Jedan događaj u Ukrajini ući će u povijest ratovanja: ‘Krenulo je oko 4:20 ujutro...‘

Utorak 1. studenog ujedno je i 251. dan intenzivnog ratovanja u Ukrajini. Iako se posljednjih dana relativno malo čulo o konkretnim borbenim djelovanjima na ukrajinskim bojišnicama, stanje se ondje nije smirivalo – dapače, tijekom vikenda kao da su obje strane pokušale iskoristiti priliku prije nastupanja dodatnih hladnih te kišnih dana, koji će dodatno pogoršati ionako već lošu prohodnost na prostorima borbi izvan cesta i željezničkih pravaca. Pri tome, kopnene operacije su i nadalje koncentrirane na tri glavne zone (iako to ne znači da je ostatak bojišta bio miran) – (1) na prostor sjevernog Donbasa i ruske obrambene crte između gradova Svatove i Kremina, (2) na potez od rijeke Siverski Donjec na jug, gdje Rusi uporno napadaju, posebno oko Bahmuta i okupiranog grada Donjecka, te (3) na jugozapadu bojišnice, uz rubove okupirane enklave koju agresori drže na zapadnoj obali rijeke Dnjepar u Hersonskoj oblasti.

Dok u zadnje vrijeme obje strane prilično skrivaju svoje karte – a Ukrajina dijelom počinje pribjegavati ruskim modelima izvještavanja o novostima s bojišta bez stvarnog informativnog sadržaja – ipak se nastavlja i inozemna pomoć vlastima u Kijevu. Litva im popravlja 12 ratom istrošenih samohodnih haubica PzH2000, kojih bi još nekoliko trebalo stići iz Italije – zajedno možda i s talijanskim primjercima preciznog višecijevnog raketnog sustava M270 na gusjenicama. Ujedno, iz Slovenije je u Ukrajinu ove subote 29. listopada krenula i pošiljka s 28 tenkova M-55S – što je druga velika tura oklopne tehnike iz nama susjedne države, nakon slanja 35 transportera M-80A u srpnju ove godine. Treba napomenuti i kako sva ta pomoć nije u Ukrajini bez nadzora, budući da se iz Sjedinjenih Američkih Država - osim nove pošiljke vojne pomoći u petak 28. listopada - baš danas čulo i o terenskim inspekcijama za provjeru stanja i korištenja donirane zapadne vojne tehnike.

Naravno, dok je takve inspekcije bilo za očekivati – one ujedno temeljito stavljaju točku i na omiljene priče koje se šire s ruske strane o zapadnoj tehnici koja navodno u Ukrajini nestaje i onda biva neznano kako prodana međunarodnim švercerima za velike (utajene) novce. Inače, ruska strana u ovome sukobu od nedjelje 30. listopada kreće sve stanovništvo okupiranih ukrajinskih oblasti tretirati ruskim građanima – što im omogućava i oštrije postupanje, za koje se nadaju da će proći mimo diskusija o ratnim zločinima u doba okupacije. Osim toga, ruska je strana ponešto pokazala i smjenom generala Aleksandra Lapina – osobe koju su zadnje vrijeme intenzivno u javnosti kritizirali Ramzan Kadirov te Jevgenij Prigožin, šef zloglasne privatne vojne kompanije „Wagner“. Dok je general Lapin službeno prvo krenuo na godišnji odmor, tijekom kojeg ga čeka i neko liječenje – čitavom je tom situacijom itekako ojačana teorija po kojoj na ruskoj strani jača značaj neregularnih ili poluregularnih postrojbi – dok vidljivo slabi značaj redovite vojske, koja ujedno na dnevnoj bazi nosi i teret pretežitog dijela bojišta, ali i neuspjeha koji zadnjih mjeseci prate rusko ratovanje u Ukrajini.

