U posljednjem radnom tjednu prije Božića europski čelnici okupili su se na sastanku koji bi se mogao pokazao povijesnim, ali ne iz razloga kojem su se možda nadali.
Predvođeni bivšom estonskom premijerom Kajom Kallas, a sada šeficom EU-a za vanjsku politiku i sigurnost, ponovno su potvrdili svoju potporu Kijevu. Predsjednik Vijeća António Costa izjavio je da "samo Ukrajina može odrediti mirovne uvjete", dok je predsjednica Komisije Ursula von der Leyen naglasila potrebu da se podrži ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog, nagovještavajući napredak u nastojanjima Ukrajine za pristupanje EU.
Ipak, ono što je summit učinilo povijesnim nije izraženo jedinstvo već pukotine unutar EU-a koje su ubrzo uslijedile.
"Unutar EU-a nemate konsenzus, a ako nemate konsenzus, ne možete djelovati u ime Europskog vijeća", grmio je mađarski premijer Viktor Orbán, koji je dugo bio trn u oku što se tiče pokušaja da se stvori koherentan europski stav prema Rusiji.
"Također moramo znati više o planovima sljedeće američke administracije na razini EU-a", priznala je von der Leyen.
I tu leži srž stvari. Unatoč više od godinu dana upozorenja bi Trumpov povratak na poziciju američkog predsjednika mogao postati stvarna mogućnost, piše britanski The Telegraph, Europa nije uspjela osmisliti snažnu, neovisnu strategiju tijekom 2024. koja se manje oslanja na SAD. Sada, sudbina Europe, također i Ukrajine, ostaje vezana uz dobru volju saveznika koji bi se uskoro mogao pokazati nepouzdanim, piše Telegraph.
Povjesničari se stoga mogu osvrnuti na ovaj sastanak kao na priznanje Europe da joj nije preostao drugi izbor nego da traži neko čudo s druge strane Atlantika i nada se da će Donald Trump sklopiti povoljan mirovni sporazum s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom.
Ali sve se to temelji na jednoj golemoj pretpostavci - da će Rusija smisleno doći za pregovarački stol početkom 2025. Ono što se čini da se baš nitko ne pita jest: a što ako to ne učini?
S obzirom na dinamiku na bojnom polju i ciljeve Moskve, mnogi su uvjereni da će Putin nastaviti ratovati sve dok mu to njegova ekonomija bude dozvoljavala. Kremlj bi se u siječnju mogao ponašati kao pomirljiv, tvrdeći da je otvoren za značajne razgovore, ali što ako su njegovi prijedlozi neprihvatljivi za Ukrajinu i njezine saveznike?
Ovo je ključno pitanje koje se u Europi gotovo u potpunosti zanemaruje. Za Ameriku bi izbor mogao biti lak: povući se. Što je onda s Europom koja se nije uspjela adekvatno pripremiti za taj scenarij, a ipak ne može dopustiti pad Kijeva?
Razmišljajući o ovoj slijepoj ulici, novinar The Telegrapha Francis Dearnley prisjetio se molbe Woodrowa Wilsona iz 1917.: "Samo mirna Europa može biti stabilna Europa. Mora postojati ne samo ravnoteža moći, već zajednica moći; ne organizirana rivalstva, već organizirani zajednički mir." Dok je Wilsonova Liga naroda propala, njegovo vjerovanje u više vrijednosti u odnosu na sirovu moć nadživjelo ju je, osobito nakon stvaranja UN-a na kraju Drugog svjetskog rata. Ipak, čini se da su danas mnogi na Zapadu napustili ta načela, umjesto da su prihvatili jezik sirove snage - "ravnoteža moći" i "sfere utjecaja" izrazi su koje prečesto čujemo, tvrdi Dearnley.
Takve predodžbe ustupaju moralnu osnovu autoritarnim režimima, omogućujući im da zahtijevaju legitimitet tamo gdje ga nemaju. Odbacivanje načela da narod ima pravo određivati vlastitu budućnost jednako je napuštanju same demokracije. Ipak, mnogi to čine kada tvrde da se "NATO proširio preblizu Rusiji te da Putin ima pravo biti uzrujan." Ukrajina je na izborima tražila budućnost bližu Europi, a dalje od svojih bivših imperijalističkih gospodara. Putin nije imao pravo intervenirati silom osim ako građani nisu sretni što se i dalje svijet ravna prema pravilima devetnaestog stoljeća, piše Telegraph.
"Moralno, Zapad ne bi trebao težiti pregovorima; trebao bi težiti porazu Rusije. Neuspjeh da se to učini odražava opasno prešutno pristajanje koje je izgrađeno na pogrešnim idejama", navodi Dearnley.
Čak i ako se pregovori nastave, ishodi bi doista mogli biti turobni. Rusija bi mogla izravno odbiti pregovore, ostavljajući Europu nespremnom samostalno naoružati Ukrajinu, dok joj Trump s druge strane uskraćuje potporu. Kao alternativa, Putin bi mogao glumiti dobru vjeru, odugovlačiti pregovore dok rat traje, samo da bi ponudio užasan dogovor: ustupiti teritorij bez smislenih sigurnosnih jamstava koje bi Ukrajina ili Europa mogle prihvatiti.
Nedavne geopolitičke promjene, ponajprije kolaps jednog od najbrutalnijih režima na Bliskom istoku, ohrabrile su one koji tvrde da se diktature čine jakima dok se iznenada ne raspadnu. Implikacije toga su doista značajne, posebno s Donaldom Trumpom koji se sprema vratiti u Bijelu kuću: čovjekom koji podržava pobjednike. Nedavni porazi Rusije mogli bi ga navesti da na Moskvu gleda kao na teret, osobito ako njezino gospodarstvo uđe u slobodni pad, kao što neki predviđaju. Njihova valuta već slabi, osnovne robe postaju pretjerano skupe, a potrošnja za obranu raste. To ne može potrajati. Ali može li trajati dovoljno dugo? - pita se britanski Telegraph.
Najbolji scenarij je da bi se, ako Rusija odbije ozbiljno pregovarati, narativ mogao promijeniti, izlažući Moskvu – a ne Kijev – kao glavnu prepreku miru. To bi mogao biti trenutak kada Washington odluči udvostručiti potporu Ukrajini, jačajući svoj utjecaj na bojnom polju i potencijalno prisiljavajući Moskvu da ozbiljno pregovara.
Ali ovo je najoptimističniji scenarij – pa čak i on podrazumijeva duži, krvaviji rat. To je razlog zašto se pokazalo tako katastrofalnim za Europu ne demonstrirati svoju sposobnost, kako u moralnom tako iu vojnom smislu, da podupre Ukrajinu ne samo da se bori, već i da potencijalno odlučno pobijedi.
"Kada priznate argumente, to završi tako da na kraju priznate i teritorij. To je cijena nedjelovanja. I umiru nevini ljudi", zaključuje Dearnley za britanski Telegraph.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....