Iran traži cjelovitu Siriju, a Turska želi kontrolu na sjeveru

Nakon što su se prvi put susreli u Sočiju u studenome prošle godine, ruski predsjednik Vladimir Putin (prvo inozemno putovanje nakon osvajanja četvrtog mandata), turski lider Recep Tayyip Erdoğan i iranski Hasan Rohani opet su se našli kako bi porazgovarali o situaciji u Siriji gdje njih trojica vode glavnu riječ. Rat u Siriji navodno je okončan. Tzv. Islamska država doživjela je krah, ali do mira i dogovora još je daleko.

Ojačane ruskom i iranskom političkom i vojnom podrškom, snage Bašara al-Asada bezočno i krvavo osvajaju uporišta antibašarovske oporbe (Guta), a regularne turske snage tjeraju kurdsku vojsku, koja je imala jednu od ključnih uloga u slamanju IS-a, s “njihovih” područja. Američki predsjednik Donald Trump jučer je opet reterirao od svoje temeljne ideje da se treba odmah povući iz Sirije. Nakon što su mu generali “objasnili”, rekao je da se može ostati još neko vrijeme, ali zatim će otići.

1. Rusija želi preuzeti dominantnu ulogu

Premda sve tri strane na javi demonstriraju suglasje i savezništvo, ispod stola se gaze i lupaju te drže poveću figu u džepu. Rusija želi imati dominantnu ulogu na koju zasad Turska i Iran racionalno - ali nevoljko - pristaju. Erdoğan sam želi biti glavni, a u Iranu pak, kažu neki analitičari, postoje dvije struje: ona koja od Rusa traži veći angažman te ona koja se toga boji jer misli da bi time Iran postao drugorazredni igrač i previše ovisan o ruskoj prisutnosti u Siriji.

Primjerice, Rusija želi svoju zrakoplovnu bazu u Iranu. Premda im Iranci dopuštaju prelete i korištenje aerodroma, što je trebalo biti dio tajnog sporazuma, isplivalo je na površinu da “novi Hmejmim” ipak nije blizu, iako na nekim aerodromima, prema obavještajnim podacima, Rusi dostavljaju i logističku tehniku. Rusi će tako svoj proturaketni sustav S-400 isporučiti Turcima ne početkom 2020. kako su se dogovarali, nego ranije - u ljeto 2019., i to kao drugoj zemlji nakon Kine te prvoj NATO-ovoj članici što posebno zabrinjava zapadne zemlje koje smatraju da su veze Ankare i Moskve prebliske.

2. Kurdi su problem za sve tri države

No, kamen spoticanja su Kurdi, Bašar al-Asad, ali i Izrael. Rusija je jako dobra s Izraelom pa su čak prije više od godinu dana nastojali uspostaviti alijansu Moskva - Ankara - Tel Aviv, ali to nije prošlo. Erdoğan škrguće zubima na Bašara al-Asada i zasad ga trpi samo iz ljubavi prema Putinu. A Kurdi su velik problem jer ih Ankara smatra pitanjem života i smrti turske države. Kada je krenula turska ofenziva na Kurde, Moskva je bila unaprijed upoznata s planovima Ankare i nije reagirala, na razočaranje Kurda koji su Rusiju smatrali saveznicom u borbi za njihove osnovne nacionalne ciljeve.

Kurdi su čak objavili da im je Moskva “zabila nož u leđa”. No, ruska strana podržava sudjelovanje Kurda u pregovorima o budućnosti Sirije, čemu se Ankara protivi. Rusija je zažmirila na tursku ofenzivu zbog nekoliko razloga. Prvo, do Ankare im je stalo više nego do Kurda, a osim toga, smatraju da su tom podrškom uspjeli zabiti još jedan čavao u lijes tursko-američkih odnosa te posljedično zato što su Kurdi u Siriji veći saveznici SAD-a nego Moskve.

Uz to, time žele prisiliti Kurde na suradnju i pregovore s Bašarom al-Asadom. Kako im je poručio Sergej Lavrov, potvrđujući ekvilibriranje Moskve oko “kurdskog pitanja”, “Kurdi su dio Sirije i bez njih nema rješenja sirijske krize”, a Moskva im kaže - ništa od države, no o autonomiji možemo razgovarati, ali preko Damaska. No, Turska ne želi ni to za Kurde te ih nastoji razoružati, pa i prognati iz Sirije u Irak gdje, pak, nailaze na nezadovoljstvo Irana koji također ima problema s Kurdima na svojim granicama (proglasili su neovisnost i u Iraku). Kurdi smatraju kako je konačno došlo vrijeme da se riješi njihov problem - država! Rusija želi uvjeriti Turke da su njihova nazočnost na terenu i Bašar al-Asad garancija turske sigurnosti kada je u pitanju Sirija, odnosno Kurdi.

3. Iran i Turska, sunitski i šijitski lideri

Iran i Turska imaju sličan stav prema Kurdima (njima ama baš ništa), ali i druge prijepore: Teheran je otvorenije od Rusa za Bašara al-Asada. Iranu je Sirija važna jer je preko njega osnažila svoju ulogu regionalne sile. No, i Turska želi biti bliskoistočni patron pa postaje zaštitnik Palestinaca, ali i Katara u sukobu sa zaljevskim državama koje pokriva još jedan ambiciozni regionalni igrač: Saudijska Arabija. Tu je i problem “vjersko-ideološke” naravi. Turska ima ambicije biti lider muslimanskog, konkretno sunitskog svijeta te joj smeta iransko stvaranje “šijitske transverzale” od Afganistana preko Iraka i Sirije do Libanona.

Tu je i problem s Rusima koji ipak Siriju vide kao sekularnu i multikonfesionalnu državu. Rusi i Iran imaju problema i zbog naglog Putinova poboljšanja odnosa s Rijadom, dok Iran i Saudijska Arabija praktički ratuju u Jemenu, a faktički su u ratnom stanju pa se čak govori da bi mogao buknuti njihov otvoreni međusobni rat. Saudijski kralj Salman ga i najavljuje za koju godinu.

4. Što su zaključili u završnoj izjavi

Iranski predsjednik Hasan Rohani rekao je kako bi Afrin, regiju koju je nedavno osvojila Turska, trebalo vratiti pod kontrolu Sirije. “Razvoj stanja u Afrinu bio bi koristan za cijelu Siriju kad ne bi narušavao teritorijalni integritet zemlje”, izjavio je za iransku televiziju. Erdoğan mu nije ostao dužan. Odgovorio je kako sirijski teritorijalni integritet ovisi o tome hoće li režim održati distancu od svih terorističkih skupina, misleći pritom na Kurde. No, zaboravio je da Turska podržava i islamističke skupine bliske al-Qa’idi.

Ova je izjava posebno interesantna u svjetlu zajedničke izjave sve trojice predsjednika koji su “odbacili sve pokušaje stvaranja nove realnosti na terenu pod izgovorom borbe protiv terorizma”. Sve tri države potpisnice izjave rade upravo to, a cilj je nove realnosti ostvariti maksimalni utjecaj na terenu buduće Sirije. U izjavi se ističe kako su “izrazili odlučnost da se suprotstave separatističkim planovima koji za cilj imaju podrivanje sirijskog suvereniteta i teritorijalnog integriteta, kao i nacionalne sigurnosti susjednih zemalja”. I to je, čini se, jedino oko čega se slažu: Sirija mora ostati cjelovita, a oni će definirati državni sustav i tko će biti na vlasti.