Francusku čeka burno političko razdoblje: Što ako Emmanuel Macron ipak ne uspije dobiti izbore?

Prije, recimo, dva mjeseca u Francuskoj se politička rasprava bila usredotočila na pitanje može li Emmanuel Macron u travnju iduće godine na predsjedničkim izborima pobijediti nasljednicu radikalno desne političke dinastije Le Pene, kćer Marine. Ankete su govorile da se razlika između njih dvoje smanjila i da Macron može računati na prednost manju od 10%. Prije četiri godine imao je potporu dvije trećine biračkog tijela, sad malo više od polovice.

Tada je, prema podacima koji su mi bili na raspolaganju, samo trezveni Teneo mislio drukčije. Kratka digresija: ova ugledna i utjecajna konzultantska kuće proteklih je tjedana doživjela ozbiljan udarac jer se njezin CEO napio na jednoj javnoj priredbi i izazvao solidan skandal. Potom se povukao s čelnog mjesta, ali je dobrano naštetio tvrtki.

Dakle, trezveni analitičari, za razliku od šefa, podsjetili su me kako je situacija na francuskoj političkoj sceni i dalje kolebljiva. I povukli usporednicu: godinu dana prije predsjedničkih izbora 2017. godine nitko nije ni pomišljao da bi Macron mogao pobijediti. Isto vrijedi i sada, do početka iduće godine može iskočiti neočekivani kandidat(kinja) i pomesti sve ostale.

Tada, 2016./2017. godine, francuskoj je općinstvo, poznato po trajnom nezadovoljstvu, bilo bijesno na Socijaliste koji u pet godine vlasti nisu uspjeli srušiti stopu nezaposlenosti ispod 10%, a Les Républicains (Republikanci, LR) je i dalje pratila stigma očajnog predsjedanja Nikolasa Sarkozyja. Nova digresija: Sarkozy je drugi francuski predsjednik u Petoj Republici koji je osuđen. Prvi je bio Jacques Chirac, obojica iz stranke koja se često voli pozivati na degaullizam.

Sada je javnost opet nezadovoljna. Macron nije uspio. To je neupitan zaključak. S druge strane, Le Pen i dalje može očekivati do 30% glasova, ne više. Nedostatno za parlamentarnu ili predsjedničku pobjedu. Ali bi još uvijek mogla ući u drugi krug. I to je to.

Ambiciozan početak

Emmanuel Macron je u predsjednički mandat krenuo ambiciozno, s pozicije političkog centra, nije lijevog ni desnog, krenuo je u provedbu niz reformi nužnih za hvatanje Francuske u koštac s izazovima novog doba. Imao je stabilnu većinu u Assemblée nationale (Narodna skupština) i, mislio, podršku javnosti. Koja je nestala istog trenutka kad je rekao da će u cijenu goriva uključiti porez za, da iskoristim sada moderan termin, zelenu tranziciju. To je bila pogreška.

Uslijedili su dugotrajni prosvjedi gilets jaunes (žuti prsluci, koji su im postali obilježje jer su prve proteste održavali na prometnim raskrižjima pa su ih koristili kako bi im jamčili da ih vozačice i vozači vide) za koje je Macron bio potpuno nepripremljen. Dotad samouvjereni, moćni govornik neupitnog autoriteta, izašao je pred kamere francuskih televizija i ostavio dojam uplašenog lidera kakve nitko ne voli.

Nije bio svjestan što mu se dogodilo. Razlog za prosvjede nije bio zeleni porez, bio je povod, kao u Čileu povećanje cijene karte za javni prijenos u protuvrijednosti nekoliko centa (europskih), razlog je u oba slučaja bio duboki osjećaj nezadovoljstva javnosti zbog nejednakosti koja je obilježila razdoblje nakon velike financijske krize.

Macron, kao pripadnik francuskog izabranog društva (radio je kod Rotschilda), nije bio svjestan tog problema. A nije imao naraciju Donalda Trumpa da umiri nezadovoljne mase jednostavnim parolama i tražeći neprijatelja i krivca u drugome. Obrnuto, Macron ih je dodatno iziritirao carističkim nastupom (sazvao je zajedničku sjednicu oba doma Skupštine u Versaillesu, primjerice) zbog kojeg su ga mediji prozvali Jupiterom. Za razliku od Angele Merkel ili Andreja Plenkovića, Macron nema ali baš nikakav doticaj s javnošću, ne osjeća njihovo bilo i ne razumije njihove emocije. To nisu znali ni njegovi prethodnici, ali tada ideja vodilja javnosti nije bila ljutnja zbog nejednakosti, razlika 1%:99%.

