U 97. godini u Madridu, tiho i daleko od fotografskih bljeskalica, poput ideje kojoj se posvetio od najranijih dana svijesti, ugasio se život legandarnog (i kontroverznog) španjolskog komunista reformatora Santiaga Carrilla.
Mnoge je iznenadila ta vijest, nemarno pretpostavljajući da je već odavno nestao u prašini koja se slegla na otužnim ostacima Berlinskog zida.
Carrillo je jedan od onih koji su obilježili 20. stoljeće kojem je bio sudionik, svjedok i moderator. U veliki svijet političke borbe, kao sin predanog socijalista, ulazi već sa 13 godina, kada piše članke za glasilo El Socialista. U kaotičnim vremenima španjolske nesigurnosti 1933. vođa je socijalističke mladeži. Kao pravi borbeni ljevičar, odradio je i zatvor, nakon kojeg, u osvit zlokobnog građanskog rata, odlazi u komunističku Meku - Moskvu, gdje se vidio i sa samim Staljinom.
U građanskom ratu Carrillo je već smjerni komunist. Zbog ideološkog sukoba odreći će se i oca. Stari Wenceslao ušao je u madridsku huntu “petokolonaškog” pukovnika Casada. Bijesni Santiago prekida u otvorenom pismu sve veze s roditeljem. Carrilla će kasnije optuživati da je odgovoran za likvidacije tisuća protivnika u Madridu koji su bili na drugoj strani barikada.
Nakon sloma republike, kao jedan od rijetkih španjolskih komunista koji se ne tiska u znojnim i zagušljivim ruskim brodovima u zbjegu za pravovjernu Moskvu, skrasio se u Parizu, što je vjerojatno utjecalo na njegov kasniji politički slobodniji angažman. Želi biti i bliže domovini, a 1960. nasljeđuje mitsku “la Pasionariju” Dolores Ibarruri na čelu KPŠ.
Onda se 1968. dogodio ključni trenutak u odnosima velikih zapadnoeuropskih komunističkih partija prema SSSR-u: sovjetska intervencija na Dubčeka, kada su pod teškim tenkovskim gusjenicama ugušene nade u “socijalizam s ljudskim likom”. Ibeovska 1948. bila je za zapadne komuniste još prerano za slobodoumniji iskorak i Tita.
Na češkoj i slovačkoj muci su shvatili: za opstanak ideje treba se ipak osloboditi stiska Kremlja. Napadi Carrilla na okupaciju ČSSR iniciraju sukobe “kariljovaca” i “lapasionarijevaca” koji i po ulicama Moskve završavaju rascopanim glavama i intervencijom zbunjenih sovjetskih milicionara.
Nepopravljiva kriza u komunizmu na putu k propasti. Zato zapadni komunisti - Talijani, Francuzi i Španjolci - osmišljavaju strateški reformski zaokret - eurokomunizam. Prihvaćaju demokraciju, pluralizam, ljudska prava, odriču se revolucije i lenjinizma, ne priznaju crvenog moskovskog papu. Kremaljske politbiroaše samo što nije strefio šlag.
Umire Franco, a španjolska kreće na put defašizacije pa Carrillo prihvaća reforme mladog kralja Juana Carlosa. Kada je iznervirani frankistički potpukovnik Antonio Tejero u veljači 1981. pučistički upao u parlament, svi zastupnici pali su u strahu ničice. Carrillo je ostao stajati mirno, prkosno zapalivši cigaru. Puč propada zahvaljujući angažmanu kralja, a komunist Carrillo kliče - “Bože, čuvaj kralja”. Monarhija , kaže, nudi Španjolskoj demokratski razvoj. Nakon toga Carrillova zvijezda tamni. Komunistima pada popularnost. Carrilla smjenjuju pa izbacuju iz KP-a. Krajem 80-ih ide Gorbačovu, ali uzalud. Povlači se iz javnosti i piše memoare.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....