ZAGREB - Pala je i Finska. Na izborima održanima prošle nedjelje stranka krajnje desnice Pravi Finci osvojila je 19 posto glasova i postala treća politička snaga u toj nordijskoj zemlji. I tako je Skandinavija, dio Europe koji je desetljećima bio sinonim lijevih stranaka i socijalne države, postala bastion krajnje desnice. Čelnica danske Narodne stranke Pia Kjärsgaard smatra se najmoćnijom ženom u toj zemlji, čak moćnijom od kraljice, norveška Stranka napretka (FrP) je druga politička snaga u parlamentu, a na prošlojesenskim izborima u Švedskoj u parlament su ušli radikalno desni demokrati koje vodi Jimmie Akesson, protivnik imigranata.
A nije drukčije ni na kontinentu. Trend jačanja radikalnih stranaka izazvao je zabrinutost na izborima za Europski parlament 2009. godine kada su sve one uspjele osvojiti barem nekoliko zastupničkih mjesta, dok su britanske desne stranke ostvarile neočekivani uspjeh.
A gotovo svi izbori na nacionalnoj razini od tada su potvrdili da radikalno desne stranke i dalje uživaju značajnu popularnost kod europskog biračkog tijela. I ne samo to, neke od njih bilježe i značajan rast. Jedan od najboljih primjera za to su upravo Pravi Finci koji su ostvarili nezapamćen uspjeh - 2007. godine su osvojili pet zastupničkih mjesta, a ove godine čak 39. A taj se rezultat bazira na gotovo istovjetnim političkim porukama kao i u slučaju sličnih stranaka - ksenofobija izražena kao strah od poplave imigranata sada posebno iz zemalja Sjeverne Afrike te euroskepticizam kojem se suprotstavlja snažna nacionalistička retorika i zabrinutost za očuvanjem suvereniteta i identiteta.
Kad se tomu pak pridodaju i još uvijek snažne posljedice svjetske financijske krize, dobije se amalgam na kojem radikalizam uspješno raste i razvija se. U Finskoj se pak pojavio jedan novi element koji je dao vjetar u jedra Pravim Fincima - oni su se naime otvoreno pobunili protiv sudjelovanja Finske u financijskoj pomoći Portugalu. Ta je poruka izuzetno zabrinula Bruxelles jer bi nesudjelovanje jedne članice eurozone u akciji “spasimo Portugal” moglo potaknuti i neke druge na sličan potez, što bi pak stavilo novi teret na članice koje sudjeluju u operaciji i možda pokrenulo domino efekt odbijanja s teško predvidivim negativnim posljedicama za eurozonu. No, konzervativna stranka, relativni pobjednik izbora, donekle je smirila Europsku komisiju navodeći da Finska neće tražiti velike izmjene u paketu pomoći Portugalu. Ali, nije isključeno da nekih zahtjeva ipak bude jer će se možda morati učiniti neke ustupke Timo Soinu, čelniku Pravih Finaca.
Upravo taj, kao i neki drugi primjeri pokazuju da, iako radikalna desnica nema (još uvijek) pretjerano velik upliv na donošenje odluka svojih vlada, i na tom planu dolazi do značajnih promjena. Tako nizozemska vlada mora tražiti suglasje s islamofobom Geertom Wildersom - kojem teče sudski proces zbog islamofobnih izjava - jer joj njegovi glasovi omogućavaju većinu u parlamentu, a slična je situacija u Danskoj već dulje vrijeme. U Belgiji pak na rekordni rok neformiranja vlade nakon izbora utječe i radikalni Flamanski interes koji zapravo želi raskol države i stoga onemogućava postizanje bilo kakvog dogovora.
I dok je sasvim razumljivo da određeni dio biračkog tijela bude sklon radikalnim političkim opcijama, pravu prijetnju predstavlja preuzimanje zapjenjene radikalne retorike od strane vodećih stranaka desnog centra. Klasičan je primjer za to francuski predsjednik Nicolas Sarkozy koji je iz zemlje izbacivao Rome, zabranio nošenje burke i stao govoriti o “kršćanskom identitetu” kao tradiciji koju imigranti (većinom muslimani) moraju prihvatiti. A slično sve češće priča i njemačka kancelarka Angela Merkel. Njezina izjava da je propao dosadašnji model multikulturalizma izazvao je brojne reakcije, a nedavno se i britanski premijer David Cameron također snažno obrušio na imigrante.
Mađarski premijer Viktor Orban se pak zbog svojih radikalnih političkih poteza, posebno donošenja kontroverznog medijskog zakona, našao na udaru drugih članica EU. No, on ipak pazi da ne skrene u krajnje radikalne vode, taj prostor prepušta Jobbiku i njegovoj Nacionalnoj gardi.
Stoga zabrinuti promatrači upozoravaju na to da bi jačanje takvih tendencija među drugim europskim strankama desnog centra, koje su u izravnoj suprotnosti s europskim vrijednostima, predstavljalo katastrofu za budućnost kontinenta i integracija. Na tom pak planu same radikalne stranke ne predstavljaju veću opasnost prije svega jer se nisu uspjele ujediniti. Naime, zbog isključivih stavova često su veći protivnici jedne drugima nego konkurenciji u zemljama iz kojih dolaze.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....