Horor kakav se ne pamti: ‘Rekli su nam da idu u ljetni kamp, više ih nikada nismo vidjeli...‘

Kad je Lilja (11) u rujnu prošle godine došla kući iz škole i majci Tatiani Vlaiko (36) rekla da njezin razred ide u dvotjedni ljetni kamp, ženi su odmah zazvonila zvona za uzbunu. Naime, njihov rodni grad Herson u južnoj Ukrajini bio je pod ruskom okupacijom, a spomenuti kamp nalazi se na Krimu, koji je Moskva pripojila još 2014. godine.

- Bojala sam se. Rat je već trajao i bilo me strah da se kći neće moći tako lako vratiti kući. Ali svi njezini prijatelji su išli i ona je silno željela ići s njima - rekla je majka za The Times.

Škola je roditeljima odmah poslala obrazac za pristanak na putovanje i zahtijevala da mu prilože djetetov rodni list i druge dokumente. Također im je naređeno da sljedećega dana već u 6 sati budu u riječnoj luci, odakle će parobrodom ploviti preko Crnog mora.

Tatiana, inače samohrana majka, poljubila je Lilju na rastanku i ostavila je kod ravnatelja, a zatim požurila na posao u tvornicu za preradu maslaca. Telefonske veze između Ukrajine i Rusije bile su loše pa su se majka i kći uspjele čuti tek nekoliko puta.

- Lilja mi je tad pričala o lijepim stvarima - vidjela je dupine, išla na koncerte, opisivala mi je mjesta koja su posjetili. No spomenula je i kako je ondje sve bilo na ruskom jeziku i kako su svako jutro morali pjevati rusku himnu - ispričala je majka.

A onda, umjesto da se nakon dva tjedna vrati kući, Tatiani je rečeno da je njezina kći iz kampa u kojemu je boravila premještena u drugi, a zatim i treći. Zabrinuta majka uporno je nazivala Liljinu učiteljicu i ispitivala što se događa, ali odgovora nije bilo.

Spomenuta djevojčica jedna je među tisućama ukrajinske djece koja su prošle godine oteta i odvedena u Rusiju ili na Krim kao ljudski, ratni plijen. Izvješće Sveučilišta Yale, objavljeno u veljači, kaže kako Rusi više od 6000 djece u dobi između četiri mjeseca i 17 godina drže u 43 kampa. Riječ je o sustavnoj kampanji koju "koordinira ruska savezna vlada", a više od dvije trećine spornih objekata bavi se - "preodgojem".

Istodobno, ukrajinska povjerenica za dječja prava, Daria Herasimčuk, tvrdi kako je broj otete djece vjerojatno puno veći.

- Danas Rusi kažu da imaju 738.000 ukrajinske djece koju su evakuirali. Ali to nije evakuacija, to je otmica, to je ispiranje mozga i čin genocida... Sve je to dio njihove kampanje rusifikacije - rekla je i dodala kako Rusi u tom procesu koriste sljedećih pet metoda - ubijanje roditelja i uzimanje djece; uzimanje djece izravno od roditelja; odvajanje roditelja i djece u tzv. filtracijskim logorima; slanje djece u sportske ili zdravstvene kampove na prijevaru; otmica iz specijalnih škola, internata i sirotišta.

Kad je rat počeo, Ukrajina je imala najvišu stopu institucionalizacije djece u Europi s više od 105.000 mališana u sirotištima. Dosad je u ruskoj agresiji ubijeno više od 460 djece, a najmanje tisuću je ranjeno.

Organizacija Save the Children procjenjuje kako je prosječno dijete u ratom zahvaćenoj Ukrajini lani provelo više od 900 sati pod zemljom - što je ukupno oko 40 dana. Oko 1538 škola uništeno je ili oštećeno.

