Herta Haas: Žena koja Broza nije htjela ponovno primiti u svoj život

Herta Haas, Slovenka židovskih korijena, umrla je u tišini obiteljske kuće u Takovskoj ulici, u najužem središtu Beograda. Mediji su tek tri dana potom saznali za smrt žene koja je ušla u povijest Titove Jugoslavije kao jedna od supružnica njezina najistaknutijeg građanina Josipa Broza Tita. Prema svemu sudeći, napustila je ovaj svijet, a da nije pouzdano saznala je li mu bila druga ili pak treća zakonita žena.

Priča o Titovoj idili s Hertom Haas (rođenoj 29. ožujka 1914. u Slovenskoj Bistrici pokraj Maribora, dakle 22 godine mlađoj od njega) počinje susretom u Parizu 1937. kad je Tito bio poslan da ubrza slanje jugoslavenskih dragovoljaca u rat u Španjolsku. Herta je bila jedno od dvoje djece nadasve uspješnoga odvjetnika. Roditelji joj bijahu Židovi njemačkoga podrijetla. S pojavom Adolfa Hitlera otac joj je postao neprijatelj njegovih rasističkih pogroma, a svoja protufašistička uvjerenja prenio je i na Hertu. Nakon što je maturirala u Mariboru 1933., došla je u Zagreb na studij u Ekonomsku komercijalnu visoku školu. Primljena je u Komunističku partiju Jugoslavije 1936., a zatim je postala Titova pratiteljica. Tako je došlo do njihova zbližavanja u Parizu. Vjenčali su se 1937., a Broz je morao o njoj napisati izvješće zagrebačkoj ilegalnoj partijskoj organizaciji u kojem je stajalo: “Odan je i pouzdan član Partije, ali još ima sitnoburžoaskih ostataka”.

Herta je 1941. Titu rodila u Zagrebu sina Aleksandra - Mišu.

Nakon rastave s Titom, koji se zagledao u svoju ratnu sekretaricu Davorjanku Paunović, Herta je s drugim mužem, Makedoncem, s kojim je dobila dvije kćeri, a koji je umro prije pet godina, živjela u Beogradu. Umirovila se kao tajnica Vlade SFRJ.

Do smrti kod kuće ju je posjećivala bolničarka koja joj je dva puta tjedno davala injekcije. Ona je i prenijela Hertinu želju da bude pokopana pored drugoga muža.

Sve do 2005. godine sijaset Titovih životopisaca navodilo je kako je Herta Haas bila druga po redu, iza Ruskinje Pelagije Bjelousove, majke njegove prve troje djece, u ranome djetinjstvu preminulih djevojčice Zlate i sina Hinka, te Žarka (koji je umro u rano ljeto 1995. u Beogradu u 71. godini). Sve troje rođeno je u Velikome Trojstvu pokraj Bjelovara, poslije povratka mladoga para iz ondašnje Sovjetske Rusije 1920. Zlata i Hinko i danas počivaju na seoskome groblju, a njihov otac je, nakon što je postao vladar, jedan jedini put obišao njihove skromne humke 1971., u društvu svoje posljednje žene Jovanke.

Walterov tajni brak

Vratimo se spomenutoj 2005., kad su javnosti postali dostupni, dotad pod sedam brava zamandaljeni, pismohrani zloglasne sovjetske tajne policije NKVD (Narodnij komesarijat vnutrešnih djel). Poput groma iz vedra neba grunulo je da je nakon razlaza s Pelagijom Josip Broz, onda s konspirativnim nadimkom Walter Friedrich, 1936. sklopio brak u Moskvi s Njemicom Elsom Jogane Koenig (s ilegalnim imenom Lucia Bauer). O tome svjedoči i danas sačuvana vjenčanica, a i zapisnik s Lucijina saslušanja, 18. studenoga 1937., kad ju je sovjetska služba sigurnosti uhitila okrivivši je za špijuniranje u korist njemačke tajne službe Gestapo. O Walteru Friedrichu (Josipu Brozu) ona je izjavila: “Upoznala sam ga u Moskvi, a 1936. se udala za člana Politbiroa Komunističke partije Jugoslavije Waltera Friedricha, koji je u listopadu te 1936. otišao na ilegalni rad u Jugoslaviju”.

