Subota, 3. kolovoza, ujedno je 892. dan intenzivnog ratovanja u Ukrajini, državi koja je ovog tjedna uživala u malo svježijem ljetnom vremenu, dok se sada nalazi na početku novog toplinskog vala koji bi sredinom idućeg tjedna trebao biti prekinut olujnim nevremenima. Pri tome, vremenske su prilike tijekom zadnjih nekoliko mjeseci toplije od prosjeka, s bitno manje padalina od prosjeka – što je sve krivo za ozbiljnu sušu na većini bojišnice u Ukrajini.
Osim povećane opasnosti od požara, to je dovelo i do dodatnih opterećenja za vojnu logistiku obje strane – gdje se posebice moglo čuti o ruskim problemima u opskrbi vojske vodom za piće (navodno je bilo uvođenja i racioniranja vode, po 1 litra dnevno na osobu – što je iznimno malo po velikim vrućinama). Ipak, ovakvo vrijeme imalo je i nekih dobrih posljedica. Među ostalim, od utorka, 30. srpnja, širom Ukrajine bile su radikalno smanjene redukcije struje, uz određena ograničenja uglavnom u večernjim satima kada je potrošnja rasla, a nacionalni sustavi solarnih elektrana nisu radili. Naravno, sve se to može promijeniti novim ruskim napadima – kao što su ukrajinski napadi i loše održavanje strujne infrastrukture krenuli redovito izazivati i nestašice struje na okupiranom Krimu.
Dok Ukrajina tek od kolovoza do listopada zapravo očekuje dodatne protuzračne sustave MIM-104 Patriot (gdje bi nestašica raketa trebala biti ublažena transferima iz Japana u SAD, pa onda valjda prema Ukrajini, što su Rusi već osudili), prvi primjerci zapadnih borbenih aviona F-16 pojavili su se u srijedu, 31. srpnja. Time je u zadnji trenutak ipak ispunjeno obećanje o isporuci do kraja srpnja, iako se navodno radi tek o šest aviona, navodno iz Nizozemske, a uskoro bi ih trebalo stići još nekoliko iz Danske. Iako su tu sve pojedinosti ostale nejasne – Ukrajina se i službeno izjasnila kako neće potvrditi dolazak ovih letjelica – navodno ih se za prvu ruku planira koristiti kao ispomoć protuzračnoj obrani.
Dok se krajem tjedna nagađalo da su letjeli i oko Kijeva, kada je ondje odbijen neuobičajeno masivan ruski napad kamikaza-dronova, ipak je jasno da tu predstoji i niz dodatnih natezanja sa zapadnim saveznicima Ukrajine. Naime, tek treba vidjeti koje će naoružanje za ove relativno stare te islužene avione biti isporučeno, u kojim količinama, te hoće li biti dostupni i kakvi podvjesni kontejneri s opremom za elektroničko ratovanje (bitan element zaštite aviona u borbi). Nije jasno ni pod kojim će uvjetima Ukrajincima biti dopušteno da koriste svu tu nedavno zaprimljenu zrakoplovnu tehniku, jer sva ona ograničenja koja su dosad mučila druge vrste doniranog oružja vjerojatno će biti predmetom diskusija i po pitanju aviona F-16 kao platforme za široku lepezu zapadnih zrakoplovnih oružja. Naravno, ruska strana se službeno baš i nije dala impresionirati svim ovim vijestima – tvrdeći kako su to sada legitimni ciljevi, dok će ‘spaljeni trupovi F-16 biti izloženi na brdu Poklonaja u Moskvi‘, gdje je za njih navodno već ‘pripremljeno mjesto‘.
