Geostrateški lom: Kako se NATO našao u situaciji da sprečava međusobni sukob država članica

Jedan mandat Donalda Trumpa u Bijeloj kući uspio je uzdrmati NATO. Eventualni drugi mandat mogao bi ga i dokrajčiti. To što je NATO uspio preživjeti ove četiri godine utjecaj je razboritih ljudi u redovima američkih republikanaca koji, iako ne žele demokrata u Bijeloj kući pa podržavaju čak i Trumpa, znaju da je transatlantsko savezništvo nužno i za zajedničku sigurnost i za mir u svijetu.

Trump je tijekom svoga mandata s pravom prozvao europske države članice NATO-a što ne ulažu dovoljno u obranu, ali je optužbe prema njima doveo na razinu karikature. Njegov prezir za procedure, demokratske postupke i divljenje raznim diktatorima i autoritarnim vođama narušilo je povjerenje u vrijednosti za koje se zalaže slobodni demokratski svijet. A to su upravo i vrijednosti za koje se zalaže i NATO kao savez demokratskih država koji, osim teritorija, štiti i zajedničke vrijednosti.

Već dugo se čuje kako NATO gradi svoj novi identitet, za 21. stoljeće, “pametnu obranu” jer u vrijeme “pametnih telefona” svi bi projekti trebali biti “pametni”. A u praksi se NATO zapravo bavio sobom. Potpuno je neaktivan u političkom smislu. Na Sjevernoatlantski savez netko i ne pomišlja kada se govori o krizama u svijetu. A upravo je NATO taj koji prvi demantira bilo kakvu pomisao da bi se mogao umiješati u neko važno globalno pitanje. NATO više nije čak ni pravi debatni klub u kojem se raspravlja o zajedničkoj sigurnosti i obrani euroatlantskog prostora. Jer, u organizaciji gdje je načelo konsenzusa tako snažno i gdje se to slijedi tako radikalno nije moguće sročiti ni jednu jasnu izjavu o određenom pitanju.

No, nisu samo odnosi SAD-a s europskim saveznicima, s kojima je Trump stalno na rubu trgovinskog rata, glavni izazov. Danas se NATO mora baviti čak i sprečavanjem sukoba između država članica. Dvije države članice, Turska i Grčka, koje su se članstvom u NATO-u zavjetovale da će braniti jedna drugu ako ih se netko usudi napasti (članak 5 Washingtonskog ugovora o kolektivnoj obrani) u vodama Sredozemnog mora prijete jedna drugoj. NATO se našao u situaciji da mora posredovati kako bi se napetosti smanjile. Ne može zauzeti stranu niti se baviti pitanjem tko je odgovoran, tko je prvi počeo i tko mora prvi popustiti. Ali kako Cipar nije član NATO-a, pitanje ovog podijeljenog otoka nikada nije bilo niti je nešto čime se NATO bavi.

Europska unija, s druge strane, ne oklijeva krivnju prebaciti na Tursku jer ona, za razliku od Cipra i Grčke, nije članica EU. Zato Europska unija izražava punu solidarnost sa svojim državama članicama. To što je Turska kandidat za članstvo u EU sve je manje i manje bitno. Naime, i Turska se udaljava od EU i od ispunjavanja potrebnih kriterija, a i EU sve više priznaje da ne vidi Tursku kao moguću članicu jednoga dana, čak i kada bi Turska kojim slučajem bila spremna ispuniti kriterije.

Prazninu koju NATO ostavlja svojim nedjelovanjem u svijetu, a tu se ne misli na grčko-turske prijepore, nije uspjela popuniti Europska unija. Iako je i EU u procesu jačanja svog obrambenog identiteta, pa i stvaranja neke svoje vojske, ona se u tom pravcu nije previše pomaknula. Nije problem samo u modernizaciji vojske i povećanju sredstava za obranu, već u različitim interesima država članica. Da bi bili važni faktori u svijetu, i NATO i Europska unija moraju imati čvrst i ujedinjen politički stav. Sada ga nemaju, što predstavlja problem i za odnose s trećim državama, od kojih neke nisu više “strateški partneri”, već, u slučaju Rusije, “strateški protivnici”, i za EU, i za NATO. Bez obzira na to što i NATO i Europska unija uspijevaju tu i tamo sročiti neke izjave kojima osuđuju Rusiju, bilo zbog Ukrajine, bilo zbog trovanja političkih protivnika vlasti, uvijek se nađu neke države članice koje ne žele narušiti odnose s Rusijom. Zato se sve mjere na kraju ograniče na neučinkovite sankcije.

Da bi bili uspješni, i NATO i EU moraju usko surađivati. Jer gotovo sve članice Europske unije su i članice NATO-a, a one koje nisu su partneri. A one članice NATO-a koje nisu u EU dio su zajedničkog tržišta, osim naravno SAD-a i Kanade koje su s druge strane Atlantika. Upravo zbog uskih interesa nekih članica (Turske u NATO-u i Cipra u EU najčešće) ponekad suradnja tih dviju organizacija, čija su sjedišta udaljena manje od deset kilometara, ne može biti u punom potencijalu. U iščekivanju ishoda američkih izbora, od kojih će ovisiti i sudbina tranatlantskih odnosa, EU i NATO moraju raditi i na prevladavanju razlika između država članica i definiranju zajedničkih interesa, ali i vrijednosti.