Vrijeme burnih promjena kroz koje prolaze zapadne liberalne demokracije za sobom donose krupne promjene u kojima vodeći svjetski intelektualci zauzimaju drugačije društvene pozicije u odnosu na one iz kojih su stigli do neupitne globalne reputacije. Je li globalni geopolitički sukob, kao i teške dileme oko izazova s kojima su se suočile zapadne demokracije, vrijeme za duboko osobno preispitivanje; na iskreni emotivni odgovor što u zapadnim društvima znači vjera u Boga?
Niall Ferguson, jedan od vodećih živućih povjesničara te najutjecajnijih javnih intelektualaca Zapada u zadnjih nekoliko desetljeća, na svom osobnom profilu opisao je kako je postao iskreni i duboki vjernik koji, usput, kao povjesničar više ne vjeruje da je moguća uspješna i stabilna zapadna provenijencija društva bez kršćanske religije kao temelja. Njegova objava izazvala je duboka osobna promišljanja na globalnoj razini o sponama između osobnog i društvenog integriteta s uspješnošću zajednica.
Za mnoge Ferguson nudi površan, čak uznemirujući odgovor o "onom pravom odgovoru" na moderne izazove, ali njegov autoritet u povezivanju opće povijesti s njezinim gospodarskim, financijskim i političko-socijalnim aspektima jednostavno je na višoj razini u odnosu na multidisciplinarnu intelektualnu konkurenciju obje znanstvene discipline; povijesti i ekonomije. Uz to, veličina Fergusona ogleda su u tome što priznaje da je na osobnom putu od ateista do vjernika, koji osjeća da ga molitva svake nedjelje produhovljuje, bio "podvojeni" vjernik; osoba koja odlazi u crkvu sa značajnim dozama skepse, što prema porukama, što prema crkvenim ritualima i narativima. Počeo je životni put kao odgojeni ateist.
Ferguson danas tvrdi da bez vjere ne može biti uspješnog zapadnog društva, a u kršćanstvu je pronašao najdublji osobni orijentir. Za vjerovati je da će Fergusonove osobne poruke značajno utjecati na pozicioniranje dijela zapadnog intelektualnog establishmenta prema religiji, a taj establishment je u dugom razdoblju povijesti sekularizaciju smatrao jednim od najbitnijih civilizacijskih postignuća. Mnoge intelektualce Fergusonova objava toliko je uznemirila da su mislili kako se radi o fake newsu.
Prenosimo u cijelosti Fergusonovu objavu na X-u o osobnoj transformaciji u dubokog kršćanskog vjernika, koju je integrirao s profinjenim povijesno-politološkim zaključcima o društvima Zapada. Objave na X-u, limitirane brojem znakova, ipak nude kvalitetan uvid u vjersku transformaciju Nialla Fergusona kao životni proces najpoznatijeg povjesničara današnjice:
"Imao sam krštenu stariju djecu zato što sam imao neku vrstu (Alexis de) Tocquevilleovog stava da je religija dobra za društvo. Bila je dio zapadne [civilizacije] i osjećao sam da bih je trebao prigrliti. Ali odlazio sam u crkvu (povremeno) s dozom skepticizma i distanciranosti.
Osjećao sam da bi, ako sam konzervativac i vjerujem u institucije tradicije, živjeti u Engleskoj, a ne odlaziti u lokalnu crkvu bilo pomalo apsurdno. Bio je to neka vrsta torijevskog poriva. Bio sam u onom stanju uma gdje, ako je ljevica protiv religije, mi bismo trebali biti za...
Isus nas je naučio da postoje stvari koje ne možemo spoznati. Ne možemo znati Božju nakanu. Kad čitam Bibliju, ne kažem: ‘Pokaži mi čudo‘. Moj je stav da taj izvanredan tekst opisuje život jedinstvene osobe čija je moć preobrazbe...
No misli li on da je istina da je Isus uskrsnuo od mrtvih i sve ostalo?
"Jednostavno ne mislim da čovjek to može znati sa sigurnošću. Ali smatram da je učenje o tome kako bismo trebali živjeti i kakve odnose trebamo imati s našim bližnjima toliko snažno da ja...
Vjera se u svojoj biti potpuno razlikuje od razuma. Ne može se razmišljanjem ‘doći‘ do Boga, barem ja ne mislim da se može. Priroda vjere je u tome da prihvaćamo kako su te, naizgled nevjerojatne tvrdnje, istinite".