Rade se utvrđene linije

Dok točna događanja na frontama i iza njih nisu baš jasna, protekli dani ondje su bili izuzetno borbeno žestoki, iako se iz službenih izvora ne naziru bitniji pomaci borbenih linija. Kako izgleda, na oko 24 km istočno od Kupjanska ukrajinske su snage uspjele osloboditi još jedno mjesto nazvano Mikolaivka, dok su jugozapadno od Kupjanska borbe u tijeku po selima na oko 17 km sjeverozapadno od okupiranog Svatove – kojem su se branitelji primakli i na petnaestak km jugozapadno. Malo južnije, na cesti P66 koja od Svatove ide do okupiranog grada Kremina, izgleda da je na vidiku i oslobođenje mjesta Červonopopivka – oko 8 km sjeverno od Kremine, čime bi bila ozbiljno narušena postojeća ruska obrambena struktura sjevera Luhanske oblasti, sjeverno od rijeke Siverski Donjec. O tome ponešto govore i vijesti da su Rusi ove nedjelje, 30. listopada, krenuli u zrak dizati i pojedine mostove – konkretno onaj na rijeci Krasnoj kod mjesta Krasnoričenske i još jedan kod Kremine. Za razliku od toga, oko Bahmuta i na bojištima zapadno oko Donjecka navodno nema posebnih novosti usprkos tamošnjoj naglašenoj koncentraciji ruskoga topništava i ustrajnim napadnim djelovanjima agresora. Stanje je navodno slično i na jugozapadu bojišnice, na granicama okupirane Hersonske oblasti, gdje doduše prednost u topništvu i raketnim sustavima ima Ukrajina, a ruski okupatori izgleda još uspijevaju držati obrambene linije oko samog grada Hersona i prostora oko 80 km na sjeveroistok, uz tok rijeke Dnjepar. Iako je ruskim snagama ondje radi ukrajinske precizne raketne vatre otežana logistika, koncentriranje najboljeg preostalog dijela ruskih snaga i njihovo dodatno ojačavanje rezervistima ipak ukazuje da bi to lako moglo biti poprište oštrih borbi prije ikakvog većeg ruskog povlačenja. No ipak ima naznaka da ondje agresori ipak načelno razmatraju mogućnost povlačenja u neko dogledno vrijeme – a tome u prilog jasno govore zapaženi fortifikacijski radovi.

Naime, treba zamijetiti da se nastavlja i ruski poduhvat utvrđivanja novih obrambenih linija, smještenih u zaleđe aktualnih bojišnica. Već ranije je bilo spomena tzv. „linije Wagner“ u Donbasu, koja utvrđuje južnu obalu rijeke Siverski Donjec od Luhanska do Lisičanska i onda ide na jug. Uz nju, na prostorima okupiranog grada Severodonjecka ruske snage navodno ustrojavaju kampove za dodatnu obuku mobiliziranog ljudstva, a izgleda da grade i fortifikacije za neku buduću obranu ruševina koje su ostale od ljetos, nakon osvajanja tog velikog ukrajinskog uporišta. Svemu tome se sada izgleda pridružuje i novo nastajuća obrambena linija na jugozapadu Ukrajine – uz istočnu obalu rijeke Dnjepar, od rezervoara kod Energodara i tamošnje velike nuklearne elektrane Zaporižje pa oko 250 km jugozapadno do utoka Dnjepra u Crno more. Ovaj masivan fortifikacijski posao izgleda prati kako jučer najavljeno pražnjenje od civilnog stanovništva tog pojasa uz rijeku Dnjepar (do dubine od oko 15 km istočno od rijeke), tako i nastavak ruskog izvlačenja ljudi, tehnike i svega iole vrijednoga s prostora prostorno sve manje okupirane enklave na zapadnoj obali Dnjepra. Uz odnošenje pojedinih spomenika iz Hersona i ekshumaciju ruskih povijesnih ličnosti, kroz ukrajinske izvore se čuje da se sada s tog prostora odnosi i inventar bolnica te oprema tornjeva mobilne telekomunikacije – dok u ispražnjene civilne kuće stiže dodatna vojska.

Za to vrijeme ukrajinske branitelje sve više brinu ruski raketni potencijali – posebno po pitanju balističkih projektila. Naime, to su borbena sredstva koja ruska strana obilno koristi od početka rata, a kojima se s ukrajinske strane mogu suprotstaviti tek malobrojne preostale instalacije sustava S-300, te nova baterija njemačkog sustava IRIS-T – čije se masovnije dobivanje tek očekuje, jednako kao i pristizanje američkog sustava NASAMS. Dok su zalihe domaćih ruskih balističkih projektila, s naglaskom na sustav 9K720 Iskander, izgleda pri kraju – ili ih se počinje radikalno štedjeti, radi njihove sposobnosti da osim konvencionalnih mogu nositi i nuklearne bojne glave – sada bi takav arsenal agresora mogli popuniti usporedivi, ali manje sofisticirani iranski sustavi. A koju opasnost za ukrajinsku infrastrukturu predstavlja takvo oružje, jasno se vidjelo baš jučer, kada se većina Ukrajine opet našla izložena ruskim zračnim napadima. Prije ulaska detaljnije u tu temu, moramo se osvrnuti i na još jedno nedavno događanje – koje je u svojoj prirodi mornaričko, ali predstavlja još jednu povijesnu novinu koja će trajno obilježiti aktualni rat u Ukrajini.