Dok rat u Ukrajini bjesni nesmanjenom žestinom, ako se energetska i obrambena situacija bitno ne promijene - lokalni izvori računaju na dodatnih oko 700 tisuća izbjeglica u inozemstvu ove zime (oko 400 tisuća ove i još 300 tisuća iduće godine). Među ostalim, tu bi mogla barem donekle pomoći činjenica da je u srpnju ove godine ukrajinska strana po prvi put izvela više napada većim bespilotnim letjelicama u Rusiji nego ruska strana u Ukrajini. Podaci su to neovisnih pratitelja stanja koji bilježe 520 ukrajinskih nasuprot 426 ruskih dronova. Jednako tako je 2. kolovoza odrađeno i porinuće druge po redu korvete (F-212 Hetman Ivan Vigovski) izgrađene za Ukrajinu u turskom brodogradilištu RMK Marine u Istanbulu, kao što su bili pokrenuti i kazneni postupci radi korupcije u gradnji utvrda u regiji Harkiv – gdje se sada sankcionira svojedobno sklapanje fiktivnih ugovora za opskrbu materijalom (vrijednih preko 7 milijuna ZSD), a radi gradnje utvrda koje su trebale pomoći pri zaustavljanju ruskog upada poput onog iz svibnja ove godine na sjeveru Harkivske oblasti.
Jednako je tako do sada privedeno i ukupno 68 osoba optuženih za paljevine vojnih vozila – kazneno djelo čiji je broj eskalirao jačanjem režima mobilizacija, te aktivnijim radom u narodu poprilično omraženih vojnih Centara za registraciju i novačenje (TCC). Doduše, dobar dio ovakvih djela ipak su izvodile osobe plaćene za to iz Rusije, poput 17-godišnjeg mladića iz Odese koji je prvo za agresore u Odesi izviđao vojne objekte, da bi onda bio poslan paliti zgrade TCC-a u Vinici i Žitomiru.
Za to vrijeme Rusi napreduju i na bojištima – gdje je težište njihovih operacija stavljeno prema gradu Pokrovsku, ali i mjestima Toreck te Časiv Jar, a onda i prema Kostjantinivki u njihovom zaleđu. Prema izjavama ukrajinskog predsjednika Zelenskog, obrana svih ovih borbenih zona trpi manjak vojnog ljudstva, prvenstveno radi kašnjenja obećane vojne pomoći saveznika (tako da se umjesto 14 planiranih brigada uspjelo opremiti njih samo 3) – a od velike pomoći bi bilo i davanje dozvole zapadnih država za korištenje doniranog oružja i duboko preko ruske granice.
Napomenimo da u isto vrijeme Latvija dovršava izgradnju 145 kilometara ograde na svojoj granici s Bjelorusijom za preko 125 milijuna eura, a žestoko je bilo i na granici Rumunjske i Ukrajine, gdje su na Dunavu pronađeni ostaci više ruskih dronova kojima se uz granicu napadalo ukrajinske luke na Dunavu. Dok Rumunjska navodno o takvim incidentima redovito obavještava savezničke strukture – Ministarstvo obrane iz Bukurešta službeno je opovrglo tvrdnje kako su rumunjske vojne snage djelovale protiv takvih letjelica na području preko puta ukrajinske luke Izmail na Dunavu, o čemu se nedavno obilato nagađalo.
Stanje na terenu
Iako se i dalje čuje o žestokom ritmu ruskih napada na prve linije ukrajinske obrane, bilo vođenim zrakoplovnim bombama ili termobaričkim udarima iz višecijevnih bacača, zadnjih dana nije bilo bilježenih bitnijih promjena bojišnice na sjeveru Harkivske oblasti. Dakle, dok se agresori ondje opet prestrojavaju i dovlače pojačanja, branitelji ipak nisu uspjeli napredovati – kako kod okupiranog naselja Gliboke, tako ni kod Vovčanska. Iako se pričalo o mogućem ukrajinskom prodoru zapadno od sela Staricja, izgleda da od toga nije bilo ništa, baš kako je stabilnom ostala i fronta kod sela Tihe, istočno od Vovčanska. Slično je i osamdesetak km jugoistočno, u borbenoj zoni istočno od ukrajinskog grada Kupjanska na Oskilu. Borbe na istočnim prilazima tom gradu (Sinkivka i Petropavlivka) nisu donijele promjena – a nije jasan ni opseg ruskih djelovanja ni 17 km dalje na jugoistok, oko sela Pišćane Donje. Naime, iz ukrajinskih izvora se učestalo čuje o ruskim napadima dalje na zapad iz tog osvojenog sela, ali nije jasno dokle bi takva djelovanja zapravo došla na potezu prema ukrajinskoj liniji Novoosinove-Gluškivka-Kolisnikivka-Krugljakivka, koja tu brani pristup rijeci Oskil. Izgleda da obrambene linije odolijevaju i zapadno od okupiranog grada Svatove – gdje se agresore odbacilo istočno od linije Stelmahivka-Andriivka, ali i na istok od Nadije prema Sergiivki te od ukrajinskog uporišta Makiivka na rijeci Žerebec. Time je dodatno stabilizirana ova nedavno uzdrmana bojišnica kao dio šire borbene zone sjeverno od rijeke Siverski Donjec.
