Je li Europa nešto naučila ovog vikenda: Većina birokrata opet se pokazala nedoraslima

Vjerojatno najjači prošlotjedni citat ne pripada nijednom od sudionika briselskog summita na kojemu se proteklog vikenda tražilo rješenje za raspodjelu 750 milijardi eura teškog paketa pomoći Covidom ugroženim europskim ekonomijama, niti ijednom od političara koji su se našli na virtualnom sastanku ministara financija i centralnih bankara G20.

Vlasnica citata je Carmen Callil, beskompromisna osnivačica izdavačke tvrtke Virago Press, svojedobno vjerojatno najjače europske utvrde feminizma: “Vjerujem da je značajan dio engleske elite odlično obrazovan, ali nedostaje im inteligencije. Mislim da je nedostatak prihvaćanja njihove istinite povijesti korodirao britansko političko tijelo. Ne vjerujem da bi oni mogli vlastiti narod tretirati kao, primjerice, George Osborne u razdoblju štednje, da su imali i najmanju predodžbu o svojem povijesnom nasljeđu. Oni su slijepi prema tome kako živi narod u ovoj zemlji”.

Tko je zaboravio, Osborne je bio ministar financija u vladi Davida Camerona, ali nisam odlučio citirati Carmen Callil zbog tužne sudbine Britanaca kojima je Cameron donio Brexit, pa ni zato što će nam se, prevedemo li njeno razmišljanje iz britanskog okruženja na hrvatsko puno toga učiniti jasnijim, unatoč činjenici da je u Hrvatskoj razina obrazovanja “elite” daleko ispod britanskog prosjeka. Razlog zbog kojega sam zapeo za tih nekoliko rečenica objavljenih u ležernijem vikend-izdanju Financial Timesa je paraliza briselskog summita EU.

Callil je svojom kritikom Britanaca nenamjerno, ali ubojito oslikala portret političke elite Europske unije zarobljene u kolonijalnoj prošlosti, zadrte u uskogrudnosti, slijepe na potrebe onih koji su je izabrali, nesvjesne europskog pluralizma, upitne sposobnosti da se suoči s krizom čije porijeklo nije financijsko-birokratske prirode. Koronavirus nije bio planiran. Nije se dogodio u skladu s regulama, dakle ne bi trebao postojati.

Neovisno o iscrpljujućoj dugotrajnosti pregovora, pa i o njihovom ishodu, razlika između tri frakcije - škrtaca (Austrija, Danska, Nizozemska, Švedska), neprijatelja demokracije i pravnog poretka (Mađarska i Poljska) i europskog centra na čelu s Njemačkom i Francuskom, ali i ostalima, pa i Hrvatskom, ostat će dugoročno nepremostiva. Riječ je o tri različita civilizacijska koncepta, jednog “protestantskog” kojemu se pridružila i u velikoj mjeri katolička Austrija, istočnoeuropskog, utemeljenog na dugom otporu vlasti središnjice, gdje je u očima domaćih ljudi Bruxelles svojim direktivama u velikoj mjeri samo zamijenio Moskvu, i “pravog europskog”, koji se zalaže za veći broj zajedničkih politika. Znali smo to i ranije, ali možda nikada nije bilo opipljivije.

Njemačka i Francuska u tom su društvu najveće i najbogatije, pa zato i najspremnije za nove zajedničke financijske obaveze, ali svjetonazorski sklop se unutar EU, unatoč vidljivim razlikama između opuštenog, često financijski nemarnog juga i bogatog, ali štedljivog sjevera dosad činio više-manje izjednačenim, kao i set interesa koji povezuje države. Europska unija i osnovana je zato da bi se spriječio budući veliki rat na kontinentu, ali i s ciljem da se svima koji su dovoljno dobri da se mogu upustiti u konkurenciju otvori najveće i najbogatije svjetsko tržište.

Razdor na briselskom summitu koji se zbog nepomirljivosti stavova protegao i na nedjeljno popodne potaknuo je nizozemski premijer Mark Rutte zahtjevom da se pomoć veže uz reforme ekonomskih i političkih mehanizama zemalja kojima se pomaže i da svaku isplatu moraju odobriti sve članice EU, što, primijetili su zagovornici liberalnijeg, bržeg pristupa, svakoj od država daje mogućnost veta na isplatu pomoći zemlji s kojom iz bilo kojeg razloga nije u najboljim odnosima. To nije dobro.

S jedne strane tako se našao trojac - Angela Merkel, Emmanuel Macron, Charles Michel kao predsjednik Europskog vijeća s većinom ostalih, s druge škrta četvorka čije je stavove zastupao Rutte, a s treće dvije odmetnute članice, Mađarska i Poljska, nezadovoljne reakcijom Bruxellesa na njihovo oduzimanje samostalnosti pravosuđu i medijima.

Među najvećim korisnicima pomoći trebale bi se, uz Italiju i Španjolsku, naći Poljska, Mađarska, Bugarska, Rumunjska i Hrvatska, dvije velike, dvije neposlušne i tri najsiromašnije države EU. Razlozi njihove velike pogođenosti krizom različiti su. U Hrvatskoj je to prije svega prevelika vezanost uz turizam, ekonomsku granu koja teško trpi krizne situacije. Španjolska se dugo i teško oporavljala od recesije 2008. (što je, uz snažan udio turizma u BDP-u, unatoč neusporedivosti veličine, čini ekonomski srodnoj Hrvatskoj), Poljska, Mađarska i Bugarska suočile su se s dramatičnim padom narudžbi, najviše iz Njemačke, a Italija je zbog svojeg povijesnog putovanja iz krize u krizu, uz zadržavanje statusa treće najveće europske ekonomije, poseban slučaj.

Pitanje je zapravo - je li Europa ovog vikenda nešto naučila. Ako je grčka kriza Bruxelles i Frankfurt (kao sjedište europske monetarne politike) natjerala na prvu veliku zajedničku akciju u krizi koja je bila predvidiva, koronavirus, kao nepredvidivi remetilac svjetske ekonomije, dao joj je šansu da se suoči s nekima od svojih najvećih mana. Uskogrudnost najbogatijih i prezir prema zajednici kakav pokazuju Poljska i Mađarska pokazale su se najopasnijima za opstanak EU.