Jacques Attali upozorava na dosad nezamislivo: ‘Da, rat u srcu Europe je ponovno moguć‘

Raspadaju se francusko-njemački odnosi u konstelaciji koja je funkcionirala čak sedam desetljeća. Činjenica je to koja predstavlja veliku prijetnju europskom poretku i europskoj sigurnosti, piše u najnovijoj analizi Foreign Policy. Toliko je loše da je u listopadu otkazan i tradicionalni sastanak ministara obiju zemalja, u jeku najveće krize koja trese Stari kontinent. Francusko-njemačka trvenja bila su normalna u poslijeratnoj Europi, i to iz jednostavnog razloga. Prije europskog ujedinjenja 50-ih, Njemačka i Francuska vodile su tri velika rata - od 1870. do 1871., od 1914. do 1918. i od 1939. do 1945. - u kojima je Europa bila devastirana, a milijuni su izgubili živote.

Zbog toga se koncept europskog ujedinjenja fokusirao na upravljanje ambicijama te dvije moćne zemlje. Sve do danas dio misije Europske unije je osigurati da Francuska i Njemačka svoje probleme rješavaju mirnim putem. Već se 70 godina, dvije zemlje sa različitim političkim i ekonomskim kulturama, rijetko oko čega slažu - a svejedno nisu ispalile niti metak jedna na drugu. U današnjoj se Europi puca riječima, a ne streljivom.

To je tako funkcioniralo sedam desetljeća, a onda su se i okolnosti radikalno počele mijenjati.

Europska unija u ovom trenutku puca pod napetostima između Berlina i Pariza u očajnom pokušaju da konstituira kompromis između dvije sile oko doslovno svega - od energetske politike, sigurnosti, proračunskih problema i svih ostalih poteškoća koje je inicirao rat u Ukrajini. Do medija stiže sva težina diplomatske drame; cure pojedinosti pregovora, anonimni diplomati i političari okrivljuju jedni druge, padaju i teške riječi, ali onda opet - ovo je normalna praksa. Vjerojatno ukazuje i na to da su neki kompromisi nadohvat ruke.

Ali postoji i dublja bolest koja zahvaća samu srž poslijeratnog odnosa između Pariza i Berlina. Francuski ekonomist Jacques Attali, bivši posebni savjetnik predsjednika Françoisa Mitterranda i prvi predsjednik Europske banke za obnovu i razvoj, nedavno je napisao da se recentni sukob Pariza i Berlina ogleda u "razlici dugoročnih strateških interesa" koja se, po njegovom mišljenju, može razriješiti tek značajnijim europskim iskorakom. Attali se plaši da je izravno sjećanje na francusko-njemačke ratove izblijedilo, a da sadašnji čelnici nisu u stanje razumjeti konsekvence tog fenomena.

Kao rezultat toga, piše Attali, "rat između Francuske i Njemačke ponovno postaje moguć."

Nijemci kao najveći pacifisti

Trenutačno razilaženje Francuske i Njemačke prijeti demontirati temeljnu operativnu funkciju Europske unije: spriječiti Njemačku da ponovno postane dominantna. Mirno zauzdavanje ovakvih ambicija Berlina do sada je bilo zapanjujuće uspješno. Sedamdeset godina od europskog ujedinjenja, Nijemci su postali najveći svjetski pacifisti. Njemačka vojska, Bundeswehr, notorno je slabo financirana. Često se kaže da se sami Nijemci više boje njemačke moći nego svi ostali Europljani zajedno. Ovo objašnjava i zašto strategija "Wandel durch Handel" - tj. promjena kroz trgovinu - odgovara mnogim građanima Njemačke.

U takvoj konstelaciji, Francuska se našla slobodnom da preuzme vodstvo u europskoj vanjskoj, sigurnosnoj i obrambenoj politici.

Ovakva je podjela godinama odgovarala objema državama, alI i EU. Francuska i Njemačka su se nadopunjavale, dopuštajući jedna drugoj da se partikularno usredotoče na ono što su radile najbolje. Njemačka je mogla zanemariti geopolitiku i koncentrirati se na trgovinu; Francuska, kao jedina nuklearna sila na kontinentu, s ozbiljnom vojskom i i mjestom u Vijeću sigurnosti UN-a, brinula se za vanjsku i obrambenu politiku.

Od ruske invazije na Ukrajinu, ova je idealna simbioza dobila radikalan zaokret. Zbog rata, Njemačka ima dva strahovita problema. Prvo, njihov model rasta je ugrožen i sankcijama Rusiji i prekidom opskrbe ruskim plinom, koji je dugo funkcionirao kao kamen temeljac njihove ekonomije.

Drugi problem je činjenica da Francuska, najzad, nije ta koja Europu štiti od ruske prijetnje - nego NATO. Nijemci sada shvaćaju da Europi hitno treba sigurnosna i obrambena politika i da se u pogledu obrane ne mogu osloniti na Francusku. Macron ima zanimljive ideje o europskoj "strateškoj autonomiji", ali je nejasan o tome što to konkretno znači i pod čijim bi se vodstvom ista trebala oblikovati. Zbog toga je Scholzov novi prioritet poboljšanje odnosa s Washingtonom. Scholz sve karte baca na atlantsku solidarnost, iako je dobro svjestan činjenice nisu Ukrajina ili Europa te koje kreatore politike u Washingtonu drže budnim - nego Kina.

Francuska se zbog toga osjeća omalovaženo. Rat u Ukrajini pokazao je, između ostalog, njena brojna vojna ograničenja. Kao što je napisao francuski kolumnist Luc de Barochez - "Macron jedva da je uspio poslati 18 tenkova u Ukrajinu." Kao posljedicu toga, Berlin je pod paljbom pariških frustracija. Zašto je Berlin ove godine naručio američke borbene avione F-35, a ne francuske Rafale? Zašto je Scholz sam putovao u Kinu? Zašto Berlin sada mijenja paradigmu, a godinama nisu odgovarali na Macronove inicijative?

Rješenje - europska vojska?

Činjenica da Njemačka iznenada poduzima jednostrane inicijative bez koordinacije s Francuskom remeti osjetljivu ravnotežu između Pariza i Berlina.

Oni oprezni gledaju u povijest. I u prošlosti su velike geopolitičke promjene isprovocirale francusko-njemačke ratove.

Lideri su svojedobno riješili ta trvenja iskorakom u europske integracije. To se dogodilo, primjerice, nakon pada Berlinskog zida 1989., kada su se Istočna i Zapadna Njemačka ponovno ujedinile, a Francuska se iznenada suočila s prevelikim partnerom. Čelnici dviju zemalja, François Mitterrand i Helmut Kohl, tada su uspjeli uvjeriti 10 država članica EU da je potrebno resetiranje europskog projekta . To je resetiranje, među ostalim, dovelo do stvaranja zajedničke europske valute, eura.

Neki Europljani, svjesni ovih povijesnih događaja, zagovaraju novo veliko resetiranje. Attali, na primjer, predlaže rješavanje francusko-njemačkih briga europeizacijom obrane kontinenta. EU je, međutim, sada puno veća nego 1989. Hoće li se Scholz i Macron moći složiti oko potrebe za još jednim velikim europskim projektom i pritom uvjeriti 25 zemalja članica u nužnost zajedničke obrambene politike?

Ni Francuska ni Njemačka nisu više toliko premoćne u odnosu na ostatak europske zajednice i to bi se mogao pokazati kao veliki, nerješivi problem.