Moli li Ferguson?
"Da, molim se".
Ima li dojam da se moli nekom stvarnom?
"Apsolutno, baš kao što nema ateista u rovovima, nema ih mnogo ni kad vam dijete nestane, kad je život voljene osobe ugrožen. Je li to neka vrsta zablude moliti se...
Ovo su snažni ljudski porivi i čini se okrutnim poricati ih. Reći, kao što bih ja rekao kad sam bio ateist, da je sve to posve besmisleno, da je sudbina vašeg djeteta samo pitanje statističke vjerojatnosti, da je molitva jednaka vuduu ili vraču - nemojte se moliti, to je...
Mislim da postoji čitav niz militantnih kultova i religija, od kojih neke potječu iz kršćanstva, koji se danas natječu u duboko dezorijentirajućoj pseudo-sekularnoj civilizaciji. Kažem pseudo-sekularnoj jer se slažem s Tomom Hollandom (autorom Dominiona) da je velik dio kršćanstva još uvijek prisutan u...".
Ferguson se s time može nositi. Ono što ga doista uzrujava je sljedeće: "Odrekli smo se religiozne prakse. To je pogreška - prazne crkve nedjeljom, ljudi koji više ne zahvaljuju na objedu. Izgubili smo tu praksu i time smo izgubili nešto vrlo snažno i iscjeljujuće.
Ono što me iznenađuje, kao osobu koja sad redovito ide u crkvu, iako prije nisam išao, jest koliko se toga nauči svake nedjelje ujutro. Svaka himna donosi neki novi trag o odnosu između nas i Boga. Mislim da je obrazovna vrijednost odlaska u crkvu gotovo jednaka moralnoj vrijednosti.
Sve je to silno važno, a mi smo se kao društvo od toga okrenuli. To, mnogo više nego porast društvenih mreža, objašnjava probleme s mentalnim zdravljem koji danas obilježavaju naša društva. Svi mi nekako provodimo ovaj eksperiment - bez Boga i bez religijske...".
Moderna znanstvena zajednica i dalje je, naravno, dominantno sekularna, ali Ferguson kao ugledni znanstvenik-povjesničar počinje nuditi hrabriju viziju modernog, konzervativnog i održivog društva koje počiva na integritetu kršćanske vjere.
Povijest je sa sobom donijela niz uglednih znanstvenika, pisaca, filozofa…, koji su se ponosili svojim kršćanstvom, živjeli ga u punom smislu riječi. Svakidašnji život otkriva, naravno, primjere onih koji dobre odnose s Crkvom vide ne samo kao vjeru ili potrebu integriranja sa zajednicom, nego kao karijernu priliku, ali oni nisu tema. Ferguson je dosegao globalni intelektualni status da mu Crkva treba zbog boljeg integriranja ili karijere, nego je kršćanstvo dubok prigrlio; i kao obiteljski čovjek, i kao znanstvenik s važnim porukama.
Vjerojatno najveći znanstvenici u hrvatskoj povijesti nisu bježali od duhovnosti. Ruđer Bošković živio je u vrijeme kad su granice između znanosti i vjere bilo puno fluidnije nego danas. Bio je isusovac uvjeren u sklad katolicizma i znanosti. Otac Nikole Tesle bio je pravoslavni svećenik. Iako iz religiozne obitelji, Tesla se nije deklarirao kao "ortodoksno" religiozan, ali je tijekom godina razvio osobne, duboke i pomalo mistične stavove o Bogu, svemiru i duhovnosti. U hrvatskoj modernoj znanosti također nalazimo primjere duboke religioznosti, ali ne toliko česte kao u zapadnim liberalnim demokracijama, gdje se linija razdvajanja između znanosti i religije nije crtala toliko jasno, tvrdo i precizno kao u jednopartijskim društvima kakvo smo imali u SFRJ.
Prezimena Faraday, Maxwell, Kelvin, Planck, Lemaitre, Polkingorne, Collins… ostat će, bilo kako bilo, upisana debelim slovima u povijest zapadne znanosti, a redom se radi o ljudima koji zbog znanosti nisu pobjegli od svoje duboke, osobne vjere. Čak i ako to u njihovom društvu više nije bilo naročito popularno.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....