Lucia Bauer bila je strijeljana 29. prosinca 1937. kao narodna neprijateljica. Rehabilitirao ju je Hruščov dekretom od 9. siječnja 1958. godine.

Želio pomoć za sina

Uz brojne dokumente, u Lucijinu dosjeu nalazi se i izjava drugoga muža Waltera Friedricha (Josipa Broza): “S njome sam se upoznao u studenome ili listopadu 1935. u hotelu Luks u Moskvi. Meni je samcu bilo teško s dječakom (Žarkom, nap.a.) budući da sam radio u Kominterni, a on bio sam kod kuće i često se fakinski ponašao. I nakon što sam se upoznao s drugom ženom Luci, ponudio sam joj da prijeđe kod mene, u nadi da će mi ona pomoći da nadzirem dječaka... Vjerovao sam da je Luci provjerena stoga što je bila kćerka siromašnoga radnika i što je prethodno bila supruga djelatnika njemačke Komunističke mladeži. Smatram da sam u ovome slučaju bio nedovoljno budan, a što je velika mrlja u mojem partijskom životu. Držim kako bi to mogli iskoristiti razni saboteri naše partije u borbi protiv mene, i s time se mora računati.

To znači da je Lucija Bauer bila drugarica Broz broj 2. Prva je bila Pelagija Bjelousova, s kojom se vjenčao 1918. u ruskoj pravoslavnoj crkvi. Nakon rastave, u nedostatku sredstava za život, uspjela je smjestiti sina Žarka u sirotište, a ona se zatim preudala. No, doživjela je nesreću sličnu Lucijinoj jer se 1938. našla u tamnici, u zloglasnome moskovskom zatvoru Lubjanka, također osumnjičena kao špijunka Gestapa. Ipak, Pelagija je izbjegla strijeljanje jer je njen drugi suprug, partijski aparatčik, uspio dokazati da je stavljena na stup srama “nepravedno i bez dokaza”. Njemu je rodila dvije kćerke. Kad je 1948. došlo do nepomirljivoga raskola Tita i Staljina, i kad je nekadašnji miljenik Kremlja Walter preko noći postao najomrznutiji otpadnik komunističkoga pokreta, Pelagija Bjelousova ponovno se našla u zatvoru, i prema kratkome postupku osuđena na deset godina prisilnoga rada u sibirskim gulazima. Dakako, njezin grijeh bio je bivši muž, Staljinov neprijatelj broj jedan. I poslije Staljinove smrti Pelagija je odrobijala cijelo presuđeno desetljeće.

Desetljetna robija

Kad ju je poslije povratka na slobodu sin Žarko posjetio u Moskvi, 1966., mati mu je rekla kako Josipu Brozu Titu neoprostivo zamjera što se oglušio na njena pisma u kojima ga je molila da je nakon ponovne normalizacije odnosa Moskve i Beograda izvuče iz logora.

Žarko je oštro spočitnuo ocu zbog takvoga neljudskog držanja, ali on se opravdao da do njega nikada nije došlo nijedno Pelagijino pismo, i kako on nije pojma imao da je bila u Sibiru.

Titov izgovor bio je vrlo uvjerljiv i Žarko je o tome izvijestio Pelagiju, koja je tu činjenicu prihvatila kao stvarnu. Pelagija je 1966. rehabilitirana, a teško narušena zdravlja umrla je dvije godine potom i pokopana je u Moskvi. Prema Titovu nalogu, jugoslavenska ambasada položila je vijenac na njezin grob.