Gotovo je, Europa više ne treba Rusiju!

Veći dio prošle godine, od svoje invazije na Ukrajinu 24.veljače prošle godine, ruski predsjednik Vladimir Putin uzdao se u svoju navodnu energetsku svemoć, držeći globalno gospodarstvo kao taoca svojih hirova. Od prošlog ljeta, Putin je obustavio opskrbu Europe prirodnim plinom, nadajući se da će se Europljani, smrzavajući se bez grijanja tijekom zime, okrenuti protiv svojih vlasti i učiniti nastavak zapadne podrške Kijevu nemogućim.

Prijetnja doista jest bila snažna - 2021. godine frapantnih 83 posto ruskog plina izvezeno je u Europu. Ruski ukupni globalni izvoz od 7 milijuna barela nafte dnevno i 200 milijardi kubnih metara plina iz cjevovoda godišnje, čini oko polovicu saveznih prihoda zemlje. Što je još važnije, ruski izvoz roba igrao je ključnu ulogu u globalnim lancima opskrbe - Europa se oslanjala na Rusiju kad je u pitanju 46 posto svoje ukupne opskrbe plinom, s usporedivim razinama ovisnosti o drugim ruskim proizvodima, uključujući metale i gnojiva.

No, sada, kako se bliži godišnjica Putinove invazije, očito je da je Rusija trajno izgubila svoju nekadašnju gospodarsku moć na globalnom tržištu, navodi u svojoj iscrpnoj analizi Foreign Policy. Zahvaljujući neuobičajeno blagoj i toploj zimi u Europi, Putinov pritisak maksimalne moći ispuhao se i najveća žrtva Putinovog plinskog kockanja - kako su još jesenas neki predviđali - bila je sama Rusija. Putinova moć utjecaja kada je u pitanju prirodni plin sada više ne postoji jer svijet - i što je najvažnije, Europa - više ne treba nužno ruski plin.

Daleko od smrzavanja nasmrt, Europa je vrlo brzo uspjela osigurati alternativne opskrbe plinom prelaskom na globalno tržište ukapljenog prirodnog plina (LNG). To uključuje procijenjenih 55 milijardi kubnih metara iz Sjedinjenih Država, dva i pol puta više od predratnog američkog izvoza LNG-a u Europu. Zajedno s povećanjem opskrbe iz obnovljivih izvora, nuklearnih izvora i u međuvremenu ponovno aktualnog ugljena, ove alternativne opskrbe smanjile su ovisnost Europe o ruskom plinu na 9 posto ukupnog uvoza plina. Točnije, Europa sada kupuje više LNG-a nego što je ikada kupovala ruskog plina.

Nema zime što se plina tiče

Nadalje, neuobičajeno topla zima u Europi znači ne samo da su izbjegnuti najgori mogući scenariji, već su puni skladišni spremnici u Europi jedva trošeni i zalihe se mogu prenijeti u iduću zimu. U siječnju su njemački spremnici za skladištenje bili na rekordnih 91 posto popunjenosti, u odnosu na 54 posto prošle godine, što znači da će Europa morati kupiti znatno manje plina 2023. nego 2022. godine.

Implikacije toga su goleme. Europa sada ima osiguranu dostatnu opskrbu energijom barem do 2024. godine, što joj daje dovoljno vremena da se jeftinija alternativna opskrba energijom - i obnovljivi izvori i tranzicijska goriva - u potpunosti upogoni i počne funkcionirati. To uključuje uvoz dodatnih 200 milijardi kubnih metara godišnje u izvoznom kapacitetu LNG-a do 2024. godine, što je dovoljno da se u potpunosti i trajno zamijene ruske isporuke plina od 200 milijardi kubnih metara godišnje jednom zauvijek.

Nadalje, dani globalno skupe energije uslijed ruskog stezanja opskrbe su zauvijek gotovi, procjenjuje Foreign Policy. Uz manju očekivanu europsku potražnju za LNG-om, Kina se okreće od globalnog LNG-a prema domaćim izvorima. Zajedno s brzo rastućom opskrbom LNG-om, malo je iznenađenje da tržište terminskih (futures) ugovora - isporuka se realizira u budućnosti po danas dogovorenoj cijeni - za plin sada kreiraju cijenu plina tako da bude jeftiniji od prijeratnih cjenovnih razina u godinama koje dolaze.

Putin, s druge strane, nema više mogućnosti i načina da zamijeni svojeg bivšeg primarnog klijenta, odnosno Europu, nekim drugim. On sada na teži način otkriva da je potrošačima puno lakše zamijeniti nepouzdane dobavljače robe, nego što je dobavljačima pronaći nova tržišta. Putin već sada ne izvlači praktički nikakvu zaradu od prodaje plina, budući da je njegovih prijeratnih isporuka 150 milijardi kubnih metara plina putem plinovoda u Europu zamijenjeno s mizernih 16 milijardi kubnih metara u Kinu i neznatnom zaradom od prodaje LNG-a na globalnom tržištu, jedva dovoljno da pokrije troškove.

Jednostavno, kako se navodi, ne postoje tržišta na kojima bi Putin mogao nadomjestiti niti blizu taj manjka od 150 milijardi kubnih metara - Kina neće imati potrebni kapacitet cjevovoda da bi primala više plina još najmanje jedno desetljeće, a k tome ionako preferira domaće izvore energije i nabavku od većeg broja izvora, dok ruska zaostala tehnologija onemogućuje povećanje izvoza LNG-a zbog spore proizvodnje.

