Inoslav Bešker: Kako sam štrajkao s milijunima imigranata

RIM - Štrajk imigranata u Italiji u ponedjeljak bio je simboličan, ali i jasno upozorenje: bez nas useljenika, prezrenih i diskriminiranih, Italija bi zastala.

Simboličan ponajprije zato što su glavne sindikalne konfederacije odbile podržati štrajk. A i zato što imigranti izvan Evropske unije, čak ni ako su u sindikatu, ne mogu ostvariti pravo a štrajk, a još manje imati naknadu za izgubljenu nadnicu. Smijemo samo rintati.

Statistika Katoličke crkve pokazuje da smo 2007. ostvarili 9,7 posto talijanskoga brutoproizvoda, da plaćamo gotovo 12 posto poreza, a da nas je jedva 8 posto (s ilegalcima) odnosno 5 posto stanovništva. Mirovinske fondove zasad samo punimo. Bez nas bi se zaustavile mnoge gradnje (više nas je nego Talijana na skelama), restorani (više nas je među konobarima), kolabiralo bi zdravstvo (kad bi odustali bolničari i kad bi Talijani morali negdje smjestiti stare roditelje koje im strankinje njeguju budzašto) itd.

Štrajkao sam i ja, ali na svoj način: nisam odustao od nastave, nego sam studentima dao prevoditi tekst o razlozima štrajka, a zaradu sam namijenio Emergencyjevoj besplatnoj bolnici za imigrante na Siciliji, kojom se donekle krpe posljedice diskriminacije.

Povorke i žuti baloni (od biorazgradljiva lateksa, ne želimo pomoći Talijanima u uništavanju njihova okoliša) bili su tako samo naznaka štrajka, koji se istodobno održavao i u Španjolskoj, Francuskoj i Grčkoj.

Sljedeći put bi moglo biti ozbiljnije - a bit će, nastavi li se u Italiji trend jačanja rasizma i diskriminacije useljenika.