Emocionalni pristup

Obrazac emocionalnog pristupa francuskog općinstva realnim politikama odaje Macronov pokušaj da provede reformu mirovinskog sustava. Koji ima 42 različite kategorije modela umirovljenja. Francuski je predsjednik predložio pojednostavljivanje sustava i povećanje dobi za odlazak u mirovinu sa sadašnjih 62 godine. Nova bura, na francuskim ulicama plešu balerine prosvjedujući jer će morati kasnije u mirovinu (neće, ali koga briga za činjenice, ne živimo li mi u "post-truth" svijetu). Paradoksalno, dok su trajali prosvjedi provedeno je nekoliko anketa u kojima je javnost rekla da je sklona promjeni kompliciranog mirovinskog sustava. Da, to je Francuska, da ne citiram De Gaullea i sireve.

I tu Jupiter puca. Nema više energije, odustaje od reforme, nastupa javnozdravstvena kriza, a u međuvremenu je došlo do očekivanih turbulencija u njegovom pokretu koji se pokušava (još nije) pretvoriti u stranku: počeo je kao En Marche!, a zatim postao La République En Marche! (LREM), Republika u pokretu. Ideološka praznina jedan je od ključnih problema koji ga onemogućavaju da preraste u stranku. Drugi je osjećaj brojnih članova da je riječ o platformi koja služi podržavanju lika i djela predsjednika Macrona zbog čega su mnogi zastupnici napustili zastupnički klub LREM-a koji sada ima tanku većinu, zahvaljujući koalicijama s manjim strankama.

Vlada je doživjela velike promjene, dijelom zbog odlaska ministara iz redove nove stranke, a dijelom zbog restrukturiranja koje je proveo predsjednik. Problemi su počeli formiranjem vlade jer su se već tada iz zastupničkih redova čule kritike zbog imenovanja "starih kadrova" na ključna mjesta: ministar financija Bruno Le Maire, vanjskih poslova Jean-Yves Le Drian. S druge strane, riječ je, neosporno, o najuspješnijim članovima kabineta.

Konačno, francuski predsjednik nije uspio uvjeriti javnost da reforme idu u korist većine koja ga je ocijenila liderom pretjerano sklonim poslovnog zajednici. Što je razbilo tezu da želi poboljšanje za sve. Iako je uspio, prije javnozdravstvene krize, smanjiti nezaposlenost, ojačati ekonomski rast i dati zamah novim industrijama.

Macron je uspješniji bio na europskoj razini gdje je stalno davao zamah reformama, ali zbog problema s formiranje njemačke vlade nakon izbora 2017. godine, a zatim unutarnjih previranja u vodećoj Kršćansko-demokratskoj uniji (CDU), u Berlinu nije imao partnera koji bi ga podržavao (Angela Merkel je u posljednjem mandatu bila oprezna).

Posebno je odjeknula njegova dijagnoza da je "NATO klinički mrtav" koja je, što god rekli kritičari, ubrzala rasprave o budućnosti Saveza koji nas štiti. Nije sklon proširenju jer smatra da se EU prvo mora konsolidirati (s posebnim osvrtom na Euroskupinu), ali treba pohvaliti njegovo inzistiranje na promjeni pregovaračkog mehanizma koji je bolji od dosadašnjeg tromog i neučinkovitog sustava.

Sve to Francuskinjama i Francuzima s pravom glasa ne vrijedi ništa. Ne vole ga. Na regionalnim izborima krajem lipnja LREM je osvojio ukupno 11% glasova, jad i bijeda. Prije regionalnih izbora 2015. godine tadašnji mi je francuski ambasador u Zagrebu pričao kako ih ne treba koristiti za izvlačenje zaključaka koji bi se mogli primijeniti na nacionalnoj razini. Ipak, ovi su izbori osvijestili nekoliko činjenica koje će imati upliv na daljnji razvoj na političkoj sceni.

Iako na izbore nije izašlo dvije trećine biračkog tijela, oni koji su izašli su a) srušili tezu da mali odaziv ide u korist radikalnoj desnici; Le Pen je gubitnica, nije uspjela osvojiti nijednu regiju; b) potvrdili da su skloni "starim" političkim opcijama pa su LR postali neupitni pobjednici.

Elizejska palača je shvatila poruku i ovog je tjedna krenula politička borba za opstanak. Francuska je vlada odbacila plan da se u Ustav ubaci zaštita okoliša jer je u političkoj proceduri izgubio temeljne odrednice. Što je problem jer će biračko tijelo sklono zelenima to zamjeriti predsjedniku. Koji, s druge strane, nastavlja borbu za reformu mirovinskog sustava. Što će izazvati sukob sa sindikatima pa nije isključeno da se borba protiv te reforme opet vodi na ulicama. Nije isključena vruća jesen.

Macron, unatoč svemu, i dalje ima velike izglede za ulazak u drugi krug predsjedničkih izbora. Pobjeda neće biti kao prije pet godina, a i velika je vjerojatnost da mu političke okolnosti nakon pobjede neće ići u prilog. LREM teško da će ostvariti premoćnu pobjedu kao 2017. godine. Što bi Francusku moglo dovesti u nikad ugodno opciju kohabitacije (za razliku od one koju živimo u Hrvatskoj, Macron ima više ovlasti, ali mu vlada može postavljati nepremostiva ograničenja).