Zračnim i pomorskim dronovima po Sevastopolju

Naime, u subotu 29. listopada oko 4:20 ujutro, lučki grad Sevastopolj potresle su eksplozije i pucnjava. Kako se uskoro ustanovilo, tamošnji opsežni vojno-mornarički kompleksi, inače sjedište ruske Crnomorske flote, našli su se pod koncertiranim napadom roja zračnih i pomorskih dronova. Osim što su na više sati blokirali promet u većini tog obalnog mjesta, 9 bespilotnih letjelica i još 7 pomorskih dronova izgleda da su uspjeli provaliti u unutarnje prostore vojne luke Sevastopolj. Na meti su im se našli brodovi Crnomorske flote, a i danas (tri dana nakon napada) nije do kraja jasno koliko je tu bilo oštećenih velikih plovila ni koji su točno razmjeri tamošnje štete. Napomenimo da se pričalo – a priče su donekle potkrijepljene i video snimkama s pojedinih pomorskih dronova – izgleda da je mogao biti oštećen aktualni zapovjedni brod Crnomorske flote, fregata Admiral Makarov, kao i oceanski minolovac Ivan Golubets (ex-Radist), a sve bez ljudskih žrtava. Kako bilo da bilo, ovaj napad predstavlja prvi slučaj izvođenja napada modernim dronovima na vojnu luku, pri čemu je izvedena i koordinacija roja bespilotnih letjelica i roja besposadnih plovila, a tek treba vidjeti koje će biti njegove posljedice na sustave osiguranja svih vojnih luka u svijetu – gdje su, za početak, Rusi ukinuli sve „streamove“ raznih gradskih video-sustava u Sevastopolju.

Naravno, ruski izvori odmah su krenuli tvrditi kako su svi napadački dronovi uništeni, a da su sva napadnuta plovila inače bila angažirana u zaštiti crnomorskih „žitnih koridora“ – čije je korištenje te večeri Ruska Federacija suspendirala. Naravno, osim što je brzo bilo zamijećeno da je u međunarodnim vodama Crnog mora oko Krima u vrijeme napada izviđao američki RQ-4B Global Hawk, ruski službeni izvori su relativno brzo napadu pronašli i dodatne krivce. Naime, napad na Crnomorsku flotu u Sevastopolju 29. listopada oni su povezali s eksplozijama na podvodnim plinovodima „Sjeverni tok 1“ i „Sjeverni tok 2“ u Baltiku 26. rujna ove godine – optužujući kao počinitelja, poticatelja i mentora ovih djela Veliku Britaniju, odnosno ljudstvo njihove Ratne mornarice. Iako su ovakve tvrdnje iz službenog Londona brzo demantirali, Ruska Federacija je ipak za ponedjeljak 31. listopada o tome zatražila raspravu u Vijeću sigurnosti UN – navodeći i da su umiješane letjelice te plovila u svom prilazu prema Sevastopolju prolazile kroz sigurne prostore „žitnih koridora“ na Crnome moru – što je po njima dalo dodatnog razloga da se taj izvozni režim na Crnome moru suspendira.

Žitni problemi i raketna odmazda

Naravno, svima koji su zadnje vrijeme iole pratili tematiku pomorskog izvoza prehrambenih proizvoda Crnim morem, temeljem sporazuma kojeg su ljetos UN i Turska dogovorili s Rusijom i Ukrajinom – bilo je jasno da taj ionako do 1. studenog važeći dogovor već neko vrijeme ima teških problema. Naime, njime se zadnjih mjeseci uspjelo izvesti oko 9,3 milijuna tona prehrambenih proizvoda iz ukrajinskih luka – što stvarno nije dobro leglo ruskoj strani. Iako je u sklopu tog ugovora tekao i izvoz ruskog žita, umjetnih gnojiva i drugih prehrambenih proizvoda – a time je tijekom zadnja 3 mjeseca postignuto okončanje potencijalne globalne prehrambene krize – već neko vrijeme nije bilo teško uočiti ruske napore da se taj promet barem uspori, ako ne i zatvori. Zato i nije čudilo kada se iz ruskog Ministarstva vanjskih poslova u subotu čulo: „Dogovor o žitnom koridoru suspendiran je na neodređeno vrijeme jer ruska strana više ne može jamčiti sigurnost civilnih brodova za suhi teret“. Osim protesta s UN i ukrajinske strane, bitno važnijim se tu pokazalo nezadovoljstvo Turske, koja je čitav taj diplomatski poduhvat zadnjih mjeseci smatrala svojim posebnim uspjehom i dosegom. Nisu tu bitno pomogle ni ruske najave da će oko 500.000 tona žitarica (vjerojatno ukradenih s okupiranih dijelova Ukrajine) donirati najsiromašnijim zemljama svijeta – tako da je Turska krenula reagirati već dan kasnije, u nedjelju 30. listopada.