- Ovim ratom pogođeno je sedam i pol milijuna djece. Svako dijete čulo je sirenu za zračnu uzbunu, skriva se u podrumu, ima člana obitelji koji se bori. Mnogi mališani bili su prisiljeni napustiti svoje domove. Rusi pokušavaju psihički slomiti našu djecu jer su ona budućnost Ukrajine. To će biti veliki problem nakon rata. Ali naša djeca su nevjerojatna - skupljaju novac za vojnike, šalju im slike i održavaju svoju malu frontu - svi su oni borci - ističe Daria Herasimčuk.

Masovne otmice ukrajinske djece istražuje Karim Khan, glavni tužitelj Međunarodnog kaznenog suda, koji je prošli tjedan boravio u Ukrajini, a o toj temi u četvrtak će govoriti u Ženevi.

- Nikad nisam vidio ovako nešto. ISIS je otimao jezidske djevojke za seksualne robinje i dječake kako bi ih trenirali za borce, bivši kambodžanski premijer Pol Pot prisilno je premještao urbane obitelji na selo, ali ovo je drugačije. Najdragocjenije u svakoj zajednici je sljedeća generacija ljudi, a kad zločini pogađaju najranjivije, zakon ih mora zaštititi - kaže Khan.

Rusi se na državnoj televiziji ponosno emitiraju snimke na kojima njihovi dužnosnici daju plišane medvjediće novopridošloj djeci, koju prikazuju kao napuštenu i spašenu iz rata. Čak se i Maria Lvova-Belova, ruska povjerenica za prava djece, lani pohvalila kako je usvojila tinejdžera iz ukrajinskog Mariupolja.

Zbog svega ovoga, Ljudmila Motičak (44) iz Hersona sve je zabrinutija za kćer Anastasiju (15), koja je otišla na školski izlet u "zdravstveni kamp na Krimu".

- Nemam novca za putovanja. Anastasia je očajnički željela otići kako bi vidjela more. Ali zapravo nam nisu dali izbora ni vremena za razmišljanje... Kad sam je na dan putovanja odvela pred školu, ondje je bilo oko 100 autobusa. Činilo se kao da iz Hersona odvoze svu djecu - ispričala je za The Times.

- Došli smo u Jevpatoriju na zapadu Krima. Mjesto je bilo prekrasno i kamp je izgledao normalno, ali sve je bilo na ruskom jeziku... Nakon dva tjedna rekli su nam da se povratak kući odgađa za tri dana, zatim četiri, pa mjesec... A onda su počeli slati djecu u različite kampove po Krimu. Nisu nas pustili van ni na pet minuta. Ondje je bila jedna ukrajinska učiteljica, ruska kolaboracionistica, koja me ošamarila kad sam pokušala izaći. Jednoga dana rekli su kako će nam prikazati ‘cool film‘, ali ispostavilo se da je to ruski propagandni film - ispričala je Anastasia.

S majkom je, kaže, komunicirala putem Telegrama.

- S vremenom sam postajala sve sumnjičavija. Djecu su uputili da kažu roditeljima kako mogu imati i stan i novac ako dođu ovdje, na Krim. Neki roditelji su otišli i nisu se vratili. Nisam to htjela. Samo sam željela svoju kćer natrag - govori Ljudmila.

Kad su ukrajinske snage u studenome ponovno zauzele Herson, majka i tinejdžerica izgubile su kontakt. Ni Crveni križ ni policija nisu im mogli pomoći.

- Strašno sam se bojala da će ju poslati negdje duboko u Rusiju i da je više nikad neću pronaći. Shvatila sam da je sve to bilo jako dobro isplanirano, cilj im je bio isprazniti grad - kaže Ljudmila Motičak, koja se za pomoć obratila organizaciji Save Ukraine, koju vodi Mikola Kuleba, bivši pravobranitelj za djecu.

- Činimo sve što možemo da vratimo našu djecu kući. Ovo što Rusi rade je čista indoktrinacija - tvrdi on.