Južno od rijeke Siverski Donjec nastavljene su borbe kod ukrajinskih uporišta Verhnokamjanske i Viimka (baš kako se u ukrajinskim izvorima i nadalje spominju lokaliteti Spirne i Ivano-Darivka između njih, čiji je status zapravo nejasan). Ujedno, agresori su nastavili i pritisak sjeverno od Bahmuta (Pereizne, uz prugu od okupirane Rozdolivke), te posebno na sjeveroistočnim prilazima Časiv Jaru. Ondje se i nadalje bilježe pokušaji ruskog prelaska tamošnje cijevne trase vodnog kanala „Siverski Donjec – Donbas“, ali i forsiranja samog kanala južnije – sve na rubovima sjeveroistočnog ugla gradske četvrti Žovtneve/Oktjabrski – no ishod ovih napada zasad nije jasan. Jednako vrijedi i za borbe južno od okupiranog Bahmuta – gdje ruski izvori zadnjih dana spominju ukrajinsko povlačenje iz zone sela Klišćivka, no kako su ovo selo Rusi još 22. svibnja proglasili okupiranim - sve je to zapravo jako nesigurno i nejasno.
Kod ukrajinskog uporišta Toreck i zadnjih se dana bilježilo dosta ruskih napredovanja. Njihova je glavnina bila koncentrirana u prigradskom naselju Zalizne, čija je većina ovog tjedna pala u ruke agresora. Konkretno, u srijedu, 31. srpnja, bilježilo se početke obuhvatnog napredovanja agresora u prostoru oko terikona (brda šljake i rudničkog otpada) bivšeg rudnika „Artjom“, čime je po prvi put pređen i tamošnji potez Centralna ulica-Prospekt pionira.
Ovo je napredovanje dodatno osnaženo okupiranjem i samog prostora rudnika „Artjom“ 2. kolovoza, te prodorom nekoliko stotina metara sjevernije prema prvim kućama samog mjesta Toreck. Ujedno se bilježio i manji nastavak prodora kroz jugozapadni dio naselja Zalizne, po cesti prema nedalekim mjestima Nelipivka i New York, iako je to zasad više neugodno nego posebno opasno. Kako izgleda, ovaj je prostor bio poprištem žestokih borbi, jednako kao i samo mjesto New York, oko 5,5 km jugozapadno. Ondje se u srijedu 31. srpnja bilježilo (1) nastavak ruskog napredovanja na sjever, kroz zapadna predgrađa tog mjesta do trase tamošnje Niu-Yorkske ulice, uz rijeku Krivi Torec kao razdjelnicu prema centru mjesta. Onda se (2) u četvrtak 1. kolovoza čulo i za ponovnu ukrajinsku uspostavu kontrole nad mostovima koji preko rijeke Krivi Torec s juga vode u samo središte grada (čime je barem privremeno obuzdan drugi lokalni smjer ruskog napredovanja na sjever). Napomenimo da se ujedno obuzdavalo i (3) pokušaje ruskog širenja čitave ove zone prodora i na zapad, u smjeru ukrajinskog sela Panteleimonivka, na čijim je istočnim prilazima navodno bilo sukoba sredinom tjedna.
