Mržnja bez granica. Prištinska novinarka Una Hajdari iz dna duše mrzi Srbe, Srbiju i Vučića! Tako barem tvrdi nepotpisani novinar beogradskog Informera. Iako se nije radilo o prvom slučaju javnog blaćenja u jednom od najčitanijih srpskih tabloida koji se često obračunava s političkim protivnicima srpskog predsjednika, radilo se o prvom slučaju da je netko napadnut samo zbog objave fotografije na Twitteru.
“Predsjednika Aleksandra Vučića na Kosovu i Metohiji nisu svi dočekali ‘otvorenog srca’, što se moglo i očekivati kad je riječ o Albancima, ali ono što radi novinarka Reportera bez granica Una Hajdari prelazi granice netrpeljivosti i pretvara se u ogoljenu mržnju”, vrište optužbe u tekstu koji je prošle nedjelje osvanuo na svim kioscima u Srbiji, zajedno s fotografijom omražene Kosovarke.
“Izgleda da je posjet Vučića srpskom Kosovu toliko iznervirao Unu Hajdari da je skinula sve maske i pokazala pravo lice svoje mržnje, ismijavajući na Twitteru predsjednika Srbije Aleksandra Vučića.”
Mlada i talentirana novinarka, jedna od najboljih poznavatelja političke i medijske situacije na Kosovu, ali i u široj regiji, tako je završila kao svojevrsno “lice s tjeralice” - njen lik, ime i prezime proglašeni su mrziteljima svega srpskog.
Dobro za djecu, ali ne i političare
Kako je točno Una Hajdari iskazala svoju mržnju spram Srba, Srbije i Aleksandra Vučića? Tako što je na svojem Twitteru objavila fotografiju s prijenosa konferencije srpskog predsjednika na Kosovu, na kojoj mu je u Instagram filtru dodala ružičaste pseće uši i njušku, uz komentar: “Ono kad ti je dosadno na press konferenciji...”
When bored at a press conference... #Vucic #Kosovo pic.twitter.com/OMCEzpinIi
— Una Hajdari (@UnaHajdari) January 20, 2018
U tom trenutku, Hajdari je već satima slušala Vučića kako pokušava pokazati svoju brigu za Srbe na Kosovu nakon atentata na Olivera Ivanovića, jednog od srpskih političara, i u jednom se trenutku počela igrati s filtrima na mobitelu. - Nije bilo zle namjere, to su filtri koje djeca stavljaju jedni drugima - objasnila mi je.
- Došli su na Kosovo samo da bi iskoristili politički trenutak. Došli na sprovod, posjetili manastir i na kraju je to kulminiralo u nekom mitingu za koji se meni činilo kao da se subjekti obraćaju kralju na dvoru. “Vi ćete sada meni pričati o tome što vas muči u životu” - rekla je Hajdari i dodala kako ju je cijeli prizor podsjetio na Slobodana Miloševića na Kosovom polju.
- On čak nije imao ni pojma o kojim se općinama radi i što se tu događa. (Direktor Vladinog ureda za Kosovo i Metohiju) Marko Đurić mu je suflirao sa strane, mikrofon je bio između njih pa se to čak i čulo.
Vučić se tih dana nije skidao s ekrana, bio je na svakom portalu, u svakim novinama, a u 48 sati prije konferencije ukupno je proveo osam sati u živom prijenosu na nacionalnoj televiziji. Njena je objava na Twitteru, objašnjava, bila rezultat frustracije.
- Ne mogu reći da je huškanje bilo kao 90-ih, to je ipak malo viša razina bila, ali ono što se u medijima događalo tih dana... to je bila jedna kulminacija - rekla je i objasnila da je filtere krenula koristiti zajedno s još jednim kolegom.
Prvi znak da se dogodilo nešto čudno dobila je u subotu navečer, nakon što je Informer objavio članak online.
- Krenule su mi stizati poruke, na Fejsu, Instagramu, Twitteru... “Jadnice! Šiptarska kurvo! Molit ćeš za svoj jadni život...”
Tada je mislila da se radi o zakasnjeloj reakciji na članak koji je nekoliko dana prije napisala za jedan hrvatski portal, u kojem je kritizirala Vučića, srpsku politiku, ali i ubijenog Olivera Ivanovića.
- Ja Informer ne čitam, pa sam doznala za članak tek u ponedjeljak ujutro. Javio mi se neki lik s kojim sam radila intervju na Gazimestanu. Držao je srpsku zastavu u rukama, pored njega je stajao lik s Miloševićem na majci, s druge strane lik s majicom Radovana Karadžića. Dodala sam ga tada na Fejs jer sam trebala potvrditi izjavu i on je meni u ponedjeljak poslao taj link. “Jesi ti ovo vidjela?” - pitao me, i meni je pao mrak.
