Film Katye Soldak: Ispovijest sovjetske pionirke ili kronika ukrajinske netranzicije

Igra je završena. Nema povijesti, nema budućnosti. Max iz Harkova, ukrajinski panker u kasnim tridesetima u dokumentarnom filmu "The Long Breakup" (Dugi prekid), ukrajinsko-američke autorice Katye Soldak, u te dvije kratke rečenice postavlja konačnu dijagnozu današnje Ukrajine. Baš kao i "y" u Katyinom imenu, koje bismo inače pisali kao "j", ali ona danas jest i nije Ukrajinka, prije svega je građanka SAD-a, zemlje koja joj je otvorila vrata osobnog razvoja, a čiju sudbinu danas promatra sa strahom jer u posljednjih nekoliko Trumpovih godina čini se da Amerika kakvu su zamišljali oni koji su se željeli probiti izvan europske "željezne zavjese" brzim korakom napušta demokraciju.

- Ne znam hoću li uvijek živjeti ovdje, možda se jednom i vratim u Ukrajinu, a možda odem živjeti u neku zemlju o kojoj danas još ni ne razmišljam - rekla mi je Soldak kada smo, nakon što sam odgledao film, razgovarali o njenim budućim planovima, ali i o sličnim sudbinama koje prate europske zemlje "u tranziciji".

Danas živi u New Yorku, točnije u Brooklynu, trenutačno kreativnom središtu metropole, u stanu koji je donedavno dijelila sa svojom kćeri Deanom, već rođenom Amerikankom, koja njenu povezanost s Ukrajinom doživljava kao i svako drugo iseljeničko dijete - sa znatiželjom, ali bez prevelikog interesa. "Što baš moraš ići tamo, znaš da je opasno", vidimo u filmu Deanu kako govori Katyi koja odlazi na let za Kijev (ili ukrajinski Kjiv, kako će danas reći svaki pravi Ukrajinac kojemu je u ruskom razdoblju bilo uskraćeno pravo na jezik), ovaj puta službeno, kao novinarka magazina Forbes, specijalizirana za područje i dalje turbulentnog europskog Istoka.

Soldak je danas direktorica sadržaja Forbesovih međunarodnih izdanja. To je posao kojim si osigurava egzistenciju, kaže a film je nešto čime se dugoročno namjerava baviti. Vlasnica je diplome stručnjaka za medijsku produkciju i digitalne medije (Emerson College i Columbia University School of Journalism). "The Long Breakup", njen drugi dokumentarac (prvi je bio "edukativni" film o kockanju), danas putuje američkim festivalima i skuplja pohvale.

Iako u njemu ima puno politike, "The Long Breakup" je vrlo osoban i emotivan film. Više no što je politički film, a jest i to, to je film o paralelnim životima dviju velikih skupina ljudi - jedne koja se našla u situaciji da joj se nakratko učinilo kako se ostvaruju patriotski snovi niza generacija, da bi ubrzo gotovo sve pošlo ukrivo, i druge, koja ne skriva nostalgiju prema raspadnutom velikom sovjetskom sustavu u kojemu možda nije živjela bolje ali su se ljudi osjećali sigurno ("Podvojena sam. Besplatno obrazovanje za sve bilo je dobro.

Ali život je bio vrlo težak. Nismo mogli ništa kupiti - cipele, tkanine, bilo što", kaže u jednom trenutku Katyina baka Zina). Istovremeno, to je film o utjecaju snažne sovjetske propagande koja je mijesila, ali, upozorava Soldak, i danas mijesi stavove velikog dijela javnosti. Stara sovjetska mašina živa je zahvaljujući tome što Rusijom trenutačno upravlja bivši operativac KGB-a.

Soldak ne skriva da je i sama "iskusila svoj udio ispiranja mozga". Vidimo je na arhivskim snimkama kako recitira pjesme o "deduški" Lenjinu, veliča druga Staljina, slavi "najbolju vlast na svijetu koja je njenoj generaciji omogućila sretno djetinjstvo". I danas kaže, kada razmišlja o djetinjstvu, unatoč tome što je odrastala u pretrpanom multigeneracijskom domaćinstvu u Harkovu (ukrajinski Karkiv), s izrazito skučenim mogućnostima bilo kakve privatnosti, emocije su pozitivne

Domoljubni odgoj

- Cijela peteročlana obitelj - moji roditelji, moja teta, moja baka i ja - dijelili smo mali dvosobni stan u kojem je obitelj kuhala, zabavljala se, učila, šivala, plela, povremeno ugostila goste izvan grada i nekako se uspjela razmnožavati - ironična je.

