Nije lako ovih dana doći do Ivana Gospodnetića, vlasnika hvarskog restorana "Gariful", svi novinari oblijeću oko njega kao mačci oko vruće kaše. Svi traže izjavu, pokušavaju izvući novu dimenziju neviđenog hvarskog ugostiteljskog obračuna, shvatiti razloge napada nasilnika iz kluba Carpe Diem na njega i kuhara mu Dinka Petričevića Miju. Ivan na sve to reagira smirivanjem baluna, gašenjem uzavrele situacije koja je otok digla na noge. Pronašli smo ga u utorak oko podne, u restoranu, na njegovom omiljenom mjestu.
Kao i uvijek kakvog ga viđamo ljeti, bosonogog, u ležernom izdanju. Reklo bi se na prvu, sve je isto kao lani, a zapravo ništa nije ni nalik tome. Već je nekoliko dana prošlo od napada, no Garifula šok, nemir, nelagoda ne puštaju. Osjetno se na njemu vide.
Na glavi mu je nekoliko šavova, rana je još svježa, boli, na rukama, na leđima su krvave posljedice agresivnog nasrtaja. Osoblje ga pazi, čuva, zaokružuje, ali nam ni ne krije strah. Nelagoda im je kada im se spomenu momci u crnom, koji su kao u nekom akcijskom blocbusteru nakon prvog udara, potom i policijskog privođenja Josipa Ćurkovića zvanog Ćos, vlasnika ‘Carpe Diema‘, odjednom pristigla iz dva pravca.
Iz kluba Carpe na hvarskoj Rivi, te bratskog iz Stipanske. Kaže nam Ivan kako ih je dragi Bog i policajac krima koji je ostao u restoranu, spasio od novih napada. Zahvalni smo mu ko Bogu, priča. Pitamo gdje je Mijo, kako je...
- Kući je. Mijo nije još dobro, stalno sjedi, leži na kauču. Ne osjeća se dobro, ima neprestane vrtoglavice, nije stabilan na nogama, muči ga da će odma past.
U šoku je i on, ovakvu situaciju u svom životu nikad ima nije. Izubijali su ga. Nakon incidenta stao je tu kraj šanka, sav krvav, u jednom trenu je samo pa dole na pod, na staklo akvarija. Srića je bila da su dole bili kušini pa se nije udri. Stalno pada. Doktori su rekli da će bit sve u redu, ali nije mu dobro. Sutra idemo u Split kod doktora, prvo u neurologa da vidimo jeli ima kakvu skrivenu ozljedu - veli nam Ivan zabrinut i zbog te situacije.
Bili su dobri susidi
Muči ga, kaže, puno toga, razočaran je da je netko koga je držao za dobrog kolegu i susida, misli pritom na Ćosa, vlasnika Carpe Diema s kojim nije nikada imao nikakvih sukoba, odjednom dobio takav rušilački nagon.
Kaže kako je tu večer sjedio s prijateljima, da ih je bilo 30 na teraci njegovog objekta, pijuckali su piće, pričali, slušali glazbu. Ćos mu je, kazuje, tada prišao, uputio mu teške riječi. Gospodnetić je na prvu ruku mislio da se šali, kaže, uvik su se šalili, sto puta je popio piće u Carepa, oni jeli u Garifula. Nije bilo razloga nekim teškim rečenicama.
A onda je stigao udarac, nenadani, plinskim upaljačem za sushi. Kaže da mu se zacrnilo pred očima, oblila ga je krv, odjednom mu je sve bilo kao u magli.
- Šok. Uhvatio me šok. Nikada, ali nikada takav napad od čovjeka s kojim sam bi u dobro nisam očekiva. Samo me dragi Bog spasi od smrti, viruj mi. Onda vidiš kroz maglu tuku Miju, krv ide, on tetura, njegovi zaštitari zagrađuju moje ljude dok on to tuče. Ne shvaćaš pa šta se ovo događa, koji je ovo film, šta je ovo, ovo ni normalno.
Ženu su mi grubo gurnili, skoro su i nju udarili. Znaš šta mi stalno prolazi glavom, moja dva sina, zamisli da su oni bili tad na ovoj teraci. Stariji mi mali tu i radi. Da je on bi ovde, pa on ne bi mirno gleda da mu tatu neko tako mlati. On bi skoči doma.
Ma neću, ne smin ni mislit o tome, šta su im mogli napravit, odma me uvati užas. Skužaj, u šoku sam. Srića da su dica vani na putu, Bog ih je sačuva, znam da je to tako, ja sam vjernik, ja virujem da ih se tako sačuvalo od ovoga – veli Ivan.
Pa nismo mu mi konkurencija
Kaže nam da od incidenta nije zaspao. I da ne jede od tada. Ne krije da je duboko uznemiren. Veli, ići će s Mijom u Split, dogovorili su i posjet psihijatru. Znaju da im treba savjet kako da prebrode ovu silnu nelagodu. Posebice ga muči što i nadalje dobiva prijetnje. One samo potiču još više već ionako mu zamjetnu uznemirenost.
- Prijete mi. Svakodnevno. Ništa to nije direktno, sve je to onako okolo, u kuloarima, ali jasno kaže sve. I kako ćeš onda spavat, kad znaš da moraš brinut o obitelji, o svojim ljudima, jer moji ljudi iz "Garifula" su isto moja obitelj.
U strahu su tolikom da su mi neki u prvi tren rekli da će pobić šta dalje od Hvara, mislili su dat otkaz. Sve ti to čuči na glavi, i problem i ovi bolni šavovi. Moraš radit, a stalno nešto kljuca. Čuj, nije ovo u redu. Niti sam ja Carpeu konkurencija, niti oni meni.
Svatko od nas ima svoju publiku. Kad večeraju moji gosti odu gore u bar, popiju piće, tu budu i obitelji s dicom. Bude neka točka, pustimo na minut, dva glazbu, odma kad završi spustimo na tiho. Ne razumim kome to smeta, reka mi je da mu ne uzimam posal, ne shvaćam kako. Nema razloga ni opravdanja za ovakvo nasilništvo – veli Ivan.
Posljednjih dana stiže mu potpora sa svih strana. Javljaju mu se ljudi, obitelji kojima je pomogao, udruge, kolege kojima je prvi bio pri ruci kada je trebalo. Hvarani su uz njega već danima. Protestiraju, zaustavljaju brodove, pišu peticije, traže red i ista prava svima. A najviše strahuju da bi ono što se Garifulu dogodilo moglo pasti i na njihovu glavu.
- Hvar mi je da snage da izdržim, svi ovi ljudi koji tu dolaze u porat svaku noć. Znaju oni dobro da ovo što se dogodilo meni, sutra može dočekat i njih. Ja im kažem, nemojte ljudi, budimo mirni, virujmo u naš pravni sustav. Vjerujem duboko u to da će se sve riješit kako treba. Ali oni nastavljaju. Viruj mi dođe mi da se rasplačem opet kad vidim šta ti moji Hvarani rade. Eto, to ti je cila istina - veli Ivan Gospodnetić.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....