Slavoj Žižek je nacionalno blago, napisao je njegov sunarodnjak. Žižek je profesor na ljubljanskom Sveučilištu, neumorni istraživač današnjeg društva. Čovjek koji gotovo dnevno komentira događaje u našim zemljama i inozemstvu. Profesor je na mnogim svjetskim uglednim znanstvenim institucijama. Mladi ga vole. Svi ga traže, pitaju, čitaju njegove komentare, stajališta i objašnjenja događaja koji se tiču svih nas. Njegove članke, eseje, osvrte, njegova mišljenja objavljuju najznačajnije svjetske novine i agencije. Objavljuju ih, redovito. Profesor Žižek je uz to vrlo duhovit, komunikativan, promišljen. Iznimno informiran. Vrhunska osoba koja se ističe znanjem i duhom. Razgovarali smo Zoomom.
Sredina siječnja 2021. je... Kako danas vidite svijet?
- Sve više čitam u medijima da smo napokon na 'početku kraja' ove pandemije: iako brojevi novooboljelih i smrtnih slučajeva i dalje rastu, već su se milijuni cijepili, tako da smo sada barem dostigli poslovično svjetlo na kraju tunela. Unatoč zabrinutosti o preživljavanju sljedećih nekoliko mjeseci, napokon se diše lakše. Zaslužili smo ovo olakšanje upravo zato što ono što toliko deprimira u pandemiji, njezin je nevidljiv kraj: osjećaj da se kraj svijeta samo razvlači. Sada nam se čini da noćna mora dolazi napokon svojem završetku, nastojat ćemo svim snagama uništiti sjećanje o njoj i vratiti se normalnom životu što prije.
Ne misle svi kao vi... neki su panici, neki u strahu, neki u bolnici...
- Znam. Neki intelektualci skloni pronalaženju dubljeg značenja u svakoj nezgodi čak se prisjećaju, kao relevantnih za našu nepriliku, poznatih Hölderlinovih stihova, iz 'Patmosa': Wo aber Gefahr ist, wächst das Rettende auch… 'Ali - tamo gdje ima opasnosti, tamo raste i naš spas'. U čemu točno leži ova relevantnost? Je li moguće da nas je jednostavno spasila znanost izumivši cjepivo u rekordno vrijeme?
Moguće je da nas je pandemija sve zajedno prisjetila naše smrtnosti i krhkosti, na taj način izliječivši nas od naše arogancije? Jer, mi smo samo dio prirode, a ne njezini gospodari. Kako god bilo, prikladnije je preokrenuti redoslijed Hölderlinovih stihova: 'Gdje raste naš spas, tamo leži i naša opasnost”'. Te opasnosti su višestruke. Evo upozorenja stručnjaka Svjetske zdravstvene organizacije, WHO: iako je pandemija prouzročena koronavirusom vrlo ozbiljna, ona 'nije nužno najveća prijetnja pa će svijet biti prisiljen naučiti živjeti s covidom-19'.
Ne samo da Covid pandemija nije još pri kraju, jer brojevi i dalje rastu, nago su nove pandemije na vidiku, globalno zatopljenje, požari i suše uništavaju prirodnu okolinu, ekonomske posljedice pandemije će se ozbiljno pokazati tek ove 2021. godine, dajući time poticaj novim socijalnim buntovima. Digitalni nadzor naših života će se dalje širiti, psihički problemi će se umnožavati… Bit ćemo prisiljeni živjeti ne samo s covidom, nego i sa svime što ta pandemija nosi sa sobom - silno umreženim sistemom problema.
Čeka li nas takav sustav problema?
- Da. Upravo zato sada prolazimo kroz najopasniji trenutak cijele ove noćne more: opustiti se sada bilo bi kao zaspati za volanom automobila koji juri punom brzinom na vijugavoj cesti. Sad se moramo opredijeliti za odluke koje nisu u području znanosti - sad smo u trenutku biranja radikalnih političkih promjena. Istina, znanost će nas spasiti. Greta Thunberg je bila u pravu: moramo imati povjerenja u znanost.
U pravom znanstvenom duhu trebamo si priznati dvije stvari koje je Jürgen Habermas zamijetio: nismo samo naučili nove spoznaje nego smo i saznali koliko toga nismo poznavali. Uz to smo ugurani u kut jedne neshvatljive situacije, ne znamo koji će biti efekti naših odluka. Ta nesigurnost se ne tiče jedino pandemije - barem za to imamo stručnjake - nego se daleko više tiče ekonomskih, socijalnih i psihičkih posljedica. Ne samo da ne znamo sve detalje toga što se događa, nego i znamo što ne znamo, i to neznanje je samo po sebi socijalni fakt, upisano je u samu genetiku naših institucija.