Takav bi razvoj političke situacije izazvao unutarnje političke probleme, ali bi se neupitno zrcalio i na europskoj razini. Što je loše jer pred EU stoji niz važnih poteza za koje je potrebno suglasje na liniji Berlin-Pariz pri čemu upravo sada imamo dobru situaciju jer Italiju vodi razboriti Mario Draghi, Pedro Sánchez ima povoljnu političku situaciju i "EU četvorka" bi mogla provesti niz reformi. Izopćiti remetilačke vlade Poljske i Mađarske, među ostalim.

Nove okolnosti francuske političke scene ne nagovještavaju pobjedničko ozračje za Marine Le Pen. Iako ju je stranka, Le Rassemblement National (Nacionalno okupljanje, RN), kako glasi ime nekadašnjeg Nacionalnog fronta, unatoč izbornom porazu opet izabrala za predsjednicu. Regionalni izbori sugeriraju da postoji komunikaciji problem s izbornim tijelom. Le Pen silno želi bilo kakvu izvršnu vlast iznad gradske uprave kako bi dokazala da je njezina politika otklona od ekstremno radikalne očeve politike bila pobjednička strategija.

Prije četiri godine izgubila je zbog otvorenog protivljenja Europskoj uniji i euru, što je javnost kaznila. Zbog toga je ublažila taj narativ i ne zagovara bijeg od zajedničke europske valute. No, istraživanja francuskih medija pokazuju da time - zasad - nije uspjela privući biračko tijelo centra, a izgubila je dio podrške ekstremne desnice. Le Pen je tako u pat poziciji: povratak na ekstrem, gdje je bila, onemogućava pobjedu. Tko želi desni centar, glasat će za LR ili LREM, ne za RN. "Neuspjeh na regionalnim izborima ne utječe na našu sposobnost okupljanja, ali treba dobro proučiti razloge zbog kojih neki naši glasači nisu izašli glasati", sažeo je političku dvojbu Nicolas Bay, eurozastupnik RN-a.

Što otvara prostor republikancima da se u velikom stilu vrate možda i na vlast, nakon deset opozicijskih godina. No, i kod njih je situacija i dalje kolebljiva. Nakon regionalnih izbora katalizirala su se tri imena koja bi mogla preuzeti kandidatski položaj: Xavier Bertrand, kojeg u Elizejskoj palači smatraju prijetnjom koja bi mogla Macrona izbaciti iz drugog kruga, Valérie Pécresse i Laurent Wauquiez. Problem je što će LR, zbog proteklih turbulencija, teško naći zajednički jezik oko kandidature. Bertrand je, svjestan toga, najavio da će samostalno izaći na izbore ako ga stranka ne podrži. Što će rezultirati rasipanjem glasova i utabati put za drugi krug Macronu, možda i Le Pen.

Unutarnje borbe

I sad bi netko pomislio da će ljevica iskoristiti gloženje političkih suparnika. Ali, kao i uvijek dosad, ljevica nema pravi odgovor na krizne situacije. Socijalisti su se donekle konsolidirali, Zeleni malo i porasli, komunisti su slabašni, a La France insoumise (Nepokorena Francuska, radikalna ljevica) uvjerena je da njezin lider Jean-Luc Mélenchon mora biti kandidat. Koji će nagrizati glasove socijalista, a oni glasove Zelenih.

Kad bi se svi (pa i komunisti), postrojili iza jedne osobe, ona bi ušla u drugi krug. Ali za to treba slomiti liderske političke taštine, a to je uvijek najteže. Ljudi ulaze u politiku da budu lideri pa kad to postanu, ni po cijenu propasti političke opcije (u ovom slučaju lijeve), ne žele odstupiti. Radije i Macron nego kandidat mrske, protivničke lijeve opcije.

Čeka nas burno političko razdoblje u Francuskoj, razdoblje u kojem će trajati bespoštedne unutarnje političke borbe uz istodobne vatrene sukobe na ideološkoj razini: ljevica, desnica, centar. Pa će vjerojatni novi njemački kancelar Armin Laschet morati pričekati do kraja idućeg ljeta da vidi s kim će u Parizu moći raditi.

U malo izglednom, ali scenariju koji se ne smije odbaciti, to bi mogla biti Marine Le Pen što bi zaustavilo većinu procesa učvršćivanja EU. I ojačalo Viktora Orbána i njemu slične, dovelo u pitanje EU kao išta više od sporazuma o slobodnoj trgovini. Zato su izbori u Francuskoj važniji od bilo kojih u EU (osim sljedećih talijanskih, koji su gotovo jednako tako važni). I zato je loše što se Macron nije uspio profilirati u lidera koji bi mirno mogao osvojiti još jedan mandat.