Osim obiješću i frapantno krivom procjenom, teško je objasniti smisao i logiku poteza na koji se južnokorejski predsjednik Yoon Suk Yeol odlučio u večernjim satima ovoga utorka proglasivši izvanredno stanje u Republici.
Samo nekoliko zbunjujućih sati poslije postaje jasno da je igrao "na sve ili ništa", te da će mu se ono "ništa" spektakularno obiti o glavu jer mu nezapamćeno ujedinjeni zastupnici u seulskoj Skupštini već "putraju dasku" uz punu podršku šokirane javnosti i međunarodne zajednice.
Naime, šest je stranaka opozicije do srijede ujutro usuglasilo temeljne točke prema kojima će predsjednik biti opozvan do kraja tjedna, a podrška im je (neočekivano) pristigla čak i iz redova Yoonove vlastite Konzervativne stranke.
Prema južnokorejskom Ustavu, predsjednik je time već suspendiran te ne može obnašati svoje dužnosti dok se Skupština ne očituje o nastavku njegova mandata. Vršiteljem dužnosti postaje premijer, u ovom slučaju neovisni Han Duck-soo, koji se narodu stavio na raspolaganje "do posljednjeg trenutka" kako bi sunarodnjacima, u jeku najveće ustavne krize od 1980-ih godina, ponudio kakvu-takvu stabilnost.
Da bi se uopće i pokušao razumjeti Yoonov potez, treba posegnuti za izbornim rezultatom kojim je došao na vlast u ožujku 2022., s prednošću od tek 0,73 posto - najmanjom u novijoj povijesti zemlje. Situaciju je dodatno zakomplicirala pobjeda opozicijske Demokratske stranke na parlamentarnim izborima u travnju, nakon čega se Republika Koreja našla u tvrdoj kohabitaciji i, de facto, pat-poziciji.
Tašti predsjednik oporbu je redovito optuživao da "rovari protiv nacionalnih interesa", a na nekim je instancama odlazio i toliko daleko da ih je prozvao agentima neprijateljske Sjeverne Koreje.
Naravno, oporba mu nije ostajala dužna te mu je pokušavala maksimalno zakomplicirati život, a prošloga je tjedna odlučila nagaziti na granicu dobrog ukusa pokrenuvši sudske procese protiv visokorangiranih dužnosnika iz Yoonova kruga, što je predsjednik nazvao "zakonodavnom diktaturom" te je najavio odmazdu.
Proglašavanje izvanrednog stanja, tvrdi, bilo je nužno jer se Južna Koreja "nije mogla obraniti od ugroze koja joj prijeti sa sjevera uz takve nesposobnjakoviće u Skupštini".
Međutim, Yoon nije očekivao da će njegov "hrabri" potez naići na takav promptni opor. Osim što se pokušaj državnog udara "osjetio" na azijskim burzama, uzrokovao je i omanji potres na geopolitičkoj sceni.
Četvrta ekonomija Azije, ista ona koja je iznjedrila kompanije poput Samsunga, LG-a i Hyundaija, ove je srijede otvorila burzu s dionicama čija je vrijednost pala 1,1 posto, nakon što je inicijalna šteta od 7 posto bila relativno brzo amortizirana promptnom odlukom seulske Skupštine. Time je, naime, tržištu poslan signal da do državnog udara ipak neće doći, pa se situacija stabilizirala. No ekonomisti strahuju da je šteta nepovratno nanesena, te da će se rasplet situacije dugoročno odraziti na kreditni rejting Južne Koreje.
Neusporedivo važniji aspekt cijele ove priče jest onaj geopolitički.
Putin i novi mu najbolji prijatelj Kim Jong Un danas likuju nad još jednim kaosom koji se zakuhao bez ikakva njihova truda, u dvorištu NATO-a i direktno pod nosom uspavanog Joea Bidena.
Činjenica da je ovaj razvoj situacije Bijelu kuću zatekao potpuno nespremnu možda je i najbombastičniji dio cijele priče, jer je raskrinkao do koje je mjere Biden "zaspao za volanom", te je kormilo cijelog Zapada, u posljednjim mjesecima svog prvog i zadnjeg mandata, prepustio na milost i nemilost uzburkanog mora trenutačnih geopolitičkih previranja.
Teško je, i rubno nemoguće, pronaći suvislo opravdanje prvoj sili s najjačom obavještajnom službom na svijetu (od CIA-e nadalje), da joj je ispod radara prošao pokušaj državnog udara u zemlji u kojoj ima možda i najveću vojnu bazu te svojih 30.000 vojnika.
Američko-korejsko vojno partnerstvo godinama se smatralo okosnicom mira na Pacifiku. Samim time da je ono poljuljano, što ovakvim propustom zasigurno jest, nije hvalevrijedna spoznaja u eri u kojoj Kina više i ne pokušava sakriti svoje teritorijalne apetite u regiji.
Kada se u geopolitici namiriše krv, predatori istog trena krenu u napad.
Ako sve trzavice i sukobe koji se trenutačno odvijaju na međunarodnoj sceni sagledamo kroz prizmu "nas" naspram "njih"; nas, prozapadnjačkih demokracija koje pokušavaju zadržati hladnoratovski globalni poredak, te njih, autoritarnih režima koji se bore za fundamentalnu rekonstrukciju svijeta kao takvog, omjer snaga trenutačno ne ide u korist "nas".
S jedne strane imamo Zapad (i partnere mu, poput Južne Koreje). Svi redom pogubljeni glede identiteta i prioriteta, s mlakim vođama na čelu čije se fotelje svako toliko ozbiljno zatresu, zbog čega ti slabašni lideri još više zaziru od hrabrih i odlučnih poteza. Partnerstva su nam sve nestabilnija, petokolonaši poput Orbána i inih dobivaju vjetar u leđa, dok ostali češu glavu i ne usude im se dati packu. Ekonomije nam sve ozbiljnije grcaju pod teretom političkih kriza, a narodi su sve češće na ulicama.
S druge strane, imamo "njih"; sa snažnim vođama, sve snažnijim partnerstvima, sve hrabriji i odlučniji da svijetu nametnu svoja pravila igre. Njihovi se lideri ne zamaraju rejtingom i makroekonomskim indikatorima, jer ih ionako fingiraju.
Biznis ekspert Simon Sinek u svom je bestseleru "The Infinite Game" tržišni uspjeh svake kompanije sveo na jasnu viziju i vrijednosti koje zastupaju. Njih, naime, smatra svojevrsnim kompasom koji, u uzburkanim vodama tržišnih trendova, uspješnim firmama služe kao čamac za spašavanje da "izduraju" teška vremena za širi transgeneracijski cilj.
Ako njegovu lekciju primijenimo na sferu geopolitike, crno nam se piše. U trenutku kada bismo se trebali uhvatiti za Sinekov čamac za spašavanje jasne vizije i zajedničkih vrijednosti "pred vanjskim neprijateljem", one su nam postale vrlo nejasne, fluidne i relativne. Njima nisu. Oni točno znaju tko su, što su i što žele postići.
Upravo zato "oni" ovih tjedana dobivaju vjetar u leđa.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....