Mnogo toga mi ne znamo. Tu se krije opasnost…
- Trebali bismo još jedan korak napraviti ovdje: nije samo da znamo sve više o tome što ne znamo, nego se katkada čini kao da sama stvarnost zna zaboraviti vlastite zakone po kojima funkcionira. Znamo vic: kamen zna zakone kojih se treba pridržavati dok pada, i tako dalje. Ali osnovna pouka kvantne fizike je da priroda sama ne zna sve svoje zakone.
Upravo zbog toga je Albert Einstein tako anksiozno reagirao na kvantnu fiziku i na njezinu glavnu premisu o neodređenosti prirode. Einsteinu je to jednostavno značilo da kvantna fizika vlada nepotpunom teorijom, da nije još svjesna nekih nepoznatih varijabli. Ironija se sastoji u tome, iako su Einstein i Niels Bohr, i jedan i drugi, bili ateisti, da je njihov najpoznatiji intelektualni susret upravo bio o Bogu.
Einstein je rekao, 'Bog se ne kocka', na što je Bohr oštro odgovorio: 'Nemoj govoriti Bogu što smije, a što ne smije'. Njihovo neslaganje nije bilo o Bogu, nego o prirodi svemira. Einstein nije mogao prihvatiti da je priroda na neki način 'nepotpuna'. Naša pandemija, čini se, daje pravo Bohru.
Što kažu religije o sadašnjem trenutku čovječanstva?
- Ta neodređenost koja prodire sve do subatomske razine otvara nam prostor za intervencije - ali jedino ako prihvatimo tu odgovornost, to jest ako odbacimo determinizam u oba svoja osnovna oblika, naturalistički i božanski. Jedan slovenski teolog koji zagovara da se crkve ne zatvaraju usprkos regulacijama karantene odgovorio je na kritiku da bi se na taj način bespotrebno žrtvovali ljudski životi - kratkim, jezgrovitim odgovorom: 'Misija Crkve nije zdravlje nego Spasenje'. Ukratko, smrt i patnja tisuće ljudi nije nimalo važna naspram vječnom spasenju kroz Boga…
Upravo je to radila Majka Tereza u Kalkuti: njezina misija je bila da se brine o gladnima, golima, beskućnicima, osakaćenima, slijepima, gubavcima, svima koji se osjećaju neželjenim, nevoljenim i zanemarenim u društvu. Ljudima koji se osjećaju kao teret društvu i odbačeni su od svih. Ali, kao što su kritičari to dokazali, ona se brinula više za njihovo spasenje i konverziju na samrtnoj postelji, za katoličanstvo, a ne za njihovo zdravlje i oporavak. Tako da si lako možemo predstaviti što bi Majka Tereza sada radila za vrijeme naše pandemije koja ranjava svijet: ne cijepljenju, ne respiratorima, nego samo duhovni mir u sivoj okolini u posljednjim satima čovjekova života, umrijeti…
Isto tako, lako si možemo predstaviti što će se dogoditi u skoroj budućnosti ako će se pandemija dalje razvijati, putem novih mutacija virusa čineći time cjepiva neefikasnim. Ljudi će umirati još više negoli od španjolske gripe i, nemajući nikakvu perspektivu o uspješnom zadržavanju pandemije, autoriteti bi se predali jednostavno brizi o umirućima, uključujući primjenjivanje eutanazije da bi se barem umrlo bezbolno. A, Crkva će nuditi masovne konverzije tako da bi smanjila opću depresiju s obećanjem vječnog spasenja svim svojim vjernicima…
A, vrhunski liječnici, znanstvenici i filozofi?
- Naša konačna odluka je najbolje enkapsulirana početnim riječima jednog teksta Woodyja Allena, još iz 1979.: 'Više nego ikad prije, čovjek je na raskrižju. Jedan put vodi k očaju i apsolutnom beznađu. Drugi, potpunom izumiranju. Nadajmo se da imamo mudrost odabrati pravilan put'.