Prvo su ponudili da nastavi raditi Zajednički koordinacijski centar za kontrolu tog žitnog prometa smješten u Istanbulu, čime je osiguran postupni izvoz oko 2 milijuna tona blokirane robe. Riječ je o 218 brodova koji čekaju kontrolu – njih je 95 natovarenih pred turskim obalama, 101 je prazan u dolasku prema Ukrajini, te su još 22 natovarena broda koja čekaju dozvolu za isplovljavanje iz Ukrajine). Upravo ova zadnja kvota pokazala se prekretnicom – kada je iz Turske u večernjim satima nedjelje 30. listopada s organizacijom UN prvo dogovoreno da 12 brodova s 354,5 tisuća tona robe isplovi iz Ukrajine u ponedjeljak 31. listopada, a da prema ukrajinskim lukama bude dopušten prilaz prvo 2, a onda i još 2 teretna broda (koji su već ranije bili zajednički pregledani). O svemu tome je Ruska Federacija samo obaviještena, da bi se jučer nastavile konzultacije visoke razine o daljnjoj sudbini ovog izvoznog sustava. Na svojoj raspravi u Vijeću sigurnosti UN održanoj jučer Rusija je ponovila kako „ne može dopustiti nesmetan prolaz brodova bez naše inspekcije i bit ćemo prisiljeni poduzeti neovisne mjere za kontrolu tereta koji prolaze bez našeg odobrenja“ – te da se Ruska Federacija iz ovih sporazuma „ne povlači, već obustavlja njihovo djelovanje“. Ujedno, dodatna mjera ruske osvete za napad dronova po Sevastopolju zadesila je Ukrajinu jučer tijekom jutra.

Nažalost, veliki valovi zračnih napada po ukrajinskoj energetskoj i prometnoj infrastrukturi stvarno nisu nešto novo – bilježilo ih se 10. listopada, pa opet 18. i 22. listopada. Nakon svakog od tih valova uslijedili bi postupno sve duži periodi nestašica struje i vode, često praćeni i privremenim ispadanjem iz službe i dijelova ukrajinske željezničke mreže, dok se popravljalo infrastrukturu. I taman što se zadnjih dana čulo kako je na putu saniranje osnovnih dijelova štete iz zadnjih takvih napada – jučer ujutro, u ponedjeljak 31. listopada, čitava se Ukrajina opet našla na meti masovnog napada na svoju energetsku infrastrukturu, ovoga puta pod dodatnim opravdanjem odmazde za napad dronova po vojnoj luci u Sevastopolju dva dana ranije.

U nešto više od sat vremena, po nizu ukrajinskih ciljeva poletjelo je oko 55 krstarećih raketa Kh-101, jedna vođena raketa Kh-59, 22 protuzračne rakete S-300, te 4 bespilotne letjelice tipa Shahid-136 i jedna tipa Lancet-3 – a za oko 44 rakete se čulo da su uspješno srušene od ukrajinske protuzračne obrane. Budući je bilo oštećeno 18 energetskih objekata, uskoro je širom države osam regija ostalo bez struje, a pogodci po kritičnoj infrastrukturi oko Kijeva omeli su privremeno i dio nacionalnog željezničkog prometa. Kako se čulo, samo u Kijevu je oko 80% potrošača ostalo bez vodoopskrbe, dok se za oko 350.000 stambenih jedinica čulo da su ostale bez struje. Naravno, ne treba posebno napominjati da je takvo još jedno masivno uništavanje nacionalne strujne mreže itekako dovelo u pitanje ukrajinsku sposobnost popravljanja sve težih i širih oštećenja. Ovoga puta treba posebno napomenuti i činjenicu da je gađanje ukrajinske hidroelektrane „Dnjestar“ dovelo i do pada ruskog projektila na nedaleki prostor Ukrajini susjedne Moldove – koja je onda za uzvrat protjerala jednog od tamošnjih ruskih diplomata, o čemu im je službena Moskva zaprijetila budućom adekvatnom odmazdom.

Autor teksta je analitičar portala Obris.org koji i na jutarnji.hr objavljuje vojne analize