- To je bilo na Pinku, na sajtu iz Republike Srpske, nacionalista.rs... Napali su i Radu Trajković, političarku koja je bila bliska suradnica ubijenog Olivera Ivanovića, a 90-ih je isto bila radikal kao i Vučić, tako da se znaju dobro.
U proširenoj verziji članka, koji je također osvanuo u mnogim drugim srpskim medijima, Hajdari i Trajković proglašene su zapadnim agenticama, uz naslov: “Svijet vidio da su Srbi žrtve! Čelnici NATO pakta bijesni zbog posjeta Aleksandra Vučića Kosovu”.
Trajković se na meti našla ipak iz konkretnijih razloga, jer se usudila Vučiću napomenuti da joj se ubijeni žalio da je primao prijetnje sa srpske strane te da posjeduje poruke koje je dobivao i proslijedio srpskom predsjedniku. Vučić je ustvrdio da on ima dokaze da te poruke nikad nije primio, a ubrzo su počeli medijski napadi na Trajković.
Zajedno s Hajdari, na meti se našao i urednik agencije Beta Dragan Janjić, koji je na Twitteru izjavio kako je ubojstvo Olivera Ivanovića politički motivirano. I njega su na internetu optužili da “mrzi sve srpsko”, a u plaćenoj objavi na Facebook grupi Srbija NAŠA zemlja ponuđena je i njegova kućna adresa.
Uz Trajković i Janjića, koji su se usudili dovesti u pitanje službeni narativ o atentatu, doima se apsurdno da se na udaru našla i Hajdari zbog ismijavanja predsjednika.
- Ono na što se ljutim, da je netko rekao “je li to decentno, je li pristojno to što ti radiš”, o tome bismo mogli raspravljati. Mogu zamisliti da netko piše nešto o tome, kao o slobodi govora, ali da netko kaže da mrzim Srbe, Srbiju i sve srpsko, to samo govori da se brane na isti način kao što se branio Milošević tijekom 90-ih. “Ako me kritizirate, vi ne volite Srbiju!”
Mrziteljica svega
Na moju primjedbu kako se i u Hrvatskoj kritičari vlasti često prozivaju “mrziteljima svega hrvatskog” imala je spreman odgovor: - Pa nisu kreativni! To imaš i u Poljskoj, to i Trump govori, istu stvar...
Iako ju je Informer optužio da mrzi Srbe i Srbiju, na Kosovu se često nađe na potpuno suprotnoj strani optužbi.
- Najviše me vrijeđa što nisu nikada pročitali niti jedan moj tekst. Kao jedna od rijetkih novinara u Prištini koja govori srpski, kada pišem za prištinske medije, najviše pišem o Srbima na Kosovu i često su me novinari prozivali “zašto ja stalno guram te Srbe”. “Ti samo zbog toga radiš, jer voliš Srbe!”
Hajdari je rođena početkom devedesetih u Prištini, u miješanom braku, a osobno se ne identificira ni s jednom narodnošću. Iz profesionalnih i privatnih razloga, živi na relaciji Priština - Beograd - Zagreb, gdje održava vezu s jednim hrvatskim novinarom. U svakom razgovoru o medijima s područja bivše Jugoslavije otkriva nevjerojatnu dubinu gotovo enciklopedijskog znanja koje posjeduje.
Njeno profesionalno iskustvo daleko nadilazi njenu dob - ove će godine navršiti 26 - a u svojem CV-u već ima suradnju s nekima od najvećih i najutjecajnijih svjetskih i regionalnih medija.
Kao slobodni novinar redovito izvještava za AFP, N1, Balkanist i Balkan Insight. Radi i za Švicarsku radioteleviziju, francuski ARTE kao novinarka i producentica, a surađivala je i s poznatim kineskim disidentom i filmašem Aijem Weiweijem kao terenski producent na njegovom najnovijem dokumentarcu o migracijama - “Human Flow”.
Djetinjstvo je provela u zatvorenoj američkoj enklavi u Češkoj, gdje je njen otac, ugledni novinar, radio za Slobodnu Europu. Srednju je školu završila u Mostaru, a diplomirala je u Berlinu.
Poznavajući njen rad i iskustvo, članak objavljen u Informeru ulazi u potpuno novu razinu humora apsurda. “Miljenica nevladinih organizacija u Beogradu i žute ološ elite, kao što smo već navikli, koristi svaku priliku da ‘opljuje’ Srbiju, njenog predsjednika, ali i srpski narod koji u svojim (ne)djelima često satanizira”, stoji u uvodu teksta u srpskom tabloidu.