Urušavanje energetske pozicije

Putinov utjecaj i kada je nafta u pitanju također se smanjuje. Prošli su dani kada je strah da će Putin povući ruske zalihe nafte s tržišta uzrokovao vrtoglavi skok cijena nafte za 40 posto u dva tjedna. Kada je kao odgovor na prošlomjesečno postavljanje gornje granice cijena nafte od strane skupine G7 Putin najavio od 1. veljače zabranu izvoza u zemlje koje su prihvatile gornju cijenu nafte, cijene nafte su zapravo pale. A razlog tome je što je sada očito da svijet više ne ovisi o Putinovoj nafti.

Tržište nafte se okreće u korist kupaca, a ne prodavača, uslijed sve veće ponude i to je više nego dovoljno da se kompenzira mogući pad proizvodnje ruske sirove nafte. U prosincu je zamjenik ruskog premijera Aleksandar Novak rekao ruskim medijima da je vlada spremna smanjiti proizvodnju sirove nafte do 700.000 barela u 2023. Cijene nafte sada su niže nego prije rata u Ukrajini, a samo u drugoj polovici 2022. došlo je do porasta ponude za 4 milijuna barela dnevno od proizvođača poput Sjedinjenih Država, Venezuele, Kanade i Brazila.

S još većim novim isporukama koje se očekuju ove godine, sva izgubljena ruska sirova nafta bit će neprimjetno i lako zamijenjena u roku od svega nekoliko tjedana. S time da ovaj put, pak, Putin ne može natjerati Saudijsku Arabiju da priskoči u pomoć drastičnim smanjenjem proizvodnih kvota proizvođača iz skupine OPEC+, kao što je učinio prošlog listopada, a tome je tako zato što SAD sada pauziraju s ključnim saudijskim transferima oružja i tehnologije uslijed pojačane međunarodne kontrole znatnog viška neiskorištenih kapaciteta skupine OPEC+.

Putinova moć također je okopnjela jer ga ograničenje cijena od strane G7 osuđuje na poziciju gubitnika, što urušava energetsku poziciju Rusije što god ruski predsjednik učinio. Kina i Indija, bez izričitog sudjelovanja u konceptu gornje granice, ipak je iskorištavaju kako bi postigle čvrstu nagodbu s Rusijom o popustima do 50 posto, pa iako Indija kupuje 33 puta više ruske nafte nego što je bila prije godinu dana, Rusija ne ostvaruje veliku zaradu s obzirom na troškove proizvodnje zbog skupljeg transporta. istovremeno, ako Putin još više smanji proizvodnju, kao što je prijetio da će učiniti, izgubit će globalno važan udio na tržištu nafte, što je dugo bila njegova opsesija, uslijed sve zasićenijeg tržišta nafte i daljnjeg pada vlastitih prihoda u trenutku kada je već ionako ‘gladan‘ gotovine.

Nikad više neće moći izazvati takav kaos

Čak su i drugi Putinovi robni aduti potrošeni. Njegova strategija da hranu koristi kao oružje neslavno je propala kada su se čak i njegovi nominalni saveznici okrenuli protiv njega, a na određenim tržištima metala na kojima je Rusija povijesno dominirala, kao što su tržišta nikla, paladija i titana, kupci koji strahuju od ucjena u kombinaciji s višim cijenama, ubrzali su povrat poslovanja na prijašnja područja i ponovno oživjeli uspavana javna i privatna ulaganja u ključne lance opskrbe mineralima i rudarske projekte.

Ona su uglavnom u Sjevernoj i Južnoj Americi te Africi, gdje se nalaze mnoge neiskorištene rezerve minerala. Zapravo, na nekoliko ključnih tržišta metala, kao što su kobalt i nikal, ukupna proizvodnja novih rudnika koji će biti otvoreni u iduće dvije godine, stvorit će više nego dovoljnu ponudu da trajno zamijeni ruske metale u globalnim opskrbnim lancima.

Putinove neuspješne ekonomske strategije još su jedan skup pogrešnih procjena koje treba dodati na sve duži popis takvih, od njegovog podcjenjivanja građana Ukrajine kada je obrana njihove zemlje u pitanju, do podcjenjivanja kolektivnog jedinstva i snage volje Zapada. No, Putinov neuspjeli ekonomski i energetski rat, dakako, nije prošao bez posljedica. Prelijevanje krize je utjecalo na mnoge živote, transformiralo opskrbne lance, promijenilo trgovinske tokove, a potrošači još uvijek osjećaju udar viših cijena budući da novokreiranim nižim cijenama treba neko vrijeme da procirkuliraju kroz gospodarstvo.

No, bitno je da se svemu tome nazire kraj. Nikada više Putin neće biti u položaju da izazove takav kaos i poremećaje u globalnom gospodarstvu jer je trajno oslabio najsnažnije i najvažnije ruske adute - moć njezinog energetskog i robnog sektora - do razmjera da je stvar nepopravljiva. Rat na bojnom polju još traje, ali barem je na ekonomskom planu pobjeda na vidiku, zaključuje se u analizi Foreign Policyja.