Ipak, kao već i duže, i ovog je tjedna najžešća borbena zona bila ona sjeverozapadno od okupiranog Donjecka i Avdiivke – u zoni od sela Progres (okupirano 20. srpnja, sa službenom objavom 28. srpnja), pa na sjever, sjeverozapad i zapad, te jugozapad. Ondje se iz dana u dan bilježilo brojne manje ruske pomake, koji možda i nisu spektakularni svaki za sebe – ali budući da ih je mnogo (koncentrirano na potezu ukupne širine oko 11 km), te da dolaze u brzom svakodnevnom ritmu – riječ je o neprekidnom tjeranju braniteljskih snaga koje redovito ne uspijevaju uhvatiti daha i utvrditi položaje za dužu te uspješniju obranu. Dok se (1) na sjever od okupiranog Progresa još drži ukrajinska Vozdviženka, Timofiivka je nabrzinu okupirana krajem srijede 31. srpnja – što je onda Rusima otvorilo put i dalje na zapad u pojasu ispod rijeke Kazenji Torec prema selima Sviridonivka i Lisične.
Ujedno se (2) bilježilo i ulazak agresora u jugoistočni dio sela Ivanivka tijekom četvrtka 1. kolovoza, te brzo zauzimanje sela Vesele (sjeverozapadno od trase pruge koja od Progresa donekle zaobilazno vodi prema Pokrovsku). Kako izgleda, iz Vesele su se branitelji do petka 2. kolovoza povukli u poljske fortifikacije sjeverno – no kako će i ti položaji biti pod pojačanim pritiskom, bilo bi čudo da ondje ne bude novih povlačenja prema zapadu i oko 1,8 km udaljenom prvom većem mjestu Grodivka u smjeru Pokrovska. (3) Jugozapadno od okupiranog sela Progres, agresori su se prvo do četvrtka 1. kolovoza uz prugu primakli u prostor između ukrajinskih sela Sergiivka i Želanne, a zauzeli su i veliki kompleks ukrajinskih poljskih fortifikacija sjeveroistočno od Želanne – što im je otvorilo više prilaza prema ovom uporištu branitelja. Borbe za samo selo Želanne započele su 2. kolovoza plitkim upadom agresora u zapadni dio sela uz samu prugu (navodno zauzeta željeznička stanica), da bi se nastavile i borbe u obližnjim stambenim ulicama. Dok tu sukobi i dalje traju, sama bojišnica se od Želanne pruža na istok u zaleđe 29. srpnja okupiranog sela Novoselivka Perša (potez od oko 5,5 km) – da bi onda fronta tekla u zoni istočno od toka rijeke Vovče, na jug oko 6,5 km do okolice lokaliteta Jasnobrodivka.
Južno od Jasnobrodivke i dalje odolijeva obrana Karlivke, na obje obale rijeke Vodjane i Karlivskog rezervoara – s posebnim naglaskom na očuvanje kopnene prevlake preko Vovče kao „uskog grla“ tamošnje bojišnice. Iako se desetak km južnije i dalje čuje o borbama u Krasnogorivki, nije jasno gdje se one točno odvijaju budući da Rusi drže većinu mjesta, a ukrajinski se branitelji nalaze tek u sjeverozapadnim prigradskim naseljima. Ipak, bitne novosti su se mogle čuti dalje na jug, gdje ne samo da je nastavljen žestoki ruski pritisak na ukrajinski prostor zapadno od sela Paraskoviivke i na jugoistočnim prilazima selu Kostjantinivka – već se 1. kolovoza čulo i o izbijanju agresorskih snaga na lokalnu cestu O-0532 koja ta ukrajinska uporišta na jugozapadu povezuje s Vugledarom.
