NEVIĐENI UŽAS

FOTO: HUMANITARNA KATASTROFA U KAMPU ZA IZBJEGLICE 'Ovdje polako umiremo. Da smo znali što nas čeka, ostali bismo u Siriji'

 EPH

Starica u dugoj crnoj haljini sjedi na prašnjavom tlu uz željezničku prugu i ne obazire se na grupu od stotinjak muškaraca koji se nekoliko metara od nje nadvikuju, naguravaju, vidno razbješnjeni...

Ona u jednoj ruci drži drveni štap, a drugom briše suze koje joj padaju niz lice dok zuri u prazno, prema metalnoj ogradi ispred koje je, spazivši fotoreportere, dotrčalo nekoliko mladića i razvilo platna na kojima su na engleskom jeziku rukom ispisane poruke “Sloboda Siriji i Palestini” i “Mi ovdje polako umiremo”. Uz njih je stala i tamnoputa djevojčica, duge kovrčave kose i izvadila papir na kojem crvenim flomasterom piše: “Mi smo ljudi”.

Stotinjak metara dalje je granica s Makedonijom. No, očajnim ljudima, mahom Sirijcima, koji danima čekaju na grčkoj strani žice, prelazak na drugu stranu čini se kao nedostižan san. Ne znajući što donosi sutra, desetak tisuća izbjeglica dane provodi na livadama pokraj grčkog sela Idomeni, smještenog tik uz granični prijelaz.

Iz očaja u očaj

Svakim danom ih je sve više, stalno cestama i poljima pristižu nove skupine ljudi, a makedonska policija ih dnevno propušta svega nekoliko stotina. Pristup samoj graničnoj crti - gdje su se proteklih dana izbjeglice sukobljavale s makedonskim snagama reda u želji da probiju ogradu i uđu u Makedoniji - brane grčki policajci. Novopridošli izbjeglice satima čekaju u redu da bi ušle u veliki bijeli šator gdje će ih grčke vlasti registrirati i onima koji zadovoljavaju uvjete za nastavak putovanja prema zapadu dodijeliti brojeve koji im pružaju nadu da će se ukrcati u vlak.

U ograđenom dijelu izbjegličkog kampa već danima nema mjesta za nove šatore, pa ih izbjeglice podižu na poljima, a mnogi koji još nisu uspjeli nabaviti šator, leže na tlu, neki na dekama, neki na goloj zemlji, vidno iscrpljeni ljudi svih dobi... Puno je djece, čak i beba od svega nekoliko mjeseci...

“Ovo je moja kuća”, sa širokim osmijehom na zeleni šator pokazuje Šarif Al Ahmad iz sirijskoga grada Rake koji drži zloglasni ISIL. Šarif je frizer pa mu sunarodnjaci dolaze ispred šatora na šišanje.

“Da sam znao da nas ovo čeka, možda ne bih ni otišao iz Sirije. Iz jedne katastrofe smo došli u drugu”, govori mi 23-godišnji Mohamad Đaruši iz grada Al Karetaina pokraj Homsa koji u Idomeniju već 10 dana kampira s roditeljima, suprugom i bratom koji je prije dva dana proslavio prvi rođendan.

ISIL-ove bombe

Njegova majka Maha i otac Abdulhadi ispred šatora su zapalili vatru i u limenoj konzervi griju vodu pa u nju ubacuju pet jaja. Po jedno za svakog člana obitelji. To će im biti ručak, jedini obrok u danu. Makar gladovali, zadnjih sto dolara su odlučili sačuvati za kartu za vlak.

“Čuli smo da se od Srbije pa dalje prema zapadu prijevoz ne naplaćuje. Prodali smo sve obiteljsko zlato da bismo skupili za bijeg jer je u našem gradu život postao nemoguć. Bombardirali su ga i sirijska vojska i ISIL. Svaki sa svoje strane. Naša kuća je srušena. Prije tri mjeseca sam se oženio. Iste večeri nakon vjenčanja u grad je ušao ISIL i tri dana kasnije smo uspjeli pobjeći”, priča Mohamad koji je završio prve dvije godine strojarstva, ali je zbog rata morao prekinuti studij.

Put preko Egeja

Nekoliko je tjedana s obitelji proveo kod rođaka u Turskoj. Našli su krijumčare kojima su platili da ih prevezu do grčkog otoka Kosa. Na prekrcanom je plastičnom brodu, kaže, bilo 40-ak ljudi, ali je srećom more bilo mirno.

“Zahvalan sam grčkoj policiji koja nas je dopratila do kampa na otoku i nakon tri dana prevezla do Atene gdje smo proveli jednu noć da bi nas potom autobusima vozili dalje. Pet dana smo proveli uz cestu jer su rekli da autobus ne može dalje, pa smo još nekoliko dana bili u jednom kampu pokraj Soluna i krenuli pješice prema Makedoniji. Nekoliko dana smo pješačili, a onda su nas neki ljudi prije deset dana dovezli ovdje. Prvih nekoliko dana nismo imali šator. Spavali smo pod vedrim nebom. Mali brat i majka su jako prehlađeni. Liječnici bez granica su nam dali šator”, priča Mohamad čija je obitelj u skupini od 50-ak ljudi s rednim brojem 152.

Niti jedan incident

Čuo je da je zadnja u vlak puštena skupina 67, a da ih čeka još 280. Želja mu je doći u Njemačku i brine ga spoznaja da su granice zatvorene. Samo zna da ne želi nazad u Siriju u kojoj ljudi svakodnevno ginu od bombi. Ovdje ima samo goli život, no ne gubi nadu...

Na mnogim su šatorima u Idomeniju sprejevima ispisane poruke - otvorite granice. Humanitarna je situacija sve teža. Oko šatora su hrpe smeća. Nema ni struje ni tekuće vode. Ljudi satima čekaju u redovima da bi besplatno dobili sendviče i boce s vodom koje dijele humanitarne organizacije. No, besplatne hrane nema za sve.

Iz obližnjih šuma ljudi dovlače suhe grane i pale vatru da bi se ugrijali, skuhali skroman obrok i osušili opranu odjeću.

Četiri dana tamo već čeka i djevojka koja je u prljavu deku, jedinu koju ima, zamotala svoju kćerkicu, malu Sozdar, koja se rodila prije samo mjesec i pol dana u Siriji. Ima i starih ljudi u invalidskim kolicima.

Policajci stoje uz cestu koja prolazi kroz polje sa šatorima. Brojnim novinarskim ekipama pokazuju mjesta uz rub ceste gdje mogu parkirati. Čim smo izašli iz automobila, skupina od pet-šest dječaka u dobi od desetak godina nas moli vodu. Dajemo im i vodu i čokoladu. Ne govore engleski, ali nam rukama pokazuju koliko su zahvalni.

Nismo vidjeli ni jedan incident. Iako im se na licima vidi očaj, ljudi djeluju strpljivo. No ovoj najvećoj izbjegličkoj krizi u Europi nakon Drugog svjetskog rata kraj se još ne nazire...

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. studeni 2024 11:50