odnosima te je, nakon SAD-a i Rusije, zemlja s najviše veleposlanstava po svijetu. Angažirana je i u mnogim svjetskim kriznim točkama koje joj povijesno i intimno nisu strane - od Balkana (pokrovitelj BiH) i Kavkaza do Sirije i ostalih arapskih teritorija zahvaćenih turbulentnim epohalnim političkim mijenama.
Unatoč određenim otporima među “liberalnom oporbom” u svojoj zemlji, Erdogan uživa priličnu popularnost među dobrim dijelom Turaka, pogotovo u malim gradovima i provinciji te među vjernicima i “čuvarima obiteljskih i tradicionalnih turskih vrijednosti”, premda je Turska jedna od rijetkih zemalja s većinskim muslimanskim stanovništvom koja je sekularna.
Ovih su dana na velika zvona obznanjeni Erdoganovi reformski zahvati koji su izazvali, kako se i očekivalo, velike rasprave, od oduševljenja među pristašama do nezadovoljstva među protivnicima.
- Reforme se provode radi očuvanja turske nacije, jačanja demokracije i zaštite građanskih sloboda - rekao je Erdogan.
Njegov paket mjera primljen je s ushitom, ali i otvorenim negodovanjem. Jedna od mjera odmah je izazvala optužbe da dovodi u pitanje reforme samog Atatürka na kojima počiva suvremena Turska te da na mala vrata uvodi “meki islamizam”.
Erdogan je, naime, ukinuo gotovo stoljetnu zabranu nošenja marame, hidžaba, u javnim službama (osim vojsci, policiji i i sudstvu), koju je uveo još Atatürk. To je bio jedan od temeljnih postulata postosmanskog turskog sekularnog društva te simbol odvajanja vjere od države. Iako je Erdogan taj zahvat obrazložio riječima da time “prestaje diskriminacija slobode vjernika”, neki (mnogi?!) u toj odluci vide opasnost od “puzajuće islamizacije turskog društva” i “odvajanja od Europe”.
Zabrana ljubljenja
Naime, već mu je prošao i prijedlog kojim se ograničava točenje alkohola, ali i zabrana ljubljenja na javnome mjestu. Erdogan je taj “hidžab zakon” zamaskirao u ambalažu nekih drugih mjera, prije svega poteza kojima želi odobrovoljiti nacionalne manjine, i to prvenstveno najbrojnije Kurde (prema procjenama, u Turskoj ih živi od 12 do 15 milijuna, što je oko 18 posto turskog stanovništva) te borce za ljudska i građanska prava.
Naime, Erdogan je nakon desetljeća “zabrane Kurda” - čak i do mjere da se negirala njihova nazočnost na turskom tlu, zatirani su im jezik i kultura, a njih su u najboljem slučaju nazivali “planinskim Turcima” - “odobrio” njihovo postojanje, premda je početkom ove godine potpisan sporazum da nakon višegodišnje oružane borbe za turski Kurdistan Radnička partija odustaje od svojih maksimalističkih zahtjeva za neovisnu državu te da se njihove oružane formacije povuku iz Turske u Irak.
Izborni prag
No, da bi uspio progurati te “kurdske reforme”, Erdogan je svojim islamskim konzervativcima iz vladajuće Stranke pravde i napretka (AKP) morao ponuditi “marame” kako bi “pristali” na Kurde. Prema novom prijedlogu, kurdski jezik mogao bi se podučavati u privatnim školama i na fakultetima, na tom bi se jeziku mogla odvijati izborna kampanja i ne bi se kažnjavali oni koji rabe kurdska slova “q”, “w” i “x” (ta proskribirana slova čak će se dodati turskoj abecedi koja je dosad imala 28 slova i nije sadržavala te znakove). Na kurdskom bi se konačno mogli ispisati i nazivi gradova, sela i rijeka. Naime, reforme obuhvaćaju i vraćanje povijesnih imena naseljima, ali i zabranu uvriježene prakse da se zbog političkih razloga toponimima mijenjaju imena.
Tako će se Diyarbakir, kurdsko središte u Turskoj, odsad zvati i Amed, a grad Adyiaman, pak, Semsur.