Konkretno, taj se upad odigrao oko 2,5 km jugozapadno od Kostjantinivke, a agresori su na tu prometnicu izgleda dospjeli bilo usjekom s istoka ili tamošnjim pošumljenim međama oko kojih se već duže vode svakodnevne borbe. Ipak, budući su neprijatelji tu u dolasku već neko vrijeme, spomenuta prometnica vjerojatno više nije bila u ozbiljnijoj logističkoj uporabi. Na ostatku južnog bojišta registriralo se sukobe južno od Velike Novosilke, gdje agresori postupno poništavaju lokalne dosege ukrajinske ljetne ofenzive iz 2023. godine, baš kao i južno od Orihiva – gdje se borbe i nadalje koncentriraju na ukrajinska uporišta Mala Tokmačka, Novodanilivka i Novoandriivka. Dok su tu stvari jasne, sasvim je drugačija situacija na donjem toku Dnjepra, gdje ukrajinska strana i nadalje spominje svakodnevne borbe na prilazima nekim ukrajinskim položajima po istočnoj obali rijeke – iako tu uopće nije jasno gdje bi ti položaji zapravo bili i u kojem su stanju.
Zračni napadi
Tijekom zadnjih tjedan dana – osim na kopnu intenzivno se ratovalo i u zraku, i to ne samo rusim ispuštanjem konstantno značajnih količina vođenih zrakoplovnih bombi, već i bespilotnim letjelicama i raketama. Tako je Ruska Federacija subotu 27. srpnja započela ispaljivanjem rakete Kh-59/69 iz zračnog prostora okupirane Zaporiške regije te 4 kamikaza-drona iz Primorsko-Ahtarska na ukrajinske ciljeve, no sva su ta sredstva navodno bila srušena u dolasku. Uz to, tijekom dana bilježilo se i napad na „industrijski objekt“ u regiji Poltava i na Odesu; Mirnograd u Donjeckoj oblasti gađan je vođenjem opremljenom bombom FAB-500 (tamošnja zarazna bolnica), a vođenim bombama KAB-250 opet je bio gađan i grad Liman. Zauzvrat je ukrajinska strana poslala niz bespilotnih letjelica u Rusiju – u regiju Brijansk (barem 22 letjelica), regije Kursk (barem 13 komada), Rjazanjsk (barem 7 letjelica), Rostov (barem 2), Belgorod (preko 50 letjelica), te Lipeck i Saratov (barem po 1 letjelica). Konkretno, gađalo se tri ruska vojna aerodroma (Djagiljevo u Rjazanjskoj oblasti, Engels kod Saratova, te Olenja u Murmanskoj oblasti – oko 1.800 km od Ukrajine, gdje su navodno bila oštećena i dva strateška bombardera Tu-22M3), te rafineriju nafte NPZ u Rjazanjskoj regiji.
Nedjelja 28. srpnja opet je započela ruskim lansiranjem rakete Kh-59 iznad Crnog mora (srušena) i 8 kamikaza-dronova Shaheed-136/131 s rta Čauda na okupiranom Krimu (7 srušeno). Uz to su dvije protubrodske rakete Kh-35U prije podneva gađale ciljeve u Harkivu (Ukrajinci spominju pogođeno „transportno poduzeće“ u četvrti Slobidskij, dok Rusi govore o poligonu s oklopnom tehnikom sjeverno od aerodroma u Harkivu), napadalo se i Pavlograd kod grada Dnipro. Zauzvrat, Ukrajinci su bespilotnim letjelicama napali regije Belgorod (barem 6 većih letjelica), Nižnji Novgorod (barem 2 letjelice, navodno na „industrijska postrojenja“), Brijansk (barem 1 letjelica) i Kursk (barem 14 letjelica). U regiji Kursk je uspješno napadnuto vojno skladište nafte „Poljova“ jugoistočno od grada Kurska, pri čemu se od ukupno 11 spremnika uspjelo zapaliti njih 3, a uništena je i tamošnja trafostanica.