Save Ukraine organizirao je odlazak 15 roditelja na Krim - među njima je bila i Ljudmila, koja prije nije napuštala Ukrajinu pa joj je organizacija nabavila putovnicu i karte. Na put, u samo središte neprijateljskog teritorija, krenuli su krajem siječnja.

- Jako sam se bojala ići u Rusiju jer smo bili u ratu - rekla je ova majka. S njom je u autobusu bila i Tatiana Vlaiko s početka priče. Iako je Krim od Hersona udaljen samo nekoliko sati vožnje, roditelji su morali napraviti ogroman krug prema zapadu - vlakom su išli do Poljske, pa autobusom do Bjelorusije, gdje su ih agresivno pretražili. Gospođu Vlaiko na toj granici čak su pitali je li snajperistica. Put su zatim nastavili prema istoku. Kad su prešli u Rusiju, ispitivali su ih bori li se neki muškarac iz njihovih obitelji u ratu, nakon čega su napokon stigli na Krim.

Došavši u kamp, roditelji su predočili svoje dokumente i djeca su napokon bila puštena.

- Kad sam vidjela Lilju kako trči prema meni, obje smo zaplakale - kaže majka.

Sličan scenarij odvio se i u drugom kampu. I Ljudmila Motičak i njezina kći Anastasia potrčale su jedna drugoj u zagrljaj.

- Plakala sam od sreće! Govorili su nam da će nas poslati u internate ili nove obitelji ako naši roditelji ne dođu - rekla je Anastasia.

Kad su se vraćali kući, Bjelorusija ih je odbila pustiti pa su morali ići u Latviju. Ukupno su prešli 8100 kilometara u 15 dana za manje od 500 kilometara zračne linije. Ukrajinska povjerenica za dječja prava, Daria Herasimčuk, kaže kako je dosad iz ruskih kampova izvučeno samo 307 djece. Organizacija Save Ukraine spasila je njih 164, ali na njihovoj zadnjoj misiji u Bjelorusiji su im uhitili vozača, a neka djeca čak su bila i u razmjenama za ratne zarobljenike.

Među mnogim majkama koje još čekaju svoju djecu je i Janna Klimenko (33), koja sina Dmitra (13) nije vidjela skoro šest mjeseci.

- U kontaktu smo, ali njegova baka i ja umiremo od brige. Noćima plačemo... Rekao nam je da jede i uči, ali umoran je i želi se vratiti kući. I ne voli ići u rusku školu pa se često pretvara da je bolestan. Strahujem da će ga premjestiti u sirotište u Rusiji - ispričala je ova žena iz Ostriva.

I Inessa Vertaš (43) iz Berislava blizu Hersona sina Vitalija (15) nije vidjela već pet mjeseci. Na odlazak u kamp nagovorila ga je, kaže, ravnateljica škole.

- Rekao joj je kako želi razmisliti o tome, ali ona je odbrusila da se nema o čemu razmišljati, putuje se već idući dan, dobivat će hranu pet puta dnevno, nije joj bilo jasno zašto bi ostajao u gradu na koji padaju bombe i projektili... Vitalij je prva dva tjedna uživao u kampu, ali onda je premješten u drugi, manje gostoljubiv.

Nazvao me plačući, rekao je da to nije dječji kamp, nego zatvor. Na krevetima nije bilo posteljine, tjerali su ih da nose odjeću koja je pripadala starcima, davali su im samo hranu za svinje i tukli ih ako ne bi pjevali rusku himnu... Rekao mi je i da radnici kampa prisiljavaju 13-godišnje ukrajinske djevojčice na seks s njima. Molio me da ga izvučem. Svaki dan sam išla do ravnateljice njegove škole, preklinjala sam je da mi pomogne, ali odbijala me i na kraju je samo nestala. Našu djecu plaše pričama da smo ih ostavili, da smo napustili Ukrajinu i da nikad nećemo doći po njih, ali to nije istina. Nikad neću ostaviti svoje dijete, nikad - govori ova očajna majka.