Najrevolucionarniji Erdoganov potez je spuštanje izbornog praga s deset na pet posto, čime se izravno ide naruku baš manjinskim strankama koje bi konačno mogle prijeći taj podnošljivi parlamentarni cenzus i ući u turski parlament. Pretpostavlja se da bi već na sljedećim izborima zbog toga u Medžlisu moglo biti i 70 kurdskih zastupnika. Naime, kurdske stranke uspijevaju dobiti do sedam posto glasova.
Kurdi nezadovoljni
Isto tako, Erdogan će sniziti i prag za financiranje, odnosno državne dotacije strankama sa sadašnjih sedam na tri posto, čime bi se manjinske stranke mogle financirati iz državnog proračuna. Neki analitičari ističu da je Erdogan ovim paketom mjera primijenio taktiku “negdje daj, negdje uzimi”, odnosno postupio u skladu sa svojom poznatom strategijom - dva koraka naprijed, jedan natrag.
No Kurdi su, bez obzira na revolucionarnost “kurdskog paketa mjera”, odmah odgovorili prosvjedima jer su nezadovoljni ponuđenim rješenjima. Čelnica prokurdske Stranke mira i demokracije, Gültan Kisanak, izjavila je da najavljene reforme neće riješiti problem nacionalnih manjina.
Ipak, Erdogan će vratiti imovinu jednom od najstarijih kršćanskih samostana, Mor Gabrielu iz 397. godine, koji pripada sirijskoj Jakobitskoj crkvi (Sirijska pravoslavna crkva), a sveučilište u gradiću Nevsehiru kod Kapadokije, u središnjoj Anadoliji, smije se nazvati po alavitskom znanstveniku iz 13. stoljeća Hadži Bektaš Veliju.
Erdogan je poručio da će se liberalizirati i mogućnost prosvjeda te će moći trajati od izlaska do zalaska sunca.
Jedan od velikih zahvata koji se tiču ljudskih prava jest jamstvo da se “osobni podaci” neće zlorabiti, niti će “nenadležne i nestručne osobe” moći njima raspolagati.
Erdoganov paket reformi išao je za tim da dodatno smanji utjecaj i snagu vojske koja je u turskim prilikama uvijek bila i politički vrlo moćna kao “zaštitnica Atatürkovih ideala”, pa je čak imala i zakonsku obvezu srušiti vlast koja izigrava te postulate. Sada je Erdogan elitne specijalne snage žandarmerije izdvojio iz ingerencije vojske te ih stavio pod zapovjedništvo Ministarstva unutarnjih poslova.
Žandarmerijske postrojbe uvijek su bile avangarda političke aktivnosti turske vojske.
Turska je danas Zapad na Istoku
Turska je danas jedna od najperspektivnijih zemalja Europe i gospodarski vrlo propulzivna. Dok drugi stenju u recesiji, ona je euroazijski tigar s rastom BDP-a od 8,5 posto i uz to demografski nadmoćna - od 76 milijuna stanovnika, pola ih je mlađe od 29 godina, a 26 milijuna ih je radno sposobno te ima najveću “gastarbajtersku dijasporu” u Europi. Samo u Njemačkoj Turci čine oko pet posto stanovništva. Dobar dio školovanih Turaka treće generacije iz Zapadne Europe vraća se u “roditeljski kraj”, što je dobrim dijelom i pridonijelo razvoju Turske te njenoj europeizaciji.
Osim toga, ponovno su pred vratima Beča sa svojim intrigantnim sapunicama. Turska više nije zabačena mistična zemlja “vojnih pučeva” i prezrenih gastarbajtera. Turska je danas Zapad na Istoku. - Turska je kompletno zahvaćena procesom okcidentalizacije nakon što se u posljednja dva desetljeća njezina uloga znatno promijenila. Iako je već u prethodnom razdoblju predstavljala oslonac za NATO, ipak se morala suočavati s izazovima koji su proizlazili iz suprotstavljenosti modernizacije/sekularizacije društva s jedne te reakcionarnih tendencija integralističkih političkih pokreta iz islamskog svijeta s druge strane - rekao je jedan od poznatih svjetskih turkologa, Antonello Biagini sa rimskog sveučilišta La Sapienza.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....