Ponedjeljak 29. srpnja opet je započeo ruskim lansiranjem vođene rakete Kh-59/69 iznad okupirane regije Donjeck (oborena), te 10 kamikaza-dronova s rta Čauda na Krimu (navodno 9 oboreno). Tijekom noći su se eksplozije čule u Harkivu i Krivom Rihu, a onda se vođenim bombama gađalo Kupjansk, Čuguiv i opet Liman. Raketiran je bio i Pokrovsk (navodno „distribucijska točka Oružanih snaga Ukrajine“) te ukrajinske vojne snage kod Novodanilivke, južno od Orihiva. Zauzvrat, ukrajinske bespilotne letjelice napadale su ruske regije Kursk (barem 19 komada), Belgorod (barem 14 većih letjelica), Brijansk (barem 5 komada), Voronjež (barem 3), te Lenjingradsku regiju (barem 3) i Orel. Napomenimo da su u regijama Kursk i Orel bili napadani objekti energetske infrastrukture – posebno trafostanice koje, među ostalim, osiguravaju i rad željezničke mreže koju opsežno koristi ruska vojska. Tijekom utorka 30. srpnja Rusi su izveli napade na Harkiv, Pavlograd kod grada Dnipro te ciljeve u regiji Poltava – dok se ukrajinskim bespilotnim letjelicama napadalo vojni aerodrom kod mjesta Mozdok u Sjevernoj Osetiji (barem 2 letjelice), te oveće vojno skladište goriva kod sela Vozi na sjeveru oblasti Kursk (izbio požar). Istodobno, ostalo je nejasno je li Ukrajina imala prste i u velikom požaru poduzeća „Avtomatika“, koje je u gradu Ekaterinburgu iza Urala proizvodilo upravljačke sklopove za rakete.
Srijeda 31. srpnja započela je najmasovnijim ovogodišnjim napadom ruskih kamikaza-dronova Shaheed-136/131 na Kijev (preko 40 letjelica, tridesetak uništeno), dok se iz ukrajinskih vojnih izvora čulo o ukupno 89 kamikaza-dronova (navodno svi uništeni), te jednoj vođenoj raketi Kh-59 prema cilju u regiji Mikolajev (također navodno srušena). Ipak, ruski izvori spominjali su tu 34 odvojena napada s nizom navodnih uspjeha – kod Kijeva (Irpin, Borispil, Brovari, Bila Cerkva), kod Šostke u regiji Sumi, kod Mirgoroda u regiji Poltava (vojni aerodrom), kod Krivog Riha (aerodrom), Čuguiva (postrojba „Kraken“), te kod Voznesenska u regiji Mikolajev (navodno oklopna jedinica OS Ukrajine). Uz to se tijekom dana još napadalo i Herson, Dnipro, Zaporižje te Veliki Burluk (u zaleđu i Vovčanska i Kupjanska).
Zauzvrat su Ukrajinci izveli napade bespilotnim letjelicama na ruske regije Belgorod (barem 11 većih letjelica), Brijansk (barem 5 letjelica), te Kursk, Kaluga, Rostov i po okupiranom Krimu (sve po barem jedna letjelica). Uz to, mornaričkim projektilima Neptun-MD gađalo se neimenovano skladište naoružanja i vojne opreme u regiji Kursk. Četvrtak 1. kolovoza započeo je ruskim gađanjem balističkim raketama „Iskander-M“ iz Voronježa i s okupiranog Krima, te lansiranjem 7 kamikaza-dronova Shaheed-136/131 s Krima i iz ruske regije Kursk (navodno svi srušeni). Eksplozije su se čule u gradu Dnipro, a kasnije i u Harkivu, po pojedinim mjestima Hersonske oblasti, u Kropivnickom, Krivom Rihu i Mikolajevu (navodno pogođen aerodrom) – te onda opet u Pavlogradu, kao i u regijama Harkiv i Zaporižje. Uz vijesti o napadima ukrajinskih bespilotnih letjelica po ruskoj regiji Belgorod, čulo se i o velikom požaru u ruskoj rafineriji nafte u Omsku (instalacija AVT-10), koji je ipak bio relativno brzo lokaliziran.