Osim što je na Kosovu kolege optužuju za srbofiliju, Hajdari je jedna od najupornijih kritičara kosovskih vlasti, koja proziva političare - i u Srbiji i na Kosovu i u drugim zemljama u regiji - kad god postupaju nezakonito ili nedemokratski.
Iako je u Informer objavio njeno ime i sliku, ne brine se za svoju sigurnost u urbanim područjima, ali brine se da će joj biti još teže naći sugovornike među političarima koji redovno čitaju Informer, koji bi ionako bili sumnjičavi kada bi čuli njeno prezime.
- Moram ih uvjeravati da ne radim albansku propagandu, objašnjava.
Nakon objave u Informeru, koji čita većina vladajućih političara, boji se da će joj mnoga vrata sad biti zatvorena.
- Informer imaš na svakom kiosku u Srbiji. Danas, Vreme nemaš... Kad bi me Danas kritizirao, to bi mi puno više značilo, ali to ne bi pročitao nitko - kaže. Priznaje da određeni sigurnosni rizik ipak postoji u srpskim selima na Kosovu, koja mora posjetiti zbog posla. Unatoč tome, nije joj žao što je odabrala novinarstvo.
- Ne bude mi žao, samo što su neki dani naporniji od drugih. Žao mi je zbog drugih stvari, zbog financijske nestabilnosti, stresa i neodređenog radnog vremena. A zbog ovakvih stvari mi nije žao, jer mislim da su sastavni dio posla. Političari će uvijek pokušavati napadati ili delegitimizirati novinare, jer to njima ide u prilog, i tabloidi ili novine koji štite političare to će isto raditi svojim kolegama. Svoj posao jako cijenim zbog mogućeg utjecaja na društvo i političke promjene.
Hajdari je i jedna od glavnih promatrača Reportera bez granica na zapadnom Balkanu, organizacije prema čijoj godišnjoj listi slobode medija Hrvatska već nekoliko godina pada sve niže, pa je bilo vrlo zanimljivo čuti njeno mišljenje o razlikama na medijskoj sceni Srbije i Hrvatske, za koju kaže kako je ipak puno bolja nego što se misli.
- Najveća razlika je da je poslije rata u Hrvatskoj izgrađen jedan pristup kojeg nema u Srbiji i na Kosovu, postoji jedan kontinuitet kritičkih novina. Imao si gdje pročitati nešto pametno - objašnjava Hajdari.
U Srbiji se, među svim zemljama regije, najmanje smiju kritizirati vladajući, a novinari koji se usude iznositi kritike redovito završe na naslovnicama tabloida.
- Razlikuju se i reakcije društva. Kad se nešto ovakvo dogodi u Hrvatskoj, postoji jedna zdrava scena novinara koji će stati na tvoju stranu. Da imam 20 novinara u Prištini koji me podržavaju bilo bi mi puno lakše.
Iako ih nema u Prištini, na kraju je ipak dobila značajnu podršku od kolega iz regije. Otvoreno pismo podrške za Hajdari i Janjića poslalo je 155 novinara neformalne Novinarske mreže zapadnog Balkana, među njima i mnogi hrvatski novinari. Količina podrške koju je primila od kolega istinski ju je dirnula.
- Da su barem kritizirali neki moj tekst, to bih doživjela kao profesionalni uspjeh, ali oni su kritizirali moj tweet, i to je poražavajuće.
Borba s vjetrenjačama
Središnju tvrdnju Informera - da mrzi Srbe i Srbiju - smatra sumanutom, s obzirom na to da je i jedno i drugo nerazdvojni dio njenog identiteta.
- Nekako mi je patetično govoriti da su mi najbolji prijatelji iz Beograda ili da sam tamo često ili da je to dio mog kulturološkog oblikovanja... Ja se sa svim nacijama i etničkim grupama osjećam lijepo i ne vidim razlog da nekoga ili nečiju zemlju u cjelini ne volim. Ja ne volim politiku srpskog predsjednika i njegove stranke.
Zbog svoje miješane genetike te odrastanja i školovanja u drugim državama, rijetko se igdje osjeća “kod kuće”.
- Pokušala sam se snaći kao novinarka u drugim gradovima, uglavnom u Berlinu, da bih shvatila da tamo ne prave prevelike razlike između balkanskih naroda, nego da smo im svi jednako “primitivni”, pa se ni tamo ne možeš previše progurati, bar ne lako, a u regiji te ne vole ili zbog progresivnih političkih stavova ili zbog porijekla - rekla je i priznala kako se jako često u svom poslu osjeća kao da se bori s vjetrenjačama.
- Ili to, ili da nitko ne čita ono što pišem, ili da sve to nema smisla. Ali mislim da svi mi koji to radimo nastavljamo to raditi jer nam jedino ovo ima smisla u ovakvim vremenima - zaključila je.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....