Europa je krhka, nesigurna, prijete joj duhovi prošlosti

Nekoliko kriza je 2008. potreslo temelje Europe. Najteža financijska i ekonomska kriza nakon Velike depresije iz tridesetih godina stvorila je goleme dugove europskim državama i ugrozila eurozonu. Kolone izbjeglica koji su bježali od rata na Bliskom istoku povećale su političke podjele i napetosti.

Učestali teroristički napadi stvorili su osjećaj nesigurnosti. Kriza u Ukrajini ukazivala je na novi hladni rat između Rusije i Zapada. Europska unija zapala je u egzistencijalnu krizu kada se jedna članica, Ujedinjeno Kraljevstvo, odlučila za napuštanje Unije. Sve što se u duljem razdoblju doimalo čvrsto i nedodirljivo postalo je upitno. Kako je uopće došlo do takve višestruke i opće krize?

Najteže su bile pogođene one zemlje koje su slijedile neoliberalni kurs i koje su postale ovisne o dereguliranom bankarskom sektoru. Britanija je bila ponajviše izložena.

Royal Bank of Scotland postala je u nekoliko godina jedna od najvećih svjetskih banaka, a na dan 6. listopada 2008. samo sati su je dijelili od potpune propasti. Službenici su radili cijelu noć kako bi stvorili mehanizam koji će spriječiti financijski kolaps Britanije, ali i cijelog svijeta jer je banka poslovala na svjetskom tržištu.

Državni kredit

Mehanizam se zapravo svodio na državni kredit u iznosu od 500 milijardi funti kojim je stabiliziran bankarski sustav i kojim su zaštićeni štediše i vlasnici depozita. Nekoliko dana kasnije vlada Ujedinjenog Kraljevstva kupila je četiri petine dionica čime je Royal Bank of Scotland de facto nacionalizirana. Država je kupila i 40 posto dionica velike HBOS banke i manje TSB, u vlasništvu Lloyda.

Francuska, Njemačka, Italija, Španjolska i Švicarska načelno su slijedile britanski model i stvorile su fondove kojima su podržale ugrožene banke. Deset banaka u srednjoj i istočnoj Europi također je dobilo državnu pomoć. Vlade su štedišama dale jamstva. Švicarska, Portugal, Latvija i Irska preuzele su kontrolni paket dionica u nekoliko banaka. Švicarska primjerice u divovskoj UBS banci, koja je postala globalna investicijska banka. U Danskoj je Roskilde Bank 2008. bila na rubu propasti i preuzela ju je središnja državna banka. Golema državna intervencija kojom je spašen bankarski sustav zapravo je novac poreznih obveznika preraspodijelila bankama.

Ljudi su im povjerili svoj novac polazeći od pretpostavke da je njihov novac na sigurnom. Sada su uvidjeli da banke posluju poput kockarnica. Nikada povjerenje u banke nije bilo na tako niskoj razini. Bijes i gađenje bili su opipljivi i potpuno razumljivi. Ljudi skromnih primanja i jednostavnih načina života promatrali su kako oni isti ljudi koji su izazvali slom nisu kazneno gonjeni i kako su, štoviše, dobili obilne otpremnine. Slučaj Freda Goodwina, predsjednika uprave Royal Bank of Scotland bio je posebno dojmljiv. Njegova politika ekspanzije odvela je banku u propast i zato mu je mirovina umanjena na 300.000 funti godišnje.

Kako to uvijek biva, započela je potraga za krivcima - a krivci su “prepoznati” među imigrantima - i jačao je nacionalizam koji je nudio utočište u identitetu i zabludu da se rješenje nalazi u obnovi nacionalne suverenosti koja je prepuštena međunarodnim ustanovama.

Korjenite promjene

Ekonomska kriza, migracije i terorizam bili su globalni, nipošto specifično europski problemi. Ukrajinska kriza imala je međunarodne posljedice. Budući da je Britanija namjeravala preorijentirati svoju vanjsku trgovinu, ni sâm Brexit nije mogao biti isključivo europski ili britanski problem. Opća kriza koja je potrajala čitavo desetljeće potresla je - nije ih uništila - temelje europske civilizacije. Do ljeta 2017. Europa je prebrodila sve krize. One su stavljene pod kontrolu, ali nisu korjenito svladane.

Nisu ni mogle biti svladane. Krize su bile imanentne europskoj izloženosti globalizaciji u svim njenim oblicima. Taj proces se u prethodna tri desetljeća toliko ubrzao da je bilo nerealno očekivati jasan i potpun završetak kriza koje su zaprijetile Europi. Ekonomski oporavak se nesumnjivo dogodio, ali nije bio impresivan.

Masovne migracije bile su neizbježne. Nije postojalo jednostavno rješenje za problem terorizma. Uvećana je mogućnost sukoba supersila kada je u studenome 2016. za predsjednika Sjedinjenih Država izabran impulzivni i nepredvidivi Donald J. Trump. Europa će biti izložena globalnim poremećajima još mnogo godina, možda i naraštaja.

Od 2008. nadalje mnogo je toga što je Europa uzimala zdravo za gotovo postalo upitno. Stabilnost, blagostanje, tekovine koje su obilježile prethodna desetljeća, pa čak i mir, više nisu bili zajamčeni. Bliske veze sa Sjedinjenim Državama, koje su bile od vitalnog značaja za Zapadnu Europu nakon Drugog svjetskog rata (a od 1990. i za veći dio istočne polovice kontinenta), počele su slabiti već u vrijeme predsjednika Obame. Njegov nasljednik izravno ih je doveo u pitanje.

Liberalne i demokratske vrijednosti, za čiju prevlast je vođena duga i teška borba, bile su ugrožene. Europa je 2017. bila krhka, suočena s trajnom neizvjesnošću i nesigurnošću, najvećom od završetka Drugog svjetskog rata. Hoće li pronaći put u bolja vremena? Ili će se duhovi prošlosti vratiti i ponovno poharati kontinent?

Novi sporovi

U sedam desetljeća koliko je prošlo od Drugog svjetskog rata, Europa se dramatično promijenila. Postala je kontinent demokracijâ, premda je za poneke države demokracija samo privid koji prikriva različite oblike autoritarizma. Europa je i kontinent civilnih društava u kojima, za razliku od prve polovice 20. stoljeća, vojska ima sporednu ulogu u unutarnjoj politici, što je uvelike pridonijelo demokratskoj stabilnosti. Usprkos mnogim preprekama, napetostima i nezadovoljstvima, europske države navikle su se na suradnju i pregovore i suzdržavaju se od upotrebe sile u rješavanju sporova.

Najjača i najutjecajnija među njima - miroljubiva i internacionalistička moderna Njemačka - stoji u fascinantnoj suprotnosti s onom Njemačkom koja je tridesetih i četrdesetih godina na najstrašniji način gazila ljudska prava i zamalo uništila europsku civilizaciju. Europa se borila za slobodu i u toj borbi je pobijedila. Postigla je razinu blagostanja koja je neusporediva s većim dijelom svijeta. Njena težnja jedinstvu i potraga za vlastitim identitetom su procesi koji traju.

Ne možemo znati što će nam donijeti nastupajuća desetljeća. Samo je neizvjesnost izvjesna. Nesigurnost će ostati važna značajka modernog života. Europska posrtanja i skretanja, usponi i padovi, trajna su obilježja njene povijesti, a takvima će zasigurno i ostati.