U petak 2. kolovoza Rusi su vođenim zrakoplovnim bombama opet gađali niz ukrajinskih mjesta u zaleđu bojišnice, te energetsku infrastrukturu u Hersonu. Zauzvrat su Ukrajinci tijekom ranog jutra raketama ATACMS gađali ciljeve u Sevastopolju (navodno sustav S-400 na uzvisinama Kaya-Bash kod Balaklave, a navodno je u samom Sevastopolju ponovno bila pogođena i ruska podmornica B-237 „Rostov-na-Donu“ koja je raketom oštećena lanjskog rujna, a sada navodno i kompletno potopljena). Kasnije, tijekom ranog popodneva, Rusi su izveli i raketni napad na Odesu, tijekom kojeg se s tri rakete navodno gađalo tamošnje instalacije protuzračnog raketnog sustava MIM-104 Patriot. Zauzvrat, bilježilo se djelovanja ukrajinskih bespilotnih letjelica iznad ruskih regija Kursk i Kuban (barem 6 komada) i Belgorod (barem 5 komada), a na meti su među ostalim opet bile i ruske trafostanice. Posebno je za Ukrajinu aktivna bila noć na subotu 3. kolovoza – kada se uspješno izvelo napad na skladište goriva kod mjesta Kamensk-Šahtinski u ruskoj regiji Rostov, te na vojni aerodrom Morozovsk također u regiji Rostov (žestoki požari na većini tog vojnog kompleksa).
Šećer za kraj
Dok se unutar Europske unije tek otvara pitanje učinaka na schengenski režim mađarskog pojednostavljenja uvjeta za vize građana 8 zemalja (uključujući tu i Bjelorusiju i Rusiju) u srpnju – što mnogi doživljavaju otvaranjem vrata za ulazak špijuna iz tih zemalja (posebno Litva i Latvija, koje za službenu Budimpeštu traže i sankcije) – dodatno se komplicira i rat Mađarske (te Slovačke) protiv ukrajinske blokade transporta Lukoil-nafte. Zastoj režima kojim su te dvije države za kompaniju MOL nastojale i nadalje osigurati rusku naftu jeftiniju od svega što koriste sve ostale EU članice – mađarski je ministar vanjskih poslova Peter Szijjártó 30. srpnja opisao kao nešto što „nije izmislio Kijev, već Bruxelles“. Pri tome, Szijjárta i drugove nije utješio ni stav iz Bruxellesa da Mađarska jednostavno treba odustati od ruske nafte, pronaći druge izvore i koristiti naftovod kroz Hrvatsku, kako je to 1. kolovoza za Mađarsku i Slovačku u svom pismu definirao izvršni potpredsjednik Europske komisije, Latvijac Valdis Dombrovskis.
Ponovno se tu lažnom pokazala tvrdnja da „Hrvatska jednostavno nije pouzdana tranzitna zemlja“, kako je to Szijjártó u petak 2. kolovoza napisao na društvenim mrežama. Naime, osim činjenice da JANAF dokazano može ispuniti potrebe MOL-a u Mađarskoj i Slovačkoj, iz JANAF-a se čulo i kako se transport potrebne nafte može ugovoriti po unaprijed poznatim modelima izračuna naknada – što doduše Mađarska itekako izbjegava.
O svemu tome je predsjednik Vlade RH Andrej Plenković u srijedu pismom izvijestio mađarskog premijera Viktora Orbana, slovačkog premijera Roberta Ficoa, te predsjednicu Europske komisije Ursulu von der Leyen – a to se „reklamiranje naftovoda koji prolazi Hrvatskom“ mađarskom ministru Szijjártu uopće nije svidjelo. Naime, po njemu ono ostavlja Mađarsku i Slovačku „na milost i nemilost nepouzdane tranzitne zemlje“ – a to bi trebala biti, vjerovali ili ne, današnja Republika Hrvatska, koja ovakve mađarske izjave doživljava „duboko uvredljivima“.