Kaže kako njeni roditelji uglavnom nisu bili uključeni u njen službeni domoljubni odgoj. Politika ih nikada nije zanimala, a na njeno razočaranje, nikada se nisu pridružili Partiji. Jedina osoba koja je poticala njeno domoljublje bila je njena baka po ocu Zina, učiteljica u osnovnoj školi u Minsku. Zina je u propagandi tražila ljudski element i onda je takav paket servirala učenicima. (Danas Zina i njen suprug Platon žive u Minneapolisu).

Onda se 1986. sovjetska ekonomija počela raspadati. Gorbačov, nakon godinu dana na vlasti, sustav je iz planirane i centralizirane ekonomije pokušao liberalizirati i usmjeriti prema tržišno orijentiranom socijalizmu. Odjednom su sovjetski mediji zasuli tristo milijuna građana riječima "perestrojka", "glasnost" , "uskorenie" i "gosprijomka".

Perestrojka je i Katyinu (tada još - Katjinu) vezu s komunizmom usmjerila nizbrdo. Restrukturiranje zemlje koje je provodio partijski vrh nije riješilo krizu opskrbe hranom i robe široke potrošnje. Njen rodni grad, dvomilijunski Harkov teško je pogođen siromaštvom i nestašicama.

- Čak i predanoj mladoj pionirki poput mene postalo je nemoguće vjerovati sovjetskoj propagandi. Počela sam pisati satirične pjesme o Gorbačovu i našem nedostatku školskog pribora, sjeća se Katya.

Sovjetski sustav raspadao se brzo. Ali dok su mladi u Moskvi i Sankt Peterburgu odmah odbacili sovjetsku ideologiju, a u Kijevu već započeo protestni pokret za neovisnost Ukrajine, u Harkovu, koji nikada nije bio politički aktivno mjesto, učitelji i školski sustav bili su daleko od progresivnih promjena. U zimi 1990. školski službenici i dalje su okupljali đake i nastavnike na godišnjoj povorci marširanja i pjevanja.

Neodlučni ljudi

Tog ljeta koje je provela u maloj drvenoj obiteljskoj kući na selu u Rusiji, trinaestogodišnja Katja iz dosade je pročitala "Arhipelag Gulag" i "Jedan dan iz života Ivana Denisoviča", Aleksandra Solženjicina. Primijetila je da su ljudi oko nje odjednom počeli razgovarati o politici. Razmjenjivali su perspektive. Religija je odjednom postala nešto što je dobro, mladići su puštali kosu, nosili su metalne narukvice i kožne prsluke, rock glazba je svirala posvuda. Dolazila je promjena. Arhivske snimke pokazuju nam mladu Katju kao voditeljicu muzičkog programa na jednoj od brzorazmnožavajućih privatnih televizija.

U njenom Harkovu, međutim, ljudi su još dugo po odvajanju Ukrajine od Rusije ostali neodlučni, politički i nacionalno. U filmu možemo vidjeti njenog konzervativnog očuha, kako, objašnjavajući svoj glas na izborima 2010. kaže: "Glasat ću za (Viktora) Janukoviča, on će biti muškarac u kući". Janukovič je bio produžena ruka Moskve, Harkov je dobrim dijelom bio orijentiran prema Rusiji. Katyin očuh još je 2010. uvjeren da je samostalna Ukrajina pogreška. Za razliku od njega, Katyina majka, simptomatično za postkomunistički europski istok, kaže samo "glasala sam protiv Julije Timošenko". Ona ne žali za Rusijom.

U trenutku kada vlasnik njene televizijske kuće odluči krenuti u politiku, Katju vidimo kao političku reporterku s birališta.

- Bila sam u to pogurnuta, kaže, zapravo politika me počela zanimati tek kada su politički protivnici našeg vlasnika nasilno zaustavili program naše televizije, a uistinu tek nakon dolaska u New York, a i to ne odmah, nego nakon što sam upoznala život ovdašnjih ukrajinskih doseljenika. Sada sam zabrinuta za sudbinu demokracije u obje zemlje.

Tu sam se sjetio dugih razgovora s Oleksandrom Levčenkom, dugotrajnim ukrajinskim veleposlanikom u Zagrebu, njegovog početnog entuzijazma s kojim je pratio odnose dvije mlade samostalne europske države, Hrvatske i Ukrajine ("Mi smo vas prvi priznali, nakon Vatikana", bilo je prvo što mi je rekao kad smo se upoznali), a onda njegovog velikog razočaranja zbog političkih turbulencija u Ukrajini, predsjednikova bijega u Moskvu (Viktor Janukovič), pa tuge i bijesa nakon ruske aneksije Krima. Janukovič je kasnije osuđen na 13 godina zatvora, zbog veleizdaje. Levčenkov tim je u Zagrebu naslijedila druga, diplomatska posada.

Soldak nam u svojem filmu donosi ukrajinsko-američku stranu priče o građenju i destrukciji demokratskog sustava, političku, ali prije svega životnu, u mnogočemu sličnu našoj, postjugoslavenskoj, i za to za nas upozoravajuću.