Točan odabir je da se primimo očaja i apsolutnog beznađa našeg slučaja: jedino ako prođemo kroz ovu nultu točku boli, moći ćemo izgraditi novo buduće društvo. Krivi odabir bi nas mogao odvesti k razdijeljenom društvu, u kojem privilegirani žive u izoliranim mjehurićima, a velika većina vegetira u barbarskim uvjetima. Danas više nego ikad, egalitarizam nije samo magloviti ideal nego važna potrebnost: cijepljenje svima, univerzalno zdravstvo, globalni pokret protiv globalnog zatopljenja…
Evo mali neočekivani znak u tom smjeru: Uğur Şahin, direktor BioNTecha, turski onkolog koji živi u Njemačkoj i koji je odigrao važnu ulogu u izumljivanju najboljeg cjepiva, rekao je u intervjuu krajem 2020.: 'Zasad ne izgleda dobro - rupa se otkriva zbog manjka drugih dobrih cjepiva te zato moramo popuniti tu rupu našim cjepivom' - prekrasan trenutak u kojem je direktor tvrtke priznao da želi da kompetitori budu snažniji, jer zna da jedino tako, združeno, mogu pobijediti koronavirus.
Kako ste živjeli prije nego što se pojavio covid?
- Družio sam se s prijateljima danju, obavljao svakodnevne dužnosti i poslove i pronašao vrijeme za rad, pisanje i čitanje - tek navečer. Prije covida sam, što je paradoksalno, bio više osamljen i izoliran negoli sada. Ne fizički, nego socijalno. Ono što mi sad nedostaje je - biti sam u miru. To mi sad fali. Covid je fizička izolacija, ali nije socijalna izolacija. Socijalno, mi smo danas više povezani nego ikad. A ja volim biti sam.
Pa možete normalno raditi… navečer…
- Imali smo, prije, jednu gospođicu koja je dolazila jednom tjedno počistiti i urediti stan. Sad ne. Sad supruga i ja to trebamo raditi: sve te vulgarne stvari, ići kupovati hranu, srediti stan… Moj problem je što nisam uhvatio neki ritam. Gubim dan… Sve što mi ostaje je večer. Radim uvečer, ali to je tužno. Imam tu protestantsku etiku pa mislim da ako svaki dan nešto ne napravim - to nije dobro. To je pogrešno. To je užasno.
Mislite li da svojim radom, tekstovima, znanjem, možete pomoći ljudima, okolini?
- Ne. Minimalno, možda. Čak ako me neki ljudi slušaju, oni me uzimaju kao nekog postmodernog ekstremista. Koji se igra s nekim paradoksalnim idejama. Možda natjeram ljude da misle. Da postavljaju pitanja. U tome je stvar. Nevjerojatno, napadaju me da sam previše pesimist i istovremeno da sam previše optimist. Da upotrijebim veliki termin 'čovječanstvo', koji ja mrzim, zaista još nije prihvatilo to što se događa. Mi još živimo u tom snu: sada imamo cjepivo, bit će sve normalno za dva, tri mjeseca... Pesimist sam u tome. Neće biti sve normalno.
Ostat će posljedice toga, ekonomske, psihičke. Bit će drugi virusi, ekološke katastrofe. Trebamo promijeniti način života. Naša fiksacija je - kako se vratiti u neku normalnost. Metafora koju upotrebljavamo je: trebamo se samo probuditi iz tog užasnog sna. To se neće dogoditi. Preživjet ćemo mi, nije to u pitanju. Zamislimo da se to pretvori u neku megakatastrofu, da umre 20, 30 milijuna ljudi…
Već je umrlo, u svijetu, gotovo dva milijuna ljudi…
- Problem je u ekonomskim, socijalnim i psihičkim konsekvencijama. Generacije su uništene. Svijet koji smo poznavali je - gotov. To je ključno. Toga što se događa u Americi ne bi bilo da nije covida. Da ga nema, Trump bi jednostavno bio trijumfalno ponovno izabran. Trumpove prave žrtve su obični ljudi, njegovi pobornici koji ozbiljno shvaćaju njegove laži, protiv liberalnih korporativnih elita i velikih banaka. On je izdajica vlastite populističke ideje. Njegovi liberalni kritičari ga optužuju da jednostavno manipulira svojim pobornicima koji se bijesno bore za njega, a on je zaista na njihovoj strani, potičući ih na nasilje. Ali on nije zaista na njihovoj strani.
Ujutro 6. siječnja on se obratio svojim pobornicima na Ellipseu u Washington D.C.-u: 'Prohodat ćemo do Capitola. I rugat ćemo se našim hrabrim senatorima i kongresmenima. Ali nećemo se samo rugati, zato što nećete nikad uspjeti dobiti našu državu natrag ako ste slabi, morate pokazati moć i silu, morate biti jaki'. Međutim, kad je ta masa ljudi to stvarno i provela u djelo na Capitolu, Trump se povukao u Bijelu kuću i gledao na televiziji kako nasilje eskalira na Capitol Hillu. Je li Trump zaista htio coup d’état? Nedvojbeno ne. Kad se masa probila u Capitol, on je izjavio: 'Razumijem vašu bol, razumijem da ste ranjeni. Oduzeli su nam izbore. Pobijedili smo s puno više glasova, svi to znaju, osobito druga strana. Ali morate ići doma sada. Treba mir. Treba nam zakon i red'.
Trump je krivio svoje protivnike za nasilje na taj dan i hvalio je pristaše: 'Ne smijemo se ponašati kako oni žele. Treba mir. Zato odite doma. Volim vas sve; posebni ste, svi'. I kad se masa raspršila, Trump se na Twitteru primio obrane svojih pristaša koji su napali i vandalizirali Capitol: 'Ovakve stvari se dogode kad se sveta, velika pobjeda besceremonijalno i krvnički oduzme'. Završio je svoju poruku na Twitteru: 'Zapamtite ovaj dan zauvijek!' Vidjet ćemo što će se događati za četiri dana kad je svečana inauguracija predsjednika Joe Bidena…
Koja kategorija ima veću šansu preživljavanja od covida? Žene ili muškarci, bogati ili siromašni, obrazovani ili neobrazovani?
- Deprimira ona ogavna metafora: svi smo mi u istom brodu. Jesmo, ali neki imaju elitne kabine, drugi umiru u potpalublju. Statistike koje poznajem pokazuju da su klasne razlike eksplodirale s covidom. To što se dogodilo u Sjedinjenim Državama je nevjerojatno, kako se bogatstvo koncentriralo. A, kolike su šanse crnaca i Latinoamerikanaca? To nije stvar medicine nego politike. Tendencija i mogućnost koja se ukazuje je da se približavamo novom klasnom društvu u kojem će elita živjeti u nekoj izoliranoj kupoli, a obični ljudi izvan kupole. To je mogućnost. To me podsjeća na Boomanov film 'Zardoz' iz 1974. godine u kojem glume Sean Connery i Charlotte Rampling.
Takvo stanje će producirati pobune. Ništa ne isključujem. Znate, danas većina ljudi misli - nekako ću ja već preživjeti, nemojte me samo previše gnjaviti. Činjenica je da većina ljudi to što se događa ne uzima previše ozbiljno. To nije dobro. Panika? Sad više i nije neka panika, sad prevladavaju depresija i indiferentnost. Mislim da se nešto događa u psihologiji. To je nova normalnost. Prihvaćamo da ljudi umiru, postoji neki tihi očaj. Depresija. Depresija nije slična strahu, panici, opresiji. U opresiji ti nešto hoćeš, ali ti to netko sprečava. U depresiji čovjek i ne zna dobro što hoće, zapravo mu je svejedno. Mislim da se tome bližimo. Čak mislim da će najveća kriza, ako ovo cjepivo bude djelovalo, dugoročno biti psihološka kriza, veća od ekonomske.
Hoćete li se vi cijepiti?
- Da. Naravno. To je cjepivo koje djeluje na nov način. Mislim da će se dogoditi to što se već događa: cjepivo će kasniti, bit će privilegija, bit će nova depresija. Ali, cijepit ću se što prije, potpuno kao normalan čovjek. Nemam nekakvih velikih veza da bi me ugurali prije reda. I ne trebam.
Kome zapravo moramo vjerovati? Znanstvenicima?
- Da, znanstvenicima, ali pravim znanstvenicima. Ne popularizatorima, jer pravi znanstvenici znaju što znaju, ali i znaju koliko je još toga što ne znaju. Apsolutno vjerujem znanosti. Iako ni ona nema monopol na istinu: pozitivnim znanostima nedostaje refleksija na širi kontekst fenomena koje istražuje. Ne trebamo zaboraviti da virus nije samo biološki ili zdravstveni problem. Eksplozija virusa dio je naše ekonomije i načina života.
Pravila za zaštitu od zaraze su nužna… Lockdown i ostalo…
- Jesu, ali se neprestano mijenjanju. U Sloveniji vlast gotovo svaka dva tri dana mijenja pravila. Jednom je: ostaj kod kuće, sjedi na kauču i gledaj televiziju. To je najbolje što možeš uraditi. Onda: izbjegavaj zatvorene prostore, idi van na zrak. Škole jedan dan otvaraju pa opet zatvaraju. Gledao sam prije sedam dana jednu listu država na kojoj su: zemlje koje su zatvorile i škole i crkve, ima ih; zemlje koje imaju otvorene i škole i religiozne objekte, ima ih mnogo; pa onda zemlje koje su zatvorile škole, a ostavile otvorene crkve…
To je zapravo jedna zemlja, Slovenija. To je ludo. Znate li da Bidenu samo dva od svjetskih državnika još nisu poslala službenu kongratulaciju, čestitku? Znate li tko? Kim Jong-un i Janez Janša. Jedina dva koja još nisu poslala čestitku. Epidemija je sredstvo koje se iskorištava i kao sredstvo političkih i ideoloških borbi. Sada se stvari događaju, kapitalizam se radikalno mijenja, nove se mogućnosti otvaraju, i loše i dobre, živimo u političkom trenutku. Sad se mnoge stvari odlučuju. Stvara se novo društvo.
Hoćemo li ikad biti ponovno mirni i sretni, grliti se, ljubiti?
- Može biti. Ljudi se brzo prilagode. Možemo se prilagoditi da živimo kao u srednjem vijeku, to jest, u stalnoj opasnosti. To zovem novobarbarsko društvo. Možda se i to dogodi. Neki ljudi već sad prihvaćaju život s covidom pa kažu da ima strašnijih stvari od covida… Što je istina. Na primjer Jemen: tamo je užasno, ljudi gladuju, imaju građanski rat, i iako su brojevi zaraza visoki - za njih je covid mali problem koji se ignorira. Ja ne volim izraz 'sretan'. Ne želim biti sretan. Što traže ljudi kad žele sretan život? Traže miran život, čak ne previše bogat. Traže mudro i pošteno rukovodstvo koje odlučuje u njihovo ime. Ne žele sami odlučivati, ali žele demokraciju.
U Americi su stvarno bili izbori: Trump ili stari establishment? Odlučujući izbor. Demokracija je kad ti elite daju prijedlog ili dva i kandidate među kojima nema puno razlike. Pa ljudi odluče izborom. Tada su ljudi sretni. To je veoma pesimistični paradoks. Razumijem obične ljude, i ja sam takav. Ja sam vrlo pragmatičan ljevičar. Mrzim one ljevičare koji kad stvari krenu loše, tek onda postavljaju pitanja zašto stvari idu loše, pišu knjige gdje odlično analiziraju zašto su stvari i događaji išli pogrešnim putem. Sebe smatram umjereno konzervativnim komunistom. Komunizam s Julianom Assangeom. Za umjereni sam teror, ali protiv vlasti, ne protiv ljudi, ne protiv naroda.
Mali, nježni teror protiv onih na vlasti. Znate li gdje je za mene najsimpatičnija vlast danas na svijetu? U Boliviji. Evo Morales bio je radikalni ljevičar, ali jako je pazio što radi, nije uništio ekonomiju. Nikad nije običnim ljudima u Boliviji išlo tako dobro kao tih deset Moralesovih godina. Uz to, sloboda je ostala. To je bio pravi trijumf demokracije. Mislim da je u tome budućnost. Ponavljam moj paradoks: umjereno konzervativni komunizam.
Kako ide vaša svakodnevica?
- Čitam, pišem, sve slabije vidim. Imam sivu mrenu. To ću srediti operacijom, laserom. Inače, najviše volim proljeće i ljeto. Tada idem sa suprugom na Hvar ili na Brač. To nam je nedostajalo prošlo ljeto… Moram vam priznati da vi, Hrvati, imate najljepšu obalu na svijetu. Nijedna druga nije usporediva s vašom.
Hvala, znam. Ja sam podrijetlom iz Trogira. Vaša poruka svima nama? Imate u sebi trezor mudrih konstatacija koje nam mogu pomoći shvatiti što se događa i gdje smo se našli…
- Dobroslave, budimo oprezni da to 'svjetlo na kraju tunela', kojim sam počeo naš razgovor, nisu farovi drugog, novog vlaka